Bekstvo je san svakog zatvorenika

12. 07. 2018. u 18:35

Desetogodišnju kaznu vredan zatvorenik je u mogućnosti da završi, u najboljem slučaju, za tri godine i četiri meseca, ukoliko ima skupljenih dve godine i osam meseci radnih dana

Бекство је сан сваког затвореника

BEZBRIŽNOST Olivera Ćirković iz vremena kada je osvajala Atinjane Foto Iz arhive Olivere Ćirković

KADA su me pripadnici antiterorističke jedinice sprovodili na Krit, gde je trebalo da se održi moje drugo suđenje, sa mnom u kabini su bila dvojica zatvorenika.

Dok smo se mi bezbrižno baškarili po krevetima, polako smo se upoznavali i pričali o svojim robijaškim podvizima. Oni su bili upoznati sa mojim likom i delom jer sam se, takođe, često smešila sa naslovnih stranica grčkih novina, kada se pisalo o magičnoj grupi "Pink Panteri" i mom bekstvu iz "Koridaloa".

Na red je stigao naš treći član, po imenu Duga, koji je još više od nas uznemirio televiziju i štampu. Bio je akter nesvakidašnje priče. Najpoznatiji Albanac - grčki zatvorenik, Alket Rizaj, koji je već jednom spektakularno pobegao helikopterom iz muškog zatvora "Koridalo", ovoga puta je, sa Dugom i još jednim albanskim zemljakom, oteo komandira lažnim pištoljem u svom zatvoru "Malandrino".

UZ KRČANjE starog radija, kojim su odglumili da imaju radiolu, zarobili su još desetak smotanih stražara sa kojima su stigli do poslednje kapije. Sprečila ih je plašljiva gospođa Eleni koja, od šoka, nije bila u stanju da otvori elektronska vrata. Dok se Eleni dozvala pameti i probudila iz šoka, stiglo je spoljno pojačanje.

Napolju ih je čekao spreman auto za bekstvo. Za jedan minut sreće, izgubili su svoj let u slobodu. Vratili su se u unutrašnjost zatvora, sa komandirom i stražarima kao taocima. Psihološki rat, koji je trajao četrdeset osam sati, okončan je pregovorima i njihovom predajom.

Alket Rizaj je zatvorenik koga policija više nigde ne vodi. Izjave istražnom sudiji daje u svom zatvoru. Kako stvari stoje, verovatno će sagraditi i malu sudsku većnicu pored njegove ćelije.

Kada se setim komandanta antiterorističke jedinice koji me zamalo nije izranjavao po nogama, mislim da su u pravu. Šta li bi se sve desilo da je umesto mene u onom džipu bio Rizaj, ne smem ni da pomislim.

KOSTA, Duga i ja proveli smo se odlično. Čitavu noć valjali smo se po krevetima i naručivali restoransku hranu, jedući kao stari Rimljani, do povraćanja. Za to vreme naši nesrećni čuvari, sa proširenim venama od stajanja, jeli su sendviče ponete od kuće.

Kako smo bili žive legende ove nesrećne civilizacije, odobreno nam je po jedno pivo. Nova tura nije dozvoljena, ipak je koncentracija ludila bila visoka, nije valjalo dodavati ulje na vatru.

Rastali smo se, sa tugom, narednog jutra, odlazeći svako za svojom čudnom sudbinom. Od tada je prošlo više od godinu dana, a mi se i dalje pozdravljamo preko kolega zatvorenika.

U SEĆANjU mi je ostao još jedan momak, sa kojim sam provela nekoliko dana u pritvoru "Petru Rali", nekrunisani kralj albanskih zatvorenika Sandro. Optužen je da je iz zatvora bio glavni organizator najvećeg grupnog bekstva trinaest albanskih zatvorenika iz "Trikale", nekoliko meseci pre neuspešnog Vlastosovog pokušaja bekstva helikopterom iz istog zatvora. Sa Sandrom je vreme letelo. Više mi je ličio na disciplinovanog sportistu nego na pljačkaša banaka. Imao je svoja pravila, u koja je čvrsto verovao. Naročita zanimljivost za mene bila je informacija da je u pljačkama uvek imao podmićenog policajca sa radiolom, koji ga je obaveštavao o kretanju kolega. Policijo, sram vas bilo!

Sandro je odležao osamnaest godina. U međuvremenu je pušten na slobodu. Relativno je mlad čovek, želim mu sreću i mirno more.

POSLEDNjE poznanstvo bilo je sa Janijem, najbližim prijateljem Panajotisa Vlastosa. Da nije bio legenda grčkih zatvora, verovala bih da sam upoznala nekog od Sokratovih potomaka. Prvi put smo se sreli u pritvoru "Petru Rali".

Čim sam zakoračila na sprat, naišla sam na njegovu ćeliju. Otvorio je oči. Iako se do tada nismo poznavali, izgovorio je sledeće reči: "Srpkinja, košarka, bekstvo iz ,Koridaloa,." Toliko o mojoj popularnosti na ovom mestu i među ovom čudnom gospodom.

Moje presude još uvek nisu pravosnažne, niti sam izvršila njihovo spajanje.

SPAJANjE kazni vrši se na sledeći način: najveća kazna je nepromenljiva i ona predstavlja bazu; preostale kazne automatski se smanjuju napola i pridodaju se glavnoj kazni. Dakle, ako sam osuđena na deset, osam i osam godina, na spajanju je to deset (baza + 4 + 4 = 18). . Dobijena kazna je konačna. U ovoj zemlji ne služi se celokupna kazna, već njene tri petine. Takođe je moguće smanjiti i ove tri petine, ukoliko si zaposlen. Na primer, desetogodišnju kaznu vredan zatvorenik je u mogućnosti da završi, u najboljem slučaju, za tri godine i četiri meseca, ukoliko ima skupljenih dve godine i osam meseci radnih dana. U svakom slučaju, od početnih ogromnih kazni, od kojih se vrti u glavi, stiže se do razumnih kazni i razumnih godina.

MOJE iskustvo govori da u grčkim zatvorima ogromna većina odleži između tri i pet godina, bez obzira na početnu visinu kazne. Manje kazne (ispod deset godina) ne stižu do drugih sudova jer oni počinju da se dešavaju tri godine posle ulaska u zatvor. Kada im se održe i druga suđenja, oni su već odležali celokupnu kaznu, što je vrlo nepravedno. Na drugim sudovima kazne drastično padaju zato što su na prvim bile jako nerealne. Prva suđenja služe da zaplaše zatvorenike.

Grčki sudovi štite državu od zla jer aljkava i nemoćna policija to nije u stanju. Kada bi se sudilo na osnovu njihovih istraživanja i dokaza, u zatvor ne bi ušao niko. Ovo je zemlja gde dokazi na sudu ne znače ništa.

ZBOG toga zatvorenik nikada nije siguran šta mu se dešava. Iskusni zatvorenici znaju da će, u najgorem slučaju, u zatvoru biti pet godina. Izuzeci, naravno, postoje, ali su to retki tragičari.

Van ovog opisa su, razume se, doživotne robije, koje to ne znače u bukvalnom smislu. Njihova dužina je šesnaest godina, uz obavezne četiri godine zaposlenja. Dve doživotne robije imaju dužinu trajanja od dvadeset dve godine. Sve ovo odnosi se na primerne zatvorenike. U suprotnom, dužinu trajanja kazne ne može da odredi niko.

Verujem da sam naučila da živim u zatvoru, ali čovek u njemu nikada ne može biti siguran. Jedan minut neopreznosti može da ti produži kaznu za jednu godinu. Kazna za bekstvo je minimalna i kreće se od tri do šest meseci. Uskoro očekujem suđenje za bekstvo, koje neće ništa promeniti. Biće to jedna velika pozorišna predstava, kada će sudije opet videti jednu damu koja je nadmudrila stotinu policijskih i stražarskih patrola oko najčuvanijeg zatvora i iz njega lagano išetala.


ZAMKA NA SVAKOM KORAKU

ZATVOR je pun zamki u koje možeš da se upleteš i iz njega ne izađeš nikada. Kazne koje propisuje zatvor mogu da budu opasnije od sudskih. Po završetku kazne, komisija ima pravo da ti ne odobri izlazak na slobodu, ako si u zatvoru kažnjavan. To može da traje koliko god to zatvor želi, tačnije - do beskonačnosti.

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Komentari (1)

Da se lakše svari

12.07.2018. 23:55

Interesantna priča u svakom slučaju, ali treba je konzumirati sa zrncetom soli da se lakše proguta. Treba imati na umu da se ovdje radi o kriminalcu, osobi koja je otimala, zasluženo završila u zatvoru i sada priča o nekakvom herojskom držanju protiv kukavičnih organa reda. Nekako mi liči na busanje, tipično za ljude sa šarolikom prošlošću.