RTS je morao biti ućutkan!

LjILjANA Milanović poklonila je svoju knjigu "Odmazda zbog istine" - Momiru Bulatoviću, bivšem predsedniku Vlade SR Jugoslavije, i zamolila da on napiše svoje viđenje celog slučaja, s obzirom na to da je trebalo da bude svedok odbrane na suđenju njenom mužu Dragoljubu Milanoviću. Sud to nije prihvatio. Ali Ljilja je odštampala pisani odgovor Bulatovića koji je pročitao njenu knjigu.

Prenosim neke delove iz pisma Momira Bulatovića:

"Pročitao sam knjigu Ljiljane Milanović 'Odmazda zbog istine', posvećenu sudskom postupku protiv njenog supruga Dragoljuba Milanovića, direktora RTS-a u vrijeme NATO agresije na SR Jugoslaviju. Pročitao i stao. I saznajno i duhovno i emotivno, upao sam u blokadu. Nakon ove knjige teško je bilo šta reći, uraditi ili osmisliti. Vrijeme je kažu lijek za mnoge stvari. Valjda zbog toga što se računa da ono donosi zaborav i otupljuje oštricu osjećanja. Posebno je delotvorno u odnosu na ljudsku glupost, nedostatak časti i morala ili, prosto rečeno, na neljudskost - tako nam svojstvenu u nekim prilikama. Na zaboravu najupornije insistiraju oni koji su krivi. Oni koji su odmotali klupko zla. Oni bi najradije da se stvari drže 'zdravo za gotovo', da se ne pamti, ne prisjeća ili raspravlja o tome da stvari mogu biti drugačije od istorije koju pišu (trenutni) pobjednici.

POSEBNO sam bio potresen činjenicom da Sud nije uzeo (čak ni kao olakšavajuću okolnost) činjenicu da je okrivljeni djelovao u uslovima proglašenog ratnog stanja. Time je, pored svih mogućih nepravdi, napravljena elementarna logička greška - reductio ad absurdum (pojednostavljivanje do besmisla). Za Sud, dakle, ne postoji ništa drugo osim pogibije 16 radnika RTS-a kao nesumnjive tragične posljedice, jednog podzakonskog akta i jednog direktora koji ga nije primijenio, čime je zaslužio desetogodišnju robiju. I poslednjem laiku mora biti jasno da stvari ne stoje tek tako.

Ono što je još strašnije i što neizrecivo boli jeste da je svaki od ovih NATO zločina ostao nekažnjen u našem pravosudnom sistemu. Započeti procesi su, iz nesumnjivo prizemnih političkih razloga, prekinuti. Odustalo se i od podnijete tužbe Međunarodnom sudu pravde u Hagu. Stvarni zločinci su ostali van domašaja ovozemaljske pravde.

JEDINI krivac u svom tom užasu i zločinima ispao je Dragoljub Milanović.

A šta sa nama ostalima? Mnogi (ako ne i svako) mogli bismo biti osuđeni po takvoj pravosudnoj logici. Jer u proglašenom ratnom stanju, svaki se čovjek borio protiv urođenog, prirodnog straha za svoj život i obaveze koje mu nameće država (i patriotska savijest) da učestvuje u odbrani zemlje.

Radio-televizija Srbije, na čelu sa Dragoljubom Milanovićem, dala je izuzetan doprinos odbrani otadžbine. Bila je toliko značajna, uspješna i hrabra da je neprijatelj odlučio da je ubije. Bilo na kom mjestu da se nalazila - RTS je imala biti ućutkana. Bombama i raketama, razumije se.

NIJE mi teško ni da sebe zamislim pred jednim takvim sudom. Posebno zbog ratne situacije u kojoj sam bio stavljen pred nemoguć izbor - NATO je bombardovao hemijska postrojenja u Bariču. Postojala je izvjesna opasnost da već u narednom napadu uništi rezervoare koji bi oslobodili hemikalije smrtonosne za sve stanovništvo Beograda. Shodno ratnim propisima, Komanda grada je predložila da Savezna vlada donese odluku o evakuaciji Beograda. Taj papir je čekao moj potpis. Po zakonu, morao sam da potpišem. Ali nisam, jer sam znao da dvomilionski grad nije moguće evakuisati u roku od nekoliko sati, te da bi sama naredba izazvala paniku i haos.

SREĆOM po sve, u pomoć je priskočio Brent Sadler, dopisnik Si-En-Ena. Na molbu ministra Gorana Matića, a više nego svijestan tragike u kojoj se Beograd (i on sam) našao, odjurio je u Barič. Javljajući se uživo, prenio je dramatičan apel jugoslovenske vlade da se obustave dalji napadi i spriječi trovanje stanovništva. Bombarderi su, poslije njegovog priloga, opozvani i do kraja rata nisu gađana hemijska postrojenja.

Brent Sadler, kojem dugujemo najveću ljudsku zahvalnost, dugo je bio šikaniran zbog ovog priloga. Mnogo kasnije, u prijateljskom susretu, povjerio mi se kroz kakve neprijatnosti je prošao od pomoćnika Si-En-Ena, ali da mu nije žao te da je, konačno, njegov postupak bio pozitivno ocijenjen, a on sam doživio profesionalnu promociju.

ČESTO imam košmarne primisli u kojima Brent nije uspio, u kojima Beograd biva izložen trovanju hemijskim supstancama, u kojima ja potpisujem ili ne potpisujem Naredbu o evakuaciji Beograda, u kojima stradaju stotine hiljada nedužnih ljudi.

Izvan tih košmara se nalazi mogućnost da neki sud stavi i mene na optuženičku klupu i jalovo raspreda da li je bilo nužno da se papir potpiše ili ne.

Sitna je svaka moguća pojedinačna krivica prema tako stravičnim zločinom koji su spremali i umalo realizovali čelnici NATO-a.

BEZNAČAJNA je svaka pojedinačna sudbina nas iz vrha države prema onoj koja je zadesila nevine žrtve NATO agresije.

Mrtvima mir i poštovanje. Njihovim porodicama saučešće i neophodna pomoć. Zločincima i ubicama...?

Konačno, želio sam da se pojavim kao svjedok odbrane na suđenju Dragoljubu Milanoviću. Sud to nije prihvatio. Stoga, ove redove prilažem knjizi koja govori o njegovoj nevinosti i o nepravdi koja mu je nanesena" - piše, aprila 2010. godine, Momir Bulatović, bivši predsednik Savezne vlade SR Jugoslavije u knjizi "NATO BIJE NATO SUDI - SLUGE OKOVE ZATEŽU", autorke Ljiljane Milanović.

KRAJ