Dvoboj na Vangi: Tito i Brežnjev

MEĐU mnogobrojnim posjetama stranih državnika Jugoslaviji bilo je i rutinskih, bez neke izuzetnosti u pogledu sadržaja i značaja, ali i veoma upečatljivih, koje se ne zaboravljaju. Kao jednu od takvih izdvajam posjetu predsjedniku Prezidijuma Vrhovnog sovjeta SSSR-a, Leonida Iljiča Brežnjeva (od 24. septembra do 4. oktobra 1962). Bila je to posjeta duga i teška, sa ambicijama sovjetske strane da međusobne odnose radikalnije preusmjeri u svoju korist, da Jugoslaviju što više približi lageru.

Posjeta je obilježila i prekretnicu u načinu komuniciranja. Javno prepucavanje (u drugoj polovini pedesetih) naročito poslije mađarskih događaja (1956) zamjenjuje "prijateljsko" ubjeđivanje. Sovjetska strana se okreće internim pritiscima u razgovorima tokom zvaničnih posjeta. Bio je to rezultat i brzog porasta ugleda i uloge Jugoslavije u svijetu, posebno kao domaćina Prve konferencije neangažovanih zemalja u Beogradu (1961). U ovom pokretu viđena je, s razlogom svakako, smetnja prodiranju Sovjetskog Saveza, sa svojim uticajem u zemlje Trećeg svijeta.

Brežnjev je doputovao sa svitom visokih zvaničnika, među kojima je bio i Adžubej, zet prvog sekretara CK KPSS Nikite Hruščova. Stigla je i povelika ekipa "sedme sile", a u nezvaničnom dijelu pratnje našao se i popularni pjesnik Jevtušenko.

DESETODNEVNI program obuhvatio je obilazak više od pola Jugoslavije. Poslije dva dana provedena u Beogradu (sa uobičajenim protokolarnim dijelom i prvim razgovorima) Brežnjev je posjetio Kragujevac i razgledao fabriku automobila "Crvena zastava". Slijedio je odlazak u više mjesta i gradova Hrvatske i Slovenije. Nije izostalo ni Belje, koliko zbog razgledanja obližnjeg poljoprivredno-industrijskog kombinata, još više zbog neizbježnog lova, sa politikom često blisko povezanog. Uveče, istog dana, Tito i Brežnjev su stigli u Osijek. Odatle će gosti krenuti za Split, a domaćin za Brione, gdje će se ponovo sastati...

RAZGOVORI su u toku posjete nastavljani u više prilika i vođeni na više nivoa. Glavni je, naravno, bio između dvojice čelnika - Tita i Brežnjeva - na brionskom otoku Vangi, 29. septembra. Bio je to oštar sukob različitih gledanja na nekoliko važnih pitanja međunarodne politike i bilateralnih odnosa. Dobrim dijelom više svađa nego mirna razmjena mišljenja. Smjenjivali su se, doduše, prebacivanja i podilaženja, pripisivanje grijehova i "dodjela" priznanja, visoke tenzije i lagana smirivanja. U cjelini, ipak dvoboj u pravom smislu riječi. Obojica sagovornika u dobroj formi. Brežnjev je u to vrijeme bio u punoj snazi, a i Tito, iako je bio znatno stariji.

Učešće ostalih prisutnih bilo je minimalno; sa sovjetske strane, u nekoliko navrata "uskakao" je Adžubej. I više, moglo bi se reći - niko. Andropov (u to vrijeme načelnik međunarodnog odjeljenja CK KPSS) uključio se, začudo, samo jednom kratkom rečenicom. Puzanov (sovjetski ambasador u Jugoslaviji) istrajno je oćutao. Od Jugoslovena, uzeo je riječ, pred kraj razgovora, samo Aleksandar Ranković.

Razgovori su trajali više od tri sata. Izvodi iz stenograma daju, koliko je to mogućno, uvid u sadržaj i atmosferu.

Ovaj susret je započeo Tito polučasovnim izlaganjem rezultata u oblasti industrije i najšire izgradnje socijalizma u zemlji, sa posebnim osvrtom na socijalistički razvitak poljoprivrede, a onda je posebno naglasio: "Mi smo vrlo zadovoljni i radujemo se iskreno što ste došli. U poslednje vrijeme naši su se odnosi popravljali i postajali sve bolji. Ali, jedno bih htio da istaknem; mi moramo da nastavimo da te odnose produbljujemo svestrano na realističkoj osnovi, postepeno i bez iluzija koje bi mogle štetiti tim odnosima. Trgovinske i ekonomske odnose treba da proširujemo na bazi uzajamnog interesa."

Brežnjev: Vrlo dobro. Spisak robe koje mi prodajemo vrlo je veliki. Mi smo velika zemlja i sa velikim zadovoljstvom ćemo ispuniti vaše želje... Pred nama je perspektiva dugoročne ekonomske saradnje...

Tito: Znam da imate primjedbi na neangažovanost, tj. na nepripadanje blokovima.

Brežnjev: Veoma interesantno. Da, to je jedno od glavnih pitanja.

Tito: Vama je poznato da mi već nekoliko godina imamo dobre odnose sa mnogim zemljama u Aziji i Africi, koje ne pripadaju nijednom bloku, ni zapadnom ali ni lageru, smatrajući da je bolje biti nezavisan. I za nas je ta politika bila važna, kako bismo mogli obezbijediti svoju nezavisnost. To je bila naša linija: ne ulaziti u blok već sarađivati i objedinjavati snage u borbi za mir, a protiv rata, protiv kolonijalizma, za razoružanje, što je i politika tih zemalja.

Vi ste mnogo sumnjali u stav i ulogu Jugoslavije u tom pogledu, pitajući se ne idemo li mi tamo na vašu štetu. Imali ste informacije koje nisu bile tačne. Ne želeći da se pravdamo, hoću da kažem da nije istina da smo mi podrivali pozicije SSSR... Mi smatramo da te neangažovane zemlje igraju važnu ulogu u međunarodnoj politici, ne na štetu, već u korist i Sovjetskog Saveza...

Mi ne mislimo da vodimo nekakvu visoku politiku i da nikada ne pravimo greške. Ali, stekli smo povjerenje, ugled i pozicije koje drugi nemaju ili ne mogu steći. To je naročito teško velikim silama, jer pomenute zemlje misle da će one velike, ako im nešto daju, odmah doći da nešto uzmu. Treba raditi tako da ne bude podozrenja, treba strpljivo stvarati povjerenje.

Pitanje našeg učešća u politici neangažovanosti treba sagledati u tom vidu da je ono u interesu mira i opšteg cilja, i da time više koristimo nego kad bismo bili s vama, jer bismo u tom slučaju gubili.

Adžubej: Ali biste dobili u socijalističkom svijetu.

Tito: Gubili bismo i mi i vi... Možda nam ne priznajete baš spremno socijalistički karakter naše zemlje... To stvar ne mijenja. Mi idemo čvrsto socijalističkim putem... Da bi naši narodi shvatili jedni druge i da bi se ostvarilo povjerenje među njima, ne smije da bude u tome nikakvih spekulativnih stvari već iskrena saradnja...

Adžubej: Vi govorite da mi sumnjamo u vas kao socijalističku zemlju. Mi smo time uvrijeđeni, jer mi to nikada nismo dovodili u sumnju...

Tito: ... I vama to pomaže ako smo mi nezavisna zemlja, ako se borimo za mir... To napose žele narodi izvan blokova, narodi azijskih i afričkih zemalja. Jer, ako bi došlo do rata, te bi zemlje, budući još daleko zaostale u razvoju, ponovo mogle potpasti pod stare gazde. Tu je zatim i neokolonijalizam.

"CRVENA ZASTAVA" RADI KAO SAT

ZNAO je glavni gost da bude i ugodan, da napravi šalu. Prilikom posjete Kragujevcu, u fabrici "Crvena zastava" poklonjen mu je automobil "fijat 1300". Vrlo zadovoljan, Brežnjev je ušao u auto, prihvatio volan i doviknuo: "Tovariš Tito, dasvidanja?" Ali nije se baš pokazao spretnim. Krenuo je tek poslije nekoliko oštrih trzaja, potom napravio krug oko fontane u prostranom fabričkom holu.

- Da li vam se sviđa boja? - upitao je direktor fabrike.

- Sviđa mi se, kako da ne? - odgovorio je Brežnjev, i dodao: - A i da mi se ne sviđa, ne bih pristao da se išta mijenja, jer biste se vi u međuvremenu mogli predomisliti. Za ovaj vrijedan poklon Brežnjev se "revanširao" maketom automobila jedne ruske tvornice. Doduše, direktoru "Crvene zastave" poklonio je ručni sat. "Želim da i ubuduće radite dobro i tačno kao ovaj sat", velikodušno će Brežnjev.