Feljton

"GORSKI VIJENAC" BESMRTNI UDŽBENIK: Posle osamostaljenja Crne Gore, NJegoš postaje predmet protivurečnih interpretacija

Slobodan Kljakić Ratko Peković

16. 07. 2020. u 18:22

KADA je na Cetinju 1947. pripremana svečanost povodom stogodišnjice objavljivanja Gorskog vijenca, u svim republikama osnovani su odbori za proslavu i održane svečane akademije.

ГОРСКИ ВИЈЕНАЦ БЕСМРТНИ УЏБЕНИК: После осамостаљења Црне Горе, Његош постаје предмет противуречних интерпретација

Objavljeno je popularno izdanje Gorskog vijenca u 25.000 primeraka, štampani su Njegošev album sa slikama, plakat i poštanske marke sa njegovim likom. Proslavi na Cetinju prisustvovali su politički, kulturni i javni radnici iz cele Jugoslavije, kao i predstavnici Sovjetskog Saveza, Poljske, Čehoslovačke i Bugarske. Na svečanoj akademiji govorili su predstavnici republičkih udruženja književnika iz Srbije, Hrvatske, Slovenije, Makedonije i Bosne i Hercegovine, a skup je pozdravio predsednik Saveza književnika Jugoslavije Ivo Andrić.

Kao glavni domaćin, svečanu akademiju otvorio je predsednik Vlade Narodne Republike Crne Gore Blažo Jovanović, koji je sažeto ocrtao portret vladike Rada i istorijske okolnosti u kojima je mladi crnogorski gospodar vladao, da bi, u središnjem delu govora, u skladu sa ondašnjom partijskom i državnom politikom nerazdvojivog bratstva sa narodima Sovjetskog Saveza, posebno naglasio:
"U TEŠKOJ borbi oslonac i nada Njegoševe slobodarske misli bio je veliki ruski narod. Iako je ruski carizam u tom periodu kočio sve oslobodilačke pokrete, iako su carski činovnici panjkali Njegoša i optuživali ga kao podstrekača pograničnih nemira - nikada Njegoš nije izgubio nadu u pomoć velikog bratskog ruskog naroda.
"Slavjanski svijet je za njega rodno pleme o čijoj sudbini često misli i pjeva, a ime Moskve je simbol najvećeg slovenskog naroda i samo za sebe dovoljno je da ga dovede u ushićenje. 'Moskva, Moskva je duša moje duše i slatko snoviđenje ispunjeno svetim nadeždama.'
"Veliko Njegoševo rodoljublje je jugoslovensko i slovensko, plemenito i čovječansko. On u borbi Crnogoraca i ostale porobljene jugoslovenske i ostale braće vidi istorijsku nužnost i čovječansku pravednost borbe protiv tiranije i pati što mu braća nijesu svjesna svoje snage."
U SVOM referatu Blažo Jovanović ističe značaj Gorskog vijenca, kao uzbudljive himne patriotizma u minulom partizanskom ratu: "Njegovim stihovima naši borci tukli su neprijatelja i izdajice naroda. Na zastavama herojskih jedinica Titove narodne armije lepršao je lik Njegoša."
Osnovne ideje i političke poruke Blaža Jovanovića sledi u glavnom referatu na ovoj svečanosti i Radovan Zogović, koji je pročitao svoj esej "Njegoševa poema o borbi i slobodi". U skladu sa svojim estetičkim nazorima i (socrealističkim) shvatanjima društvene uloge književnosti, Zogović, dabome, uglavnom sagledava Gorski vijenac u sklopu klasne i oslobodilačke borbe, zanemarujući njegove metafizičke, filozofske, civilizacijske i druge dimenzije.
ZA ZOGOVIĆA je Gorski vijenac "besmrtni udžbenik revolucionarne borbe za slobodu i sreću naroda", "živi i nezamjenjivi udžbenik naše narodnooslobodilačke borbe", zbog čega poziva "novu, naprednu" kritiku na "nova" čitanja Njegoša.
Istovremeno, ovaj vodeći književni ideolog se obračunava sa onima koji su sveli "Njegoša-pjesnika na filozofa, a zatim filozofa na pesimistu šopenhauerovskog tipa" (Branislav Petronijević, Nikolaj Velimirović), kao i sa onim proizvoljnim kritičarima koji su Njegoša proglasili čak pretečom Darvina.
Drugi ideolog, Milovan Đilas, pet godina docnije, kritikuje stavove Radovana Zogovića koji je, previđajući Njegošev idealizam i pesimizam, dokazivao da su Njegoševe ideje ostvarene u narodnooslobodilačkoj borbi i optužuje ga za šovinizam jer je ovaj tvrdio da je Njegoš crnogorski, a ne srpski pesnik.
No i Đilas se zalaže za materijalističko tumačenje Njegoša koji je, po njegovom mišljenju, bio centralna figura oko koje se "vrti" idealistička, nacionalna (nacionalistička, buržoaska) ideologija, posebno u tumačenjima Petronijevića, Velimirovića, Alojza Šmausa i Slobodana Jovanovića.
PODSTAKNUT studijom Isidore Sekulić Njegoš. Knjiga duboke odanosti, koja je objavljena 1951, Đilas je, naime, objavio polemičku knjigu Legenda o Njegošu u kojoj kritikuje Isidorine stavove. Ocenjujući da ona ne spada u "antidruštvena" i "reakcionarna" bića, niti je njena knjiga izraz subjektivnog odnosa prema socijalističkom društvu, Đilas tvrdi da Isidorine "apstraktne idealističke filozofske refleksije o Njegošu" mogu da posluže buržoaskim ideolozima "kao ideološki okvir i paravan za njihovu prljavu, reakcionarnu i veoma, veoma konkretnu praksu".
On posebno naglašava kontekst u kome se pojavila njena studija: da je knjiga objavljena u drugačijoj atmosferi naučnog i kritičkog tretiranja naše prošlosti, on bi je "pročitao i pohranio u onaj deo sjećanja koji se pokreće rijetko, samo u slučajnim razgovorima".
U ODNOSU na 1947. godinu, kada slavi Njegoševo "slavjanstvo" i "rusofilstvo", četiri godine kasnije Blažo Jovanović pravi zanimljiv obrt na svečanosti povodom stogodišnjice vladičine smrti.
U ovoj godini kulminira sukob Jugoslavije sa zemljama članicama Informbiroa, pa je njegov referat pod naslovom "Njegoš i njegovo vrijeme" prilagođen dnevnopolitičkim potrebama.
Kao državnik koji je vodio borbu za oslobođenje svih Južnih Slovena, Njegoš je imao velike smetnje ne samo od Austrije i drugih evropskih zemalja, kaže Jovanović, nego i od Rusije, koja je opominjala Njegoša da ne ratuje protiv Turaka onda kada to ne odgovara interesima ruske diplomatije. Rusija je tada imala neku vrstu protektorata nad Crnom Gorom i novčano ju je pomagala. Crna Gora je za svaki rubalj prekorevana tako da je jedanput Njegoš izjavio predstavniku srpske vlade: "Rusiju volim, ali ne volim da mi se svakom prilikom daje osjećati cijena te pomoći. Ja, gospodar Crne Gore, pravi sam rob petrogradskih ćudi. To mi je dodijalo pa hoću da taj jaram zbacim."
JOVANOVIĆ je naveo i Njegoševe reči saopštene povodom pokušaja da iz Beča poseti Francusku, što je izazvalo reakciju ruskog poslanika na koga se naljutio: "Ja sam slobodan čovjek. Ja nijesam ni ruski, ni austriski, ni turski. Ja ne pripadam nikom. Ja sam samostalan i slobodan čovjek."
Svako vreme i svaka vlast oblikovali su način na koji je politiki "upotrebljavan" Njegoš. Uoči i posle izdvajanja Crne Gore iz SFRJ, SRJ, a potom iz zajedničke države Srbija i Crna Gora i njenog državnog osamostaljivanja, Njegoš je predmet različitih i protivurečnih interpretacija.

SUTRA: STRATEŠKO VERBALNO NASILjE