Diktat - pokatoličiti se ili umreti

SLUŽBENI organ Nezavisne Države Hrvatske, "Narodne novine", 5. maja 1941. objavljuju "Zakonsku odredbu o prelasku s jedne vjere na drugu", potpisanu od strane ministra obrazovanja i bogoštovlja Mile Budaka i poglavnika. To je zakonski akt koji se nalazi u funkciji programa etničko--verskog "čišćenja", već najavljen u javnim nastupima ustaških poglavara, a koji predstavlja brutalan diktat Srbima (pravoslavne vere): ili se pokatoličiti ili umreti.

U jednom govoru održanom u Zagrebu 29. aprila 1941. sam Budak se ovako izrazio: "Jedan dio Srba ćemo pobiti, drugi ćemo deportirati, a one koji ostanu ćemo prekrstiti u katoličku vjeru, pretvarajući ih tako u Hrvate."

"Katolički list", službeni organ zagrebačke kurije, 15. maja 1941. objavljuje cirkularno pismo iz ureda monsinjora Stepinca koje određuje Srbe kao "otpadnike Katoličke crkve", i oduševljeno pozdravlja donošenje zakona koji obavezuje pravoslavce da se prekrste u katolike. Iste novine 31. jula 1941. podstiču ustašku diktaturu da ubrza proces nasilnog "prekrštavanja".

DOK etničko-verski pokolji traju već nedeljama, udbinski župnik don Mate Moguša sredinom jula 1941. propoveda svojim vjernicima:

"Do sada smo radili za katoličku vjeru molitvenikom i Isusovim križom. Došao je trenutak da radimo puškom i samokresom. Protjerajmo iz Hrvatske ili istrijebimo srpski narod. Biti ćy sretan kada Hrvatima podijelimo srpsku zemlju. Ustaše će se boriti bespoštedno i nemilosrdno će trijebiti sve one koji nisu vjerni Nezavisnoj Državi Hrvatskoj i njenom Poglavniku i osnivaču. Gledaj, narode, ovih šesnaest ustaša pokraj mene. Oni imaju šesnaest ticuća kuršuma u pripojasnicama i ubiti će šesnaest ticuća Srba."

Tako počinje kampanja masovnog prisilnog prekrštavanja u katolicizam srpskog naroda koji je vekovima gajio pravoslavnu veru. Za dve godine biće 240.000 novokatolika, bivših pravoslavaca. O tome piše sam Stepinac u jednom memorandumu koji primas Hrvatske uručuje papi Piju XII prilikom dolaska u Vatikan maja 1943:

"OGROMNA odgovornost koju imam kao biskup prijestolnice jedine katoličke države na Balkanu i kao mitropolit Hrvatske i Slavonije, primorava me da Vam s punom odgovornošću zabrinutog pastira iznesem pakleni plan o uništenju katolicizma na istočnoj obali Jadrana koji pripremaju neprijatelji Crkve u tim područjima.

Ovdje ne govorimo o strašnoj sudbini koja bi zadesila katolike u Hrvatskoj u slučaju pobjede boljševičke zvijere i u slučaju da ista okupira ta područja koja spadaju u sferu Vaših interesa, a to je cijeli Balkanski poluotok i Dunavski bazen, kojem pripada i Nezavisna Država Hrvatska."

Praksa prisilnog prekrštavanja postaje za srpski pravoslavni narod i jedna strašna roba za razmenu. Fratar Vjekoslav Šimić, 21. maja 1941, predstavlja se komandantu italijanske divizije "Sasari" koja je smeštena u delu Hrvatske pod italijanskom kontrolom i traži da preuzme civilnu vlast u toj zoni. Generalu, koji želi da zna razlog za ovakav zahtev, Šimić odgovara: "Xoćy da pobijem sve Srbe u što kraćem roku." U svojim sećanjima visoki italijanski oficir će zabeležiti: "3apanjuje me da se ne shvata užas jednog takvog programa i da to još najavi jedan franjevac."

SA SVOJE strane, katoličko biskupstvo u Hrvatskoj se priprema da primi u svoje milosrdno naručje novoprekrštene bivše pravoslavce koji su izbegli istrebljenje, dajući precizna uputstva. Štaviše, utvrđuju se verske obaveze novokatolika, koje su precizirane u posebnoj "objavi" što je razaslata 14. maja 1941. iz župnog dvora Sv. Tereze u Bjelovaru, a koju je preuzeo dnevni list "Nezavisna Hrvatska":

"Svi oni koji su prekršteni u katolicizam morati će biti nazočni svim misama a posebice propovijedima. Mise sa propovijedima se održavaju 6 do 11 sati. Prekrštenima je propisano da se opskrbe bilježnicom u kojoj će se za sve nedjelje i svečane dane bilježiti njihova nazočnost vjerskoj službi."

Na ime prijema "novoprekrštenima" se daje "potvrda" u vidu obrasca koji je utvrdio biskup Jozo Garić: "Na vaš zahtjev dajemo vam dozvolu da odmah prestanete ab excommunicatione pro foro externo i da budete primljeni u Katoličku crkvu s pravom na svetu pričest."

BISKUP Mišić 7. novembra, 1941. godine upućuje pismo monsinjoru Stepincu:

"Jedno vrijeme sam smatrao da će veliki broj šizmatika preći u Katoličku crkvu: umjesto toga, oni koji su imenovani za stožernika i logornika zlorabili su svoj položaj, iskoristili su ružne nagone mase, potakli su slabe strane ljudske naravi, tako da je nastao pravi užas. I ni sa jedne strane ne vidi se nikakav boljitak... Hvatali su ljude kao da su životinje, ubijali su ih, bacali su ih žive u ponore. Potprefekt Mostara, Baljić, musliman, potvrdio je na sav glas - morao je šutjeti i ne davati slične izjave - da je u Ljubinju samo u jednom danu 700 šizmatika bačeno u jamu. Iz Mostara i Čapljine odvezeno je više vagona punih žena, djevojčica i dječaka ispod deset godina do stanice Šurmanci. Tamo su ih natjerali da siđu, odveli su ih u planine i majke i djeca su bačeni u ponore: svi su umrli na taj način. U župi Klepci ubijeno je 700 šizmatika. Otišao bih predaleko ako bih nastavio s nabrajanjem.

"U MOSTARU ih je vezano na stotine, a onda su ih izvodili iz grada i ubijali kao životinje. Na kraju se stiglo do deportacije Srba u Srbiju. Plač, kuknjava, tuga: svi beže sa svih strana; jedna delegacija je otišla čak u Rim kod Musolinija i lako je zamisliti šta su rekli i šta su zahtjevali.

"Posljedica toga je nova talijanska okupacija Hercegovine. Talijani su se vratili i preuzeli su civilnu i vojnu vlast.

"Šizmatičke crkve su odmah oživjele, pravoslavni svećenici koji su se do sada krili ponovo su se pojavili, Talijani su naklonjeni Srbima...

"Nikakvo čudo, dakle, da je prekrštavanje pravoslavaca u katolicizam potpuno promašeno. Surovost stožernika i logornika, brutalnost nekih pojedinaca, nerazumjevanje viših vlasti, nanijeli su veliku štetu ne samo dobru vjere nego i države. Da je Gospod podario više razumijevanja i razuma odgovornima da izvrše prekrštavanje bez udaraca, u takvoj zgodnoj prigodi broj katolika bi se povećao barem za petsto-šesto tisuća, te bi se broj katolika u Bosni i Hercegovini sa sedam stotina tisuća povećao na milijun i trista tisuća."

JEZUITA koji brani Stepinca iznosi sve ove podatke da bi pokazao da je bilo glasova hrvatskog biskupstva koji su se dizali protiv ustaške diktature, ali je efekat njihovog čitanja sasvim drugog karaktera: ona nesumnjivo pokazuju da su monsinjor Stepinac i Biskupstvo bili savršeno svesni pokolja i da je jedina preokupacija Katoličke crkve bila "slaba produktivnost" metoda kojima se obavljalo prisilno prekrštavanje pravoslavnih Srba.

SUTRA: KATOLIČKI KLER U USTAŠKOM SABORU