Vizije neimara Jurija Kovaljevskog

Mirko Radonjić i Vojislava Crnjanski Spasojević

06. 12. 2017. u 18:41

Ruski arhitekti dali su pečat izgledu Beograda i Srbije. Gradili su administrativne zgrade, rezidencije, i crkve,. Jurij Kovaljevski je još 1923. godine planirao izgradnju Novog Beograda

Визије неимара Јурија Коваљевског

Arhitekta Lukomski spojio je elemente akademizma i srpskog nacionalnog stila

MEĐU ruskim arhitektama-emigrantima najpoznatiji je bio Nikolaj Vasiljev. On je u Beogradu proveo manje od dve godine, početkom dvadesetih, ali nam je za to vreme ipak ostavio zgradu Vojnogeografskog instituta na Beogradskoj tvrđavi, u kojoj je danas Vojni muzej, i više stambenih kuća u prestonici.

Poput Krasnova, i Vasiljev je dobio zaposlenje u Ministarstvu građevine Kraljevine SHS, ali je u njegovom slučaju ova naša institucija propustila da uoči kakav čovek joj je pao sa neba. Nikolaj Vasiljev rođen je 1875. godine u selu Pogorelki, u Jaroslavskoj guberniji, u seljačkoj porodici, koja se, zahvaljujući njegovom preduzimljivom ocu, izdigla do trgovačkog esnafa. U Petrogradu je prvo završio inženjersku, pa umetničku visoku školu. U vezu sa Srbijom došao je rano, pobedivši 1908, na međunarodnom konkursu sa inženjerom Stepanom Kričinskim, na konkursu Ministarstva finansija Kraljevine, za zgradu Uprave državnih monopola u Beogradu. Ona nije podignuta, i na njenom mestu je danas zgrada Vlade, delo Nikolaja Krasnova.

TOKOM boravka u Beogradu, Vasiljev je učestvovao i na prvom konkursu za Spomenik neznanom junaku na Avali. Nije poznato da li je nagrađen, ali je njegov motiv - asocijaciju na antički grčki hram - deceniju kasnije evocirao neizbežni Ivan Meštrović, čiji spomenik je i podignut.

Najznačajnija građevina Vasiljeva u Beogradu, Vojnogeografski institut, završena je 1926, po autorovoj drugoj emigraciji, ovoga puta u SAD. Iako na prostoru tvrđave sa viševekovnim slojevima prošlosti, retko se može čuti da ova zgrada odudara od svog okruženja. Duh arhitekture srednjovekovnih zamkova i utvrđenja Vasiljev je prethodno uspešno oživeo u radovima u današnjoj estonskoj prestonici Talinu. Zgrada je znatno oštećena u ratu, Vojnogeografski institut je pedesetih preseljen u Ulicu Mije Kovačevića, u još značajniju građevinu (označila raskid sa posleratnim "ruskim" uticajem na naše graditeljstvo), a u Tvrđavu se 1961. uselio Vojni muzej. Zgrada je, prilikom adaptacije, izgubila opservatoriju.

AUTENTIČAN graditeljski opus i stil ostavio je arhitekta Viktor Lukomski, jedan od najuspešnijih ruskih neimara u Jugoslaviji, ali i u čitavoj zagraničnoj Rusiji. Rođen u Kalugi 1884, diplomirao je na Institutu građevinskih inženjera "Car Nikolaj Prvi" u Petrogradu. U Kraljevinu SHS dospeo je 1920. sa suprugom Zinaidom Fedčenko. Obrazovan i ambiciozan, brzo nalazi zaposlenje kao privremeni arhitekta u Arhitektonskom odeljenju Ministarstva građevina. Posle nostrifikacije diplome, 1930. godine otvorio je samostalni biro, učestvujući na nizu jasnih konkursa. Sarađivao je s dvorskim graditeljem Živojinom Nikolićem, sa Nikolajem Krasnovim, kao i sa Georgijem Kovaljevskim, Ivanom Rikom i Aleksandrom Sterligovim. Bio je aktivan član ruske umetničke grupe

K.R.U.G. (1930-1934).

Istakao se kao graditelj monumentalnih administrativnih i više porodičnih stambenih zgrada, vila, rezidencijalnih kompleksa i pravoslavnih crkava. Kako piše Aleksandar Kadijević, u profanoj arhitekturi spajao je elemente srpskog nacionalnog stila i akademizma (Stari dvor na Dedinju, hotel na Avali, Patrijaršija), a u crkvenom graditeljstvu primenjivao je slobodnije i maštovitije forme (Hram Sv. Andrije u dvorskom kompleksu, crkve u Rogači, Žarkovu i na Savincu).

NEUSILjENOM stilizacijom tradicionalnih srednjovekovnih srpsko-vizantijskih motiva, donekle modernizovanih, izgradio je prepoznatljiv tip jednostavnih, blokovski razuđenih i skromno dekorisanih objekata. Krajem međuratnog perioda primenjivao je i elemente modernizma. Ostavio je više nagrađenih, ali neizvedenih konkursnih rešenja. Tokom okupacije nije radio, živeći od prodaje ličnih stvari. Supruga Zinaida se odselila u Francusku. Posle 1945. bio je član Narodnog fronta i radio je kao arhitekta u preduzeću za elektrifikaciju "Istok". Umro je 15. juna 1947. u Beogradu.

Arhitekta Vilim Baumgarten, rođen u Petrogradu 1879, nosio je isto prezime kao otac savremene estetike, nemački filozof. Po prispeću u KSHS, zaposlio se u Ministarstvu vojnom, a našoj oružanoj sili je ostavio i svoje najvažnije delo - Palatu Generalštaba u Ulici kneza Miloša (1924-1928), koja, uz susedna ostvarenja Nikolaja Krasnova (i uz srušeni Dobrovićev Generalštab), čini jedinstveni ambijent monumentalnih javnih objekata. Početkom tridesetih Baumgarten je sagradio i Ruski dom u Ulici kraljice Natalije, koristeći asocijacije na ruske plemićke dvorce sa konca 19. veka. U Skoplju je izgradio Oficirski dom (1925-1929), porušen u zemljotresu. Poslednje Baumgartenovo zabeleženo delo je zgrada Hipotekarne banke iz 1940. (sa arhitektom Solodovim), sada stara pančevačka pošta, koja već sadrži odlike modernizma.

LAVOVI STIŽU U SRBIJU PRISUSTVO figura lavova na gastarbajterskim kućama u, recimo, Braničevskom okrugu, danas izaziva podsmeh dela naše javnosti osetljivijeg na kič. Dolazak afričkih zveri na srpsko graditeljsko tlo, tekovina je, međutim, ruskih arhitekata. Oni su dvadesetih godina prošlog veka obogatili zidove ovdašnjih građevina mnogim ornamentima - između ostalog, i figurama lavova u raznim "pozama".

VALERIJ Staševski (1882-1945) od 1920. do 1941. radio je u Ministarstvu građevina. Njegova "čeda" su Ruska crkva na Tašmajdanu (1924), veći broj beogradskih građanskih kuća i vila, kao i Moderna garaža u Ulici Majke Jevrosime 30, otvorena 1929, danas Muzej automobila.

Jurij Kovaljevski, rođen 1888. u Jelisavetgradu, od milošte prozvan "po srpski" Đorđe, najviše nas je zadužio Generalnim urbanističkim planom Beograda iz 1923. godine. U njemu je primenio znanje stečeno u Kijevu, gde je radio upravo u Odeljenju za generalni plan grada. Osim toga, u Kijevu je predavao i na Politehničkom institutu.

U planu iz 1923. Kovaljski je predvideo širenje prestonice na levu obalu Save, tj. na prostor današnjeg Novog Beograda. To, međutim, nije ušlo u zvaničan dokument. Dao je i svoje viđenje regulacije Topčidera, kao i parcelacije Činovničke kolonije na Voždovcu, jednog od prvih planski formiranih naselja. Godine 1930. uradio je idejnu skicu za uređenje Terazijske terase, nedosanjanog sna Beograđana.

KOVALjEVSKI se 1931. pozabavio i urbanizmom Zemuna i sela Bežanije. Dve godine kasnije sačinio je idejni projekat za iskorišćavanje prostora ispod pristupnih rampi za Most kralja Aleksandra, gde je predvideo magacine i pijace. U to vreme radio je i skice za trg između Skupštine i Novog dvora, gde je predlagao da se podignu spomenik kralju Aleksandru i obelisk kao simbol ujedinjenja. U Beogradu je projektovao i Studentski dom Kralj Aleksandar (u međuvremenu - "Lola"), Dečje obdanište br. 3, šetalište na Kalemegdanu, nadgrobni spomenik ruskog poslanika Nikolaja Hartviga. U Bačkoj Topoli je, kako sumira Zoran Manević u "Leksikonu neimara", uradio projekat za crkvu, a u Kragujevcu - najlepšu pijačnu halu u Srbiji (1928) i Dom požarne družine (1934), oba u saradnji sa Mihailom Radovanovićem.

Beograd Jurija Kovaljevskog nikada nije sagrađen - kao, uostalom, ni ostali imaginarni Beogradi iz planskih dokumenata.

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije