Pastiri i vuci Stepinca i Pavelića

DOK vatikanska diplomatija pojačava svoje odnose sa ustaškom diktaturom, u Hrvatskoj teče ono što će se označiti kao "pokolji za koje ne zna ni najmračnije istorijsko doba".

Eskalaciju etničkoverskog genocida i moralnu odgovornost (ali ne samo moralnu) Katoličke crkve potvrđuje sam diktator Ante Pavelić. U intervju od strane italijanskog novinara Alfija Rusoa, krvoločni poglavnik tvrdi da se "poneki Srbin pobunio, i ako se drugi Srbi pobune, pobiti ćemo ih; a ako se svi pobune, sve ćemo ih pobiti", pa precizira: "Ovo nije pokolj nego čin pravde." Novinar koji vidi "fratre i svećenike kako mašu maramicama i bučno aplaudiraju" pita ga: "Kako to da fratri i svećenici podržavaju jednog čovjeka i jedan režim koji provode nasilje?", a poglavnik odgovara: "Ti ne znaš ništa: ovdje frtri i svećenici mrze pravoslavce... Srbi su mrski stranci i okrutni neprijatelji." Na ove reči Ruso se buni: "Ali ne možete da ih ubijate!", a Pavelić uzvraća: "Nijedan sporazum nije moguć između čovjeka i vuka. Čak i ako se vuk pripitomi, ponekad ugrize i ubije." Uostalom, pobožni poglavnik "ne samo što je oko sebe stalno imao sveštenike kao savjetnike i što je jedan sveštenik bio učitelj njegove djece, nego je imao i vlastitog ispovjednika, a u svojoj palati razmetao se time što ima i kapelu."

POSTOJE bezbrojna svedočenja direktnog učešća katoličkih duhovnika u etničko-verskom genocidu koji je vršio poglavnik: na primer fratra Agostina Ćevole (iz franjevačkog samostana Split), postavljenog na čelo ustaških odreda s mantijom i pištoljem; sveštenika Božidara Brala, koji je optužen da je učestvovao u pokolju 180 Srba u Alipašinom Mostu; sveštenika Nikole Bilogrlića iz Banjaluke, odgovornog za sistematske pokolje pravoslavnih Srba u svom kotaru; franjevca Josipa Vukelića (kapelana Ravnateljstva Prvog ustaškog okruga), koji izdaje naredbe za pljačke, paljevinu kuća i pokolj Srba na području Banjaluke; sveštenika Zvonimira Brekala (kapelana ustaških oružnika u činu satnika), koji muči i lično ubija mnoge internirce u logorima za istrebljenje u Čulinama, Cvitanu i Lipovcu; fratra i vojnog kapelana Dionizija Juričeva koji rukovodi upadima u srpska sela i gine u borbi s partizanima prilikom ustaškog napada na Livno; katoličkog sveštenika i vojnog kapelana Josipa Bujanovića (zvanog "pop Jole"), koji će 1944. biti župan velike župe Lika-Gacka i u toj ulozi lično će se zauzeti za likvidaciju posljednjih Srba u gradu.

"OVAJ fenomen je takav da na jedinstven način karakteriše stil ustaških pokolja za razliku od istrebljenja koja su vršena u svim drugim zemljama za vrijeme Drugog svjetskog rata, u toj mjeri da je skoro nemogyće zamisliti jednu kaznenu ekspediciju ustaških bandi bez sveštenika i prije svega bez nekog franjevca koji ih vodi i potiče", piše francuski istoričar N. Michel i dokumentuje kako su sve "franjevci učestvovali u ubijanjima i kako su komandovali koncentracionim logorima" (La guerra dell'ombra. La Resistenza in Europa, Milano 1981).

Krvavi krstaški rat mnogih hrvatskih katoličkih duhovnika nastaviće se sve do pada Nezavisne Države Hrvatske. O tome može posvedočiti telegram koji je 30. marta 1945. uputio kapetan Ivlin Vo, iz 37. britanske vojne misije u Beogradu Ministarstvu spoljnih poslova u Londonu:

"(...) Beć neko vrijeme franjevci iz Hrvatske stvaraju zabrinutost u Rimu, bilo svojim svojeglavim ponašanjem bilo uskogrudim patriotizmom. Većina njih potiče iz slabije obrazovanih slojeva stanovništva, i privučena je da uđe u Red, sigurnošću i relativno lagodnim životom koji ovaj red nudi. Mnogi od tih mladića poslati su u Italiju na obuku i proveli su jedan period u blizini Pavelićevog štaba u okolini Sijene. Tu su im se pridružili ustaški agenti koji su ih zadojili Pavelićevim idejama. Sa svoje strane oni su, kad su se vratili u domovinu, prenijeli te ideje učenicima po školama. Sarajevo se pominje kao centar franjevačkog ustaštva.

"JEDAN zločinac u uniformi, po imenu Majstorović, poznat po zločinima koje je izvršio nad robijašima u zloglasnom koncentracionom logoru Jasenovac, identifikovan je kao fratar, otac Filipović. U istom tom logoru jedan drugi duhovnik, otac Brkljačić, vršio je službu u svojstvu oficira.

"Treći, otac Bujanović, obavljao je funkciju župana u Gospiću i vjerovatno je učestvovao u pokolju pravoslavnih seljaka."

Ono što će se nazvati "franjevačkim ustaštvom" samo je jedan aspekt odgovornosti hrvatskog katoličkog klera u etničko-verskom genocidu koji je natapao Hrvatsku krvlju između 1941. i 1945. godine. Višestruka je odgovornost, direktna i indirektna, koja je pothranjivana prećutnim pristankom, izostankom pomoći, opravdavanjem iz interesa, saučesničkim ili bojažljivim ćutanjem.

I TELEGRAM britanskog generala Meklina, od 9. februara 1945, iz Beograda za London, svedoči o "franjevačkom ustaštvu": "Mogy da posvjedočim o fanatičnom proustaškom držanju franjevaca u Bosni. Tito mi je nedavno rekao da će ga zahtjevi vojne bezbjednosti i unutrašnje sigurnosti prisiliti da preduzme drastične mjere protiv tih naročitih franjevaca, iako je lično protiv svakog oblika vjerskih progona".

Dopisi iz Hrvatske italijanskog novinara Korada Zolija sadrže preciznu optužbu Hrvatske katoličke crkve u genocidu koji je zamislio i ostvario poglavnik, i to u vreme razbuktalog rata, kada je svaki članak bio podvrgnut gvozdenoj cenzuri kada je Musolini imao najbolje odnose s Rimskom crkvom. U novinama Resto del Carlino,18. septembra 1941, u članku pod naslovom "Ptičice iz Gračaca", Zoli piše kako je rulja katolika, predvođena franjevačkim fratrom, obila vrata jedne pravoslavne crkve u koju se bilo sklonilo 500 Srba (uglavnom žena i dece) i sve ih pobila; zatim komentariše:

"U HRVATSKOJ situacija se komplikuje u najopasnije aspekte vjerskog rata. Tu su bande koljača koje su vodili i potpaljivali katolički sveštenici i duhovnici, a po svoj prilici i sada ih vode. Ovo je više nego dokazano: u Travniku, stotinjak kilometara južno od Banjeluke, jedan fratar, zatečen da predvodi bandu koljača, streljan je (od strane italijanskih vojnika). Dakle, srednji vijek pogoršan upotrebom mitraljeza, ručnih bombi, zapaljivih sredstava, dinamita... Onaj prvi franjevac iz Asizija nazvao je braću i sestre ptičicama dok ovi njegovi učenici i duhovni potomci, puni mržnje, koji žive u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, ubijaju nevine osobe, svoju braću po Ocu nebeskom, istog jezika, iste krvi, istog porijekla... ubijaju, žive zakopavaju, mrtve bacaju u rijeke, u more, u ponore."

USTAŠKO ODLIKOVANjE NADBISKUPU

"FANATIČNOM svećenstvu" ustaška država će izražavati apsolutnu odanost.Poglavnik Pavelić u listu "Nova Hrvatska", 20. novembra 1941, piše: "Uvjeren sam da će potomci biti zahvalni hrvatskim cvećenicima što su prvim bojovnicima naše nezavisne države utuvili u glavu čiste ocjećaje, jednu drugu ćydopednoct i štovanje Boga, kao i odvažnost i odlučnost u sučeljavanju s neprijateljem, u domovini i inozemstvu." Zato će vrhovni predstavnik katoličkog sveštenstva, primas Hrvatske, monsinjor Alojzije Stepinac 21. marta 1944. biti odlikovan Redom za zasluge - velered sa zvijezdom, najvišim odlikovanjem NDH za nevojnička lica.