Na pomolu politički problem

Jedini trag o tom susretu je dopis mitropolita Danila, koji je 13. aprila, kako je i obećao, Ribičiču poslao još neke dokumente koji se tiču kapele na Lovćenu.

"Iz ovih dokumenata uvjerićete se g. Predsjedniče", piše mitropolit Danilo, "da crkva na Lovćenu nije nikada bila ni opštinska, ni republička, već isključivo - i ranije i danas - crkvena, tj. svojina Srpske pravoslavne crkve kao i sve pravoslavne crkve i manastiri u SFR Jugoslaviji."

"Štedeći i poštujući Vas i Vaše radno vrijeme ne želimo ovim dokumentima dodavati nikakve komentare, koji bi samo išli na štetu onih koji žele porušiti crkvu i koji proizvoljno tvrde da crkva nije crkvena", napisao je u ovom kratkom obraćanju mitropolit Danilo. Dokument se čuva u Arhivu Srbije.

POŠTO je predsednika Savezne vlade Mitju Ribičiča snabdeo potrebnim dokumentima, mitropolit Danilo se posle tri dana, 16. aprila 1970. godine, još jednom obratio na saveznu adresu, ali ovoga puta nezvanično. Uputio je privatno pismo Milu Jovićeviću, predsedniku savezne Komisije za odnose sa verskim zajednicama. Poštovani čitalac će se setiti da je reč o ličnosti koja je od 1952. godine bila angažovana na poslovima oko podizanja Meštrovićevog mauzoleja na Lovćenu.

Razloge zbog kojih smo i ovakav, privatni, dokument uključili u ovu rekonstrukciju nećemo objašnjavati, puštajući da čitalac o njima donese sopstveni sud. Pomenućemo samo jedan od tih razloga: upravo ovo pismo plastično ilustruje svu složenost problema s kojima su se suočile i vlast i crkva i koliko je dubok i težak bio nesporazum te dve strane u sporu, toliko dubok i težak da je u završnici morao da bude rešen prema formuli "ko je jači, taj kvači".

OBRAĆAJUĆI se Jovićeviću sa "dragi Milo", mitropolit Danilo piše: "Prvo Te molim da od ovog privatnog pisma ne praviš, niti problem, niti upotrebu, jer ja ovime nastavljam naš privatni razgovor vođen u mojoj kući dana 13 ov. mjeseca i godine. Nijesam ti htio reći još izvjesne stvari koje su se odnosile na naš razgovor, jer u mojoj kući ne bih htio da niko ponese neku žaoku na mene, a najmanje prijatelji među kojima iz mnogih razloga ubrajam i Tebe. Nekih stvari se nijesam ni sjetio, jer su tu godine, a i skleroza čini svoje."

"Kada si me upitao da li ćemo ići na sud", nastavlja mitropolit, "(jer ja ne idem sam već je samnom naša Crkva, a pored toga i svi oni Crnogorci i drugi koji su protiv toga da se crkva na Lovćenu ruši), nijesam umio još da Ti rečem potvrdno, pošto nije ni još odlučeno, već se čeka da bi se to nekako regulisalo administrativnim putem. No, ako se ne reguliše tim putem nije isključeno da dođe i do suda. Kako mi Ti reče da je to svršena stvar, onda zaista trebalo bi pokušati da neko onu grupu Crnogoraca koja podržava odluke Predsjednika opštine cetinjske i koju nijesu mogli urazumiti: akademici, književnici, umjetnici, arhitekte, inžinjiri i dr. intelektualci, koji su uložili dosta truda; kada za njih odluka Komisije iz 1966. godine ne važi i ako je od strane vlade Crne Gore obrazovana i donijela definitivnu odluku da se crkva na Lovćenu ne dira, a da se mauzolej podigne na Cetinju, možda će se pokušati da ih urazume pravnici, advokati i redovni sud SFRJ ako nađe za shodno i umjesno."

"REKAO si mi", piše dalje mitropolit Danilo, "da će se stvoriti jedan veliki politički problem. Crkva će se žaliti, ako tako bude i ja ću se žaliti, ali je savjest i naše Crkve i moja lično mirna, jer mi ne stvaramo probleme, već onaj drugi koji hoće da ruši pravoslavne i amanetne crkve i ko hoće da jednom pravoslavnom vladici i vladaru Crne Gore ruši njegov zavjetni amanet i podiže paganski mauzolej, sa ženama (ne Crnogorkama, već Bunjevkama) da ga čuvaju i da ga čuva orao koji su svi časnici Vermahta nosili na svojim kapama, a on Njegoš kao zastiđen pognuo glavu pred dvije žene i orlušine simbola grabljivosti i tlačenja nejačih od njega. Genijalni umjetnik, projektant, projektuje pravoslavnom vladici paganski mauzolej, a sebi gradi nad grobom crkvu i njega čuvaju anđeli, a vladiku Rada žene. Projektant nije bio ni župnik, ni fratar, a svakako ni biskup. Kakav paradoks i kakva anomalija.

"Ja nijesam htio onog dana da Te pitam šta vi pobornici mauzoleja mislite od onih 80 odsto Crnogoraca koji su protivni rušenju crkve-kapele, da li oni imaju kakvog prava i kakvog glasa. Napomenuo si mi da ću imati advokata ako dođe do suda dosta i da će se mnogi ponuditi. Ne isključujem to, ali kada je Predsjednik opštine cetinjske mogao u Odbor uvući one iz Ljubljane, Zagreba, Sarajeva, Skoplja i dr. mjesta, zašto Crkva (ako dođe do toga) ne bi mogla i smjela primiti dobrovoljne advokate koji bi zastupali 80 odsto Crnogoraca i 95 odsto ostalih pravoslavaca u Jugoslaviji. Možda je ovaj procenat za one koji ne žele rušenje crkve i povoljniji. Ko tako ne misli neka zađe u narod, ali bez oznake vlasti. Meni izgleda da se ovdje radi o onoj narodnoj: 'držite lopova', a on je sam ukrao. Ovdje hoće da se baci čitava krivica na Crkvu, a krivicu je drugi stvorio i sada hoće da je prebaci na Crkvu i njene predstavnike. Za pojmove moje - staračke, ali potpuno na svome mjestu ovo je neobjašnjivo, no naša Crkva, a analogno i ja, će se povinovati svim legitimnim sudskim odlukama, jer u takvim odlukama mora se poštovati zemaljski Ustav i postojeći zakon, a administrativne odluke mogle su se, a mislim mogu i danas i te kako mijenjati i ispravljati."

POTOM mitropolit Danilo nastavlja: "Mislim da sam Ti rekao onaj dan da ja ne tjeram nikakav inat kako bi oni htjeli da to predstave, meni je stalo do Velikog Njegoša za kojeg ja nemam riječi da bih mogao reći sve ono što ja prema Njemu i Njegovoj veličini osjećam i istovremeno da spasim ugled, čojstvo, junaštvo i ponos Crnogoraca, jer ćemo ga ovim aktom, vjeruj meni i te kako umanjiti, da ne rečem nešto strožije. To je meni moj Milo Jovićeviću, vjeruj mi kao da si me priveo pred ćivot Sv. Vasilija, najvažnije i najsvetije."

"I ako se ja ne slažem sa radom pojedinih ljudi - mila je meni Crna Gora i Jugoslavija, i ako je neskromno da rečem milija od mnogih koji pod pazuhom nose crvenu knjižicu. Ja bih (je) izvadio iz džepa pa dao na opštu korist otadžbine, a mnogi bi je koji i te kako graju i razmeću se patriotizmom profućkali do sjutra samo da sebi stvore udoban, bezbrižan i raskošan život. To bi se vidjelo najbolje kada bi jednog dana, što ja ne želim, došlo do neke gužve, gdje bi veliki broj kao zrele murve kada neko udari u stablo, ili (s) grane otpao i gledao da spase svoju glavu i svoju zadnjicu, a otadžbinu ostavio da je drugi brane", napisao je u prvom delu obraćanja Milu Jovićeviću mitropolit Danilo.

SUTRA: Arbitar - Savezna vlada i sam Tito