ZAŠTO televizija nije izmeštena
28. 10. 2019. u 19:41
Bombardovanjem civilnog objekta, zgrade Radio-televizije Srbije, 23. aprila 1999. godine, NATO je prekršio član 52 Protokola Prve ženevske konvencije i promenio običaje ratovanja

Spomenik u Tašmajdanskom parku
U 2.06, 23. aprila 2019. godine, navršilo se dvadeset godina otkako je u NATO bombardovanju ubijeno 16 radnika RTS-a. Porodice, prijatelji i kolege i dalje se okupljaju, u to vreme, u Tašmajdanskom parku, ispred spomenika "Zašto?", i postavljaju pitanje: "Zašto?"
Miroslav Medić, brat ubijenog Siniše, obratio se okupljenima zapitavši - Zašto?
"Zašto niko od NATO zemalja koje su izvršile agresiju, bez odobrenja Saveta bezbednosti UN, nije odgovarao za taj zločin? Zašto i kome je bilo potrebno da svoje živote u ovoj zgradi izgubi 16 nevinih ljudi? Zašto o njima niko osim porodica nije brinuo? Zašto oni koji su to morali i čija je to bila obaveza ništa nisu učinili da ih zaštite?", upitao je Miroslav Medić.
PORODICE već 20 godina pitaju i zašto tadašnji generalni direktor RTS-a Dragoljub Milanović nije postupio po naredbi 37 Savezne vlade, po kojoj je bio u obavezi da ljude izmesti na rezervno mesto rada u slučaju ratnog stanja, i zašto niko u saveznom ministarstvu narodne odbrane nije na to reagovao.
"Zašto niko od državnih vlasti ništa nije preduzeo da se spreči ova tragedija? Zašto gotovo niko nije pomagao porodicama da se pribave dokazi i rasvetle sve okolnosti koje su prethodile ovom zločinu?", upitao je Miroslav Medić u ime porodica nastradalih.
"Duše ubijenih su i sada ovde sa nama i traže pravdu. Neće se smiriti dok se ne sazna puna istina o ovom zločinu. Žrtve i ovaj spomenik 'Zašto?' su opomena da se ovakav zločin više nikada ne ponovi i da se ne zaboravi zarad budućih generacija", zaključio je Medić.
U OKVIRU publikacije "Bombardovanje RTS-a - 10 godina kasnije", objavljene 2009. godine, Nezavisno udruženje novinara Srbije je istražilo okolnosti i dešavanja u vezi sa bombardovanjem zgrade RTS-a i iskustva urednika tokom NATO kampanje. Prenosim deo izveštaja "NATO bombardovanje: iskustva ljudi iz medija", koje je uradila Maja Vasić Nikolić:
Posle bombardovanja RTS-a, nakon završetka rata i promene režima 5. oktobra 2000, postavljalo se pitanje odgovornosti, ne samo vrha NATO-a već i domaće vlasti za pogibiju 16 radnika državne televizije. Neposredno posle tragičnog događaja, osim nekoliko usamljenih komentara i očajnih pokušaja roditelja nastradalih da saznaju više, pitanje odgovornosti je izostavljeno.
IAKO se u medijima, ne samo zbog ratnog stanja već i zbog Zakona o informisanju, o bombardovanju RTS-a nije javno govorilo, nijedan novinar nije ostao ravnodušan. Đorđe Vlajić smatra da treba naglasiti da su neki ljudi u vrhu vlasti i upravi RTS-a znali da će državna televizija biti bombardovana.
"Ljudi koji su odlučivali o našim životima kao da su se dogovarali sa NATO-om da RTS obavezno bude bombardovana. Jedina zgrada koja nije iseljena je Aberdareva, iako je 50 metara od tašmajdanske pećine. Mogli su da prevuku kabl i da prenesu studio tamo. Sve je bilo izmešteno, Radio Beograd je bio prazan, televizija je bila prazna. Samo je Aberdareva radila. To je, uveren sam, bilo inaćenje režima i pokušaj stvaranja žrtava. Mogućno je da je neko umislio da bi bilo zgodno da, recimo, tu pogine i majka ministra informacija ne bi li pojačali osećaj stradanja i nevinosti žrtava i beskrupuloznosti 'agresora'."
ČINjENICA da je generalni direktor RTS-a Dragoljub Milanović odbio da izmesti RTS na rezervnu lokaciju, kao što je predviđala Uredba 37 Saveznog ministarstva informisanja, ostavlja izuzetno gorak ukus. Branko Vučković kaže: "Ni u jednom trenutku ne mogu da opravdavam raketiranje RTS-a, bez obzira na njen neprofesionalni učinak i ratnohuškački nastup, ali mi je i danas neshvatljivo da su ljudi bili u zgradi koja je označena kao meta i za koju se znalo da će biti bombardovana. Ne mogu da verujem da rukovodioci nisu učinili ništa da zaštite njihove živote."
Filip Švarm naglašava da je rukovodilac morao da kaže zaposlenima da ne dolaze na posao u Aberdarevu, da ih izmesti: "Nije bilo na šminkerki, recimo, da procenjuje da li je Klark ozbiljan ili nije. Tehničko osoblje je imalo radnu obavezu, a rukovodioc je morao da ih zaštiti." Dragoslav Travica ne sumnja na kome leži odgovornost, ali se pita gde su ti ljudi danas: "Sva odgovornost je na onima koji su naterali ljude da sede u objektu koji je meta, bez obzira na to da li je to objavljeno ili ne. Gde su ti ljudi sada, posle toliko vremena? Da li im je čista savest? Čak i u vojsci postoji pravilo - izvršavaš svako naređenje osim onog koje je protiv tvog naroda."
BOMBARDOVANjEM civilnog objekta, zgrade Radio-televizije Srbije, 23. aprila 1999. godine, NATO je prekršio član 52 Protokola Prve ženevske konvencije i promenio običaje ratovanja. Mnogo toga je napisano o tome zašto glavna tužiteljka Haškog tribunala Karla del Ponte nije na ovo reagovala. Pitanje je da li je vlast Srbije bila saučesnik u ovom zločinu?
"Ovde je reč o udruženom zločinačkom poduhvatu - zločinački poduhvat jeste kada se gađa zgrada nacionalne televizije i zločinački poduhvat jeste kada se u zgradi ostave ljudi, iako se znalo šta će se dogoditi. Ne mogu da nađem sličan primer ovakve obostrane zle namere", kaže Švarm u izveštaju "NATO bombardovanje: iskustva ljudi iz medija".
PROSTO je neshvatljiva samouverenost NUNS-ovih novinara kad tvrde da je rukovodstvo znalo za bombardovanje RTS-a. PITAM: A KAKO SU SVI ONI ZNALI DA SMO MI ZNALI? Ko im je javio? Imaju li dokaze za takve, ozbiljne tvrdnje? Ili čuvaju svoje izvore po kuloarima Alijanse? Ako su oni, naše kolege, nešto znali, zašto nisu upozorili rukovodstvo
RTS-a? Ko je taj Branko Vučković da nam prilepi neprofesionalan učinak i ratnohuškački nastup?
Mi smo, "kolega", radili profesionalno i patriotski sve vreme NATO agresije, prenosili u svet sliku koja se nije sviđala zločincima. Šta misliš, zašto je RTS bombardovan? Posebno sam iznenađen stavom kolege Đorđa Vlajića, koji je od honorarnog saradnika RTS-a u jednoj omladinskoj televizijskoj emisiji dogurao do funkcionerskih mesta. Zar je zaboravio ko mu je davao za hleb kada mu "nije išlo"? O kakvom to inaćenju režima i pokušaju stvaranja žrtava ti govoriš, druže!? Imaš li dokaze za te tvrdnje? I ko je taj Travica da tvrdi da smo mi terali ljude da sede u objektu koji je meta?! Da li si to gledao kroz prozore naše redakcije? O Švarmu neću da govorim! Čovek pominje udruženi zločinački poduhvat! Vidi se da vlada haškim terminima. Meni je, gospodo "nunsovci", savest čista, mirno spavam, i svakome mogu da pogledam u obraz.
JER JA NISAM ZNAO DA ĆE RTS BITI BOMBARDOVAN! JA NISAM ZLOČINAC!
Smederevac
29.10.2019. 19:55
Gospodine Komrakov, ni najmanje ne sumnjam da niste znali da će RTS biti meta, da će biti gađan. U to vreme i ja sam radio u jednom radiju. Par dana po početku rata, dobio sam nalog za dislokaciju radio stanice iz preventivnih razloga. Preživeli smo, a Vama ću reći, da jeste krivi!!! Krivi samo tako. Sticajem okolnosti, bio sam dežuran u tehnici baš te noći. Baš te noći sam sa krova rezervne lokacije gledao kako raketa ponire sa neba na neku lokaciju i sa RTS-a, samo šum.
Komentari (1)