HRVATI "UTVRDILI" DA JE NJIHOV JEZIK STARIJI OD SRPSKOG: Profesor ima dokaze da njihov jezik može biti jedino srpski!

Љ.Б.

22. 11. 2021. u 14:17

HRVATSKI akademici znanosti i umetnosti priložili su još jedan uslov Srbima za prijem u EU: da priznaju hrvatski jezik!

ХРВАТИ УТВРДИЛИ ДА ЈЕ ЊИХОВ ЈЕЗИК СТАРИЈИ ОД СРПСКОГ: Професор има доказе да њихов језик може бити једино српски!

Prof. dr Dragoljub Petrović


- Ti su akademici, izgleda, ili zaboravni ili ne znaju gde su im "jezički počeci". Zato im valja osvežiti pamćenje: Hrvati su neko vreme bili "(Srbi-)čakavci", pa im dosadilo i prešli u "(Slovence-)kajkavce", a kad su shvatili da su tamo pojevtinili, okrenuli se Srbima-štokavcima - objašnjava lingvista Dragoljub Petrović.

I na to ih, najpre, "namotao" Gaj (bilo je to nekako u vreme Ilirskog pokreta), a taj posao do kraja doveli "hrvatski vukovci": Tomislav Maretić, Franjo Iveković, Ivan Broz, Milan Rešetar, Pero Budmani, Armin Pavić, Dragutin Boranić, Vatroslav Rožić i više drugih. Svi su oni, krajem XIX veka i malkice kasnije, uredili "hrvatski jezik" po Vukovim merama (tj. na osnovu jezika Vuka i Daničića, a njima se ubrzo priključio i znameniti "nemački vukovac" August Leskin).

I sa tim su "jezikom" Hrvati, uz "NDH-epizodu koju su nakratko uspeli zaboraviti, stigli do sedamdesetih godina prošlog veka, kad su utvrdili da srpski i "hrvatski" jezik nisu "ni nalik" jedan na drugi i da je "Maretić bio svinja" kad je svoju Gramatiku podmetnuo i Leskinu i svima drugim "hrvatskim vukovcima".

Nova hrvatska lingvistička pamet, naime, "utvrdila" je da je "hrvatski jezik" stariji od srpskog, ali se neki njeni nosioci nisu mogli dogovoriti o tome koliko su stare krštenice i jednom i drugom: jedan je tvrdio da je hrvatski stariji "poldrug stoljeća", drugi - da je stariji "sedamnaest desetljeća", treći - "pet stoljeća", ali niko od njih za svoje tvrdnje ne "dovodi svedoke" i traže da im se veruje "na brk" (tj. "na rječ").

Mi ćemo im pomoći da se u nekoj hronologiji orijentišu

Mostarska biskupija osnovana je 1624. godine bez ijedne crkve, bez ijednog popa i bez ijednog vernika. Nadbiskup sarajevski Štadler ustoličen je 1882. (dakle - posle više od dva i po stoleća) u nekoj brvnari, jer katoličke crkve u Sarajevu - nije bilo. Katoličke crkve po Bosni sagrađene su - posle Prvoga svetskog rata; kad je to ("na svoje ogromno iznenađenje") neoprezno otkrio šef HDZ za Bosnu (inače, izdanak trebinjske svešteničke porodice), bio je odmah smenjen sa svih funkcija i jedva spasao glavu bekstvom u Nemačku.

Hrvata po štokavštini nije bilo nigde ni u prvim decenijama prošlog veka i o tome je sačuvano više svedočanstava: Stjepan Ivšić za Posavce (čiji je govor ispitivao) zapisuje da "kažu, da se zovemo Rvati"; Julije Benešić veli 1911. da se "srijemski momci stide, da za sebe reknu, da su Hrvati"; u Subotici je 1912. popisano 26 (i slovima: dvadesetšest) Hrvata; u Dubrovniku 1890. nije bilo nijednog jedinog Hrvata, a pre 50 godina potpisnik ovih redova po Crnogorskom primorju sretao je dosta katolika, ali nikad nijednog Hrvata (a onda je Boka, naprasno, postala "zaljev hrvatskih svetaca" - po istoj pameti po kojoj je osnovana i Mostarska biskupija); Hrvata nije bilo ni po Dalmaciji i jasno je, recimo, da Hrvati nisu mogli zasnovati ni "Sinjsku alku" jer su "serašćera" Mehmed pašu Čelića mogli potući jedino Srbi, zvanje alkarskog vojvode postojalo je jedino kod Srba i to je mogao biti samo najveštiji i najhrabriji vojnik, a kod Hrvata to je zvanje mogao poneti i onaj mali general-koljač koji je Medački džep oslobodio od stotinak dece, žena i staraca.

Poznato je, naime, da je tek posle Katoličkog kongresa 1900. naređeno da svi katolici moraju biti Hrvati i kao jedina njihova prava "civilizacijska tekovina" može im se priznati Jasenovac (sa svim njegovim "filijalama"), pri čemu je po toj naredbi i Broz kasnije u Hrvate "unapredio" i Šokce i Bunjevce (i Šokci kao svoju tekovinu odmah upisali Jasenovac, a znatan deo Bunjevaca odbio da to učini).

Njihov jezik može biti jedino srpski, evo i zašto

Sve pomenute pojedinosti svedoče nam da pre stotinak godina po štokavštini Hrvata nije bilo nigde i da po tome "njihov jezik" može biti jedino srpski, a "hrvatski" samo pod uslovom da se Hrvatima dopada da se samoobmanjuju i da svakoga uveravaju u ono u šta niko osim njih ne može [po]verovati.

Treba, međutim, priznati da je to samo "polovina hrvatske nevolje", a ona druga polovina biće da je makar malkice nepovoljnija: Hrvati vele da je njihov jezik zasnovan na "trima narječjima", ali je zanimljivo da nijedno od njih "nije (samo) njihovo": u poslednjih stotinak godina štokavštinu su, videli smo, "podelili" sa Srbima, pre toga kajkavštinu su kratko "delili" sa Slovencima, a za "njihovu čakavštinu" pokazuje se da pripada istom dijalekatskom masivu kojem i štokavština i po tome ona ne može biti "samo hrvatska", ali (eto čuda!) može biti - srpska.

I pokazaće se da je ona to ne samodijalektološkinego iantropološkii to se potvrđuje neobičnom pojedinošću: Pomoravlje i Susak pripadaju istom antropološkom tipu i on se širi po svoj čakavštini do linije dodira sa kajkavštinom u buzetskom kraju; antropolozi, dalje, vele da je kajkavština bliža Česima i Slovacima nego Srbima i Hrvatima i to onda može značiti samo to da Hrvati ne mogu pobeći od činjenice da se na njih može gledati jedino kao na -periferno srpsko pleme.

Od te činjenice oni se mogu braniti koliko im je volja, ali njihov jezik teško se može izmaći od svoje srpske osnove: Hrvati su za štokavštinu čuli prvi put pre stotinak godina, a Katolička crkva truje ih već više od deset vekova, ali im ona ne može pomoći da u svoju istoriju "uknjiže" mnogo vekova starog Dubrovnika ako se zna da su tamoprva četiri Hrvatastigli tek 1896. godine! (Niti da su u Sinju mogli polomiti "serašćera" Čelića ako tamo nije bilo Hrvata koji bi mu mogli pripremiti "doček".)


Narodna biblioteka Srbije (s nekim Institutom za standardizaciju) još 2008. godine potpisala je tapiju Sveučilišnoj knjižnici i njenom Zavodu za norme da takvoga jezika kao što je "hrvatski" nema više nigde u svetu, na osnovu tog potpisa on je, tamo negde, dobio neku šifru, Hrvati ga mogu zvati kako hoće, ali Vukove i Daničićeve brkove s njega ukloniti ne mogu.

Niti im Srbi u tome bilo kako mogu pomoći.
 

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News

Komentari (12)

SRBIN JE - SENZACIJA! Premijer liga je svašta videla, ali oko jednoga se sada svi slažu: Nikola Milenković je čudo!