Upozorenja o hrvatskom separatizmu

JEDAN od istorijskih paradoksa koji je pratio proces jugoslovenskog ujedinjenja ogledao se u činjenici da najvatreniji zagovornici jugoslovenske ideje među srpskim političarima i intelektualcima nisu dovoljno poznavali civilizacijske, kulturne i verske osobenosti hrvatskog i slovenačkog naroda, sa kojima su Srbi trebalo da stupe u zajedničku državu. Mnoge od ličnosti u Srbiji koje su bile odlučujući faktor prilikom donošenja odluke o stvaranju jugoslovenske države nisu u svom životu ni nogom kročile na onaj deo teritorije Austrougarske gde su živeli Hrvati i Slovenci, pa prema tome nisu mogli steći realnu sliku o raspoloženju ta dva naroda da stupe u zajedničku državu sa Srbima.

Neki istoričari tvrde da je prestolonaslednik Aleksandar Karađorđević, budući kralj Jugoslavije, samo jedanput pre Prvog svetskog rata prošao brodom pored Splita, pozdravljajući okupljene dalmatinske omladince na splitskoj Rivi. To je, do tada bio jedini njegov kontakt sa "hrvatskom stvarnošću".

MEĐU retkim srpskim intelektualcima koji su se odvažili da unesu malo više svetla u mračne prostore srpsko-hrvatskih odnosa i da bolje upoznaju domaću javnost sa istorijom Hrvata i sa političkim prilikama koje su vladale u toj austrougarskoj pokrajini, bio je dr Milovan Milovanović.

On je u svoje vreme predstavljao, nesumnjivo, jednu od najkompetentnijih ličnosti u Srbiji koja je mogla da proceni "istorijsku validnost" ideje o ujedinjenju Srba, Hrvata i Slovenaca, jer je posedovao ne samo solidno naučno znanje (bio je doktor Pariskog univerziteta i profesor državnog i međunarodnog prava na Velikoj školi u Beogradu), nego je imao i veliko političko iskustvo (bio je jedan od prvaka Radikalne stranke, srpski poslanik u Bukureštu i Rimu, a kasnije ministar inostranih poslova i predsednik srpske vlade).

MILOVANOVIĆ je pre Prvog svetskog rata napisao brošuru pod naslovom "Srbi i Hrvati", u kojoj je upozorio srpsku javnost na mnoge probleme koji opterećuju srpsko-hrvatske odnose.

Iznoseći mnogobrojne istorijske činjenice, Milovanović je u ovoj maloj knjižici istakao da su "Srbi i Hrvati kroz čitav srednji vek, sve dok tuđinska najezda nije uništila njihovu državnu samostalnost, imali svoje posebne države, koje među sobom nisu imale nikakvog bližeg dodira. Po samoj sili prilika... Srbi i Hrvati su se postepeno sve više razilazili i odeljivali jedni od drugih".

Ukazujući da je do zbližavanja srpskog i hrvatskog naroda došlo tek polovinom XIX veka kada se pojavio Ilirski pokret i kada je postignut dogovor o zajedničkom jeziku, Milovanović ističe da je taj "period nacionalne sloge" kratko trajao, jer se u srpsko-hrvatske odnose umešala katolička crkva.

"Katolička crkva stala je razvijati svoju živu i dosta uspešnu propagandu na Balkanskome poluostrvu, naglašava Milovanović. "Vršenje" toga propagandnog posla moralo je u prvom redu pasti u deo hrvatskome sveštenstvu koje je najbolje poznavalo balkanske Slovene i koje im je bilo najbliže i po svojem jeziku i po običajima.

POD takvim prilikama Hrvati koji su dobili ulogu vršilaca katoličkog misionarstva među Južnim Slovenima, poneli su se zamišlju, da bi se svi Južni Sloveni mogli prikupiti u jednu političku i narodnu celinu, kojoj bi oni, Hrvati, bili centar. Iza verskoga misionarstva došle su postupno hrvatske pretenzije na političkim i nacionalnim osnovama."

Milovanović je u svojoj brošuri upozorio da hrvatske nacionalne ambicije sve više poprimaju šovinistički karakter, jer "Hrvati ne dozvoljavaju da se Srbi u Hrvatskoj smatraju sastavnim delom srpskog naroda... Po hrvatskoj zamisli, Srbi u Hrvatskoj imali bi zaboraviti na svoje krvne veze sa Srbima izvan granica Hrvatske... Od njih se traži... da kao hrvatski državljani ne gledaju ni na koju stranu preko granica svoje 'hrvatske' Otadžbine, ili da gledaju tamo onako kako gleda hrvatska državna politika, da prema tome i sa srpskim državama i uopšte sa srpstvom održavaju onakve odnose, kakve bude utvrdila Hrvatska".

MILAN Milovanović, kao pravnik i političar je lako mogao primetiti da Hrvati smatraju da je Bosna i Hercegovina "hrvatska zemlja". "Kada su na Berlinskom kongresu obeležene granice do kojih se može proširiti vlast i neposredni uticaj austrougarski, Hrvati su... prionuli da dadu hrvatsko obeležje svim onim srpskim zemljama koje su ušle... u sferu austrougarske dominacije.

To je nova faza ekskluzivnog hrvatstva koje u službi katoličke propagande i austrougarske politike, nasrće na srpstvo, solidarišući svoje tesnogrude, separatističke, isključivo hrvatske prohteve sa tuđinskim otmičarima. I iz takvih pobuda i sa takvim umišljajima Hrvatstvo se stavilo u Bosni i Hercegovini u službu austrougarskoj okupaciji i katoličanstvu", konstatuje Milovanović.

MADA je kao realan političar uviđao da bi i za Hrvate i za Srbe bilo korisnije da iz ekonomskih i drugih razloga stvore zajedničku državu, Milovanović je za razliku od vatrenih pobornika jugoslovenstva ukazivao na sve one probleme koji bi mogli biti fatalni, ne samo za buduću jugoslovensku zajednicu, nego i za srpski narod koji je već imao svoju matičnu državu. Zato na kraju svoje brošure Milovanović zaključuje:

"Prema stanju u kojemu se danas nalaze Srbi i Hrvati sporno je pitanje da li bi stvaranje srpsko-hrvatske narodne zajednice, donelo koristan rezultat. Pitanje je utoliko teže i sudbonosnije za nas Srbe, što... mi imamo državu i imamo sve potrebne uslove za samostalan narodni život.

NAMA da bi te pogodnosti priključenjem Hrvata uz srpsku narodnost postale potpunije, da bi garancije za budućnost i srpsku i hrvatsku tim samim znatno narasle, da tuđinskim uticajem nije izazvan hrvatski separatizam, koji preti da razori srpsko-hrvatsku narodnu zajednicu."

Upozorenja koja je pre donošenja odluke o stvaranju Jugoslavije uputio srpskoj javnosti iskusni i dobronamerni dr Milovan Milovanović, ostala su, nažalost, bez odjeka.

(KRAJ)