PSOVALI SU NAM SRPSKU MAJKU I VIKALI "BACITE IH U SAVU": Potresno svedočenje Toma Lučića iz sela Bistrica o zločinima u ustaškim logorima

BILA JE NEDELjA, juna mjeseca 1941. godine. Kad smo uveče večerali, otac reče stricu: "Večeras nećemo ići."

Tomo Lučić

Mi ostali smo znali gdje neće ići. Te večeri, oko 11 sati, Hrvati su došli na vrata naše kuće. Baba im je otvorila. Izdali su nam naređenje da odmah napustimo kuću i predamo ključeve. To nam je saopštio Anto Dragičević koji je bio iz sela Lovnica. On je bio radnik koji je radio kod babinog brata Dabić Luke koji je bio "škriban" u Kamenici. Kada je Anto saopštio da napustimo kuću, baba je rekla: "Nemoj, Anto - molim te!" Tada ju je Anto udario kundakom u grudi, a baba je pala. Mi djeca smo legli po babi da je zaštitimo. Hrvati su nas istjerali iz kuće i uzeli ključ. Onda su nas Hrvati sproveli na cestu gdje su nas čekale zaprege. Tad su nas sproveli u Žepče. Naše komšije Hrvati su pazili da niko od nas ne bi pokušao pobjeći. Tu smo ukrcani u stočne vagone. Odvezli su nas u Zavidoviće, gde su nas zatvorili u školu. Tu su nas držali zatvorene oko sedmicu dana.

Naše komšije Lučić Gospava, Čošan Anđa, Stanković Simuna, Dabić Mara... donosili su nam hranu, a hrvatski vojnici nisu dozvolili da nam je predaju. Tada je zavladala glad i žeđ, jer nismo imali ni hrane ni vode. Časne sestre su davale djeci po kašiku pure dnevno. Pošto sam ja bio najstariji, išao sam da primim puru. Časna sestra je pitala: "Koliko vas ima?" Kada sam rekao koliko nas ima, časna sestra mi je snažno udarila šamar po uvu. Tada mi je pukla bubna opna i krv je počela da teče niz lice. Skoro sam ogluvio na ovo uvo, čujem samo 10%. Posledice su ostale - uvo mi ponekad procuri, stalno moram uzimati lijek Gentokulin - gentamicin 0,3%. Jednog dana u zoru, juna mjeseca, odvedeni smo na željezničku stanicu u Ukrinu. Odavde su nas transportovali za Bosanski Brod gde smo stigli oko 15 časova. Kada smo stigli u Brod, gonili su nas preko mosta koji je bio oštećen. Jedva smo prešli. Kiša nas je pratila, a mi smo bili bez kišobrana.

KADA SMO PROLAZILI kroz Slavonski Brod i kretali se ulicom, iz kuća su nas gađali raznim predmetima, psovali nam srpsku majku i vikali: "Pobijte ih i bacite u Savu!" Na kućama su bile ispisane parole: "Živio Ante Pavelić i Nezavisna Država Hrvatska!" Kada sam se vraćao 1946. u svoje rodno selo u tom istom gradu pisalo je na kućama: "Živila KP i drug Tito!"

Ovako su časne sestre brinule o deci u Jastrebarskom

Kada smo stigli na željezničku stanicu, mokri, gladni, izmučeni, ukrcani smo u željezničke vagone. Vrata su zatvorili. Unutra nam je jako bilo zagušljivo. U našem vagonu bile su porodice Ursinović Đorđe, Ursinović Mane, Veselinović Sime, Veselinović Luke, Veselinović Simo, Braničković Blagoja, Ćošan Nedeljka i druge.

Cijelu noć smo putovali do logora u Slavonskoj Požegi. Logor je bio smješten u barake bivše Jugoslovenske vojske. Logor je bio ograđen bodljikavom žicom koja je bila visoka oko dva metra. Uz žicu, na svakom uglu bila su postavljena stražarska mjesta.

Prije nego smo bili smješteni u barake, pretresli su nas i oduzeli nam sve vredne stvari koje smo poneli. Ženama su skinuli i vjenčane burme. Prije oduzimanja vrijednih stvari, pitali su oca da li hoće da primi rimokatoličku vjeru. Otac je rekao da neće ni on, a ni njegova porodica. Tada su tukli moje roditelje, a Hrvatice su tukle babu, majku i strinu. Dobro se sjećam Todora Veselinovića kome su našli značku od metala na kojoj je bio lik kralja Petra Drugog Karađorđevića. Natjerali su ga da značku proguta. Poslije pretraga i oduzimanja svih vrednih predmeta, odveli su nas u barake koje nisu imale patos. U baraci smo ležali pored zida s obje strane. Ležali smo na slami, nije bilo ćebadi niti jastuka. Slama je bila puna izmeta. Neki su imali proliv. Za jelo smo dobijali čorbu od kukuruznog brašna, bez soli i masnoće. Hljeb nam nisu davali, trpili smo glad i puno smo izgubili na težini. Pošto nas je mučila glad, kupio sam otpatke hrane koje su seljaci, vraćajući se sa pijace, bacali u blizini logorske žice. Kada su seljaci primjetili da mi to koristimo, nisu više te otpatke bacali. Kada je padala kiša, izgonili su nas iz baraka da kisnemo napolju, onako u odjeći. Ostao mi je u sjećanju jedan mali ustaša, koji je imao možda 10 godina. Nosio je uniformu i pištolj oko pojasa. Pozvao je našeg sveštenika i čupao mu sijedu bradu. Kada se sveštenik opirao, onda mu je mali iz pištolja pucao u glavu i ubio ga.

(Tomo Lučić, iz sela Bistrica, opština Žepče)

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije