BOMBE I SIRENE KAO SEĆANJE NA DETINJSTVO: Potresna sećanja dece na NATO agresiju 1999. ovekovečena u knjizi (FOTO)
SNEŽANA iz Bresja, pored Kosova Polja, imala je 14 godina kada je počelo NATO bombardovanje, 24. marta 1999. Noći i noći provela je sa porodicom u podrumu dedine kuće, uz zvuke jakih detonacija, jer je konstantno gađan aerodrom "Slatina".
![БОМБЕ И СИРЕНЕ КАО СЕЋАЊЕ НА ДЕТИЊСТВО: Потресна сећања деце на НАТО агресију 1999. овековечена у књизи (ФОТО) БОМБЕ И СИРЕНЕ КАО СЕЋАЊЕ НА ДЕТИЊСТВО: Потресна сећања деце на НАТО агресију 1999. овековечена у књизи (ФОТО)](/data/images/2021-04-25/89230_26042009surdulicagodisnjicabombardovanjanato2_fmob.jpg)
Foto. Arhiva "Novsti"
Spavali su na klupama, dušecima, nekad na ćebetu, samo sa majkama. Očevi su bili mobilisani, ili su stražarili u ulici na smenu.
- Strah je uvek bio prisutan. Tada od bombi, a pre toga od napada na naše selo, od kidnapovanja, ubistva... Strah od mraka kad legnem i pitanje da li ćemo se ujutru probuditi živi - priča Snežana.
Kasnije se život odvijao "normalno", osim što bi svakodnevno tu "normalnost" prekinula poneka bomba, koja bi pala u okolini.
- Već smo znali da razlikujemo bespilotne letelice i bombe. Deda nas je upozoravao da ako u dvorištu primetimo nešto žuto, odnosno kasetnu bombu, to ne diramo i da se brzo sklanjamo. Hvala Bogu, nije ih bilo. Moj razred, krajem maja, odlučio je da obeleži malu maturu. Skupili smo se u nekom lokalu i obukli se najlepše što smo umeli, uglavnom smo pozajmili odeću. Počastili smo se sokovima, pustili nekoliko pesama i onda su nas sirene poslale kući. Tada sam poslednji put videla celo društvo iz osnovne.
Snežaninu, ali i mnoge druge priče ljudi koji su bili deca u vreme NATO agresije na SRJ prikupila je sa društvenih mreža Adrijana Jevtić, a ukupno njih 111 naći će se u knjizi "Dnevnik jednog proleća, 78 dana", u izdanju novosadskog "Prometeja".
![](/data/images/2021-04-25/89231_adrijana-jeftic_iff.jpg?1619314201)
Foto: Privatna arhiva
- Moja porodica se za vreme NATO agresije krila ispod stepeništa naše kuće u Ostružnici, a ja sam tri meseca spavala na zamrzivaču, gde su mi improvizovali krevet - priča Adrijana. - Jako sam se plašila, bukvalno sam se tresla, za razliku od sadašnjeg muža, kome je otac u početku rekao da nema čega da se plaši, da avioni imaju svoje mete i da to nije on. Tako je lakše prošao kroz ceo taj period.
Na ideju da prikupi najrazličitije priče tadašnjih mališana, Adrijana je došla zbog mnogobrojnih turista sa kojima se, kao zaposlena u turizmu, svakodnevno sretala, a koje je veoma zanimalo bombardovanje i devedesete godine. Tražili su da obiđu porušenu zgradu Generalštaba i druge gađane lokacije u Beogradu. Počela je prvo da prikuplja sećanja prijatelja i kolega, a onda i nepoznatih ljudi preko društvenih mreža.
IZBEGLI RUŠENjE GRDELIČKOG MOSTA
STEFANA iz Surdulice imala je sedam godina te 1999. Dvanaestog aprila po njih je došao teča da ih odvede u mirnije krajeve:
- Putovali smo u tišini, niko nije reč progovorio, čak ni papagaj Paja nije kreštao. Kod Grdelice smo čuli avione. Progovorili smo tek kada smo prošli Jagodinu, a kada smo stigli u Veliko Gradište, tetka je pogledala karticu koju su nam očitali na naplatnoj rampi u Doljevcu. Imali smo sreće, za desetak minuta izbegli smo stravično gađanje Grdeličkog mosta.
- Dirnulo me je to što su mnogi osetili potrebu da podele svoje najveće strahove, pa i gubitke. Nekima je jedino živo sećanje iz ranog detinjstva upravo bombardovanje, drugi su izgubili najrođenije - kaže Adrijana.
Među zapisima o strašnim nedeljama koje su preživljali građani naše zemlje je i sećanje Nikole iz Beograda koji je imao nepune četiri godine kad je počelo bombardovanje. Njegova porodica se sa Zvezdare preselila u stan maminih roditelja, u Kovilovu. Dečak je ubrzo u novoj sredini stekao drugare, ali su igru povremeno "kvarili aviončići", kako su ih zvali.
- Četiri aviona kao simbol vazdušne opasnosti mogla su se videti na jednoj TV, u gornjem desnom ćošku, odmah ispod časovnika. Aviončići su majci bili znak da me odmah pokupi sa igrališta, a meni da je igri kraj. Mrzeo sam ih. Bezbroj puta bih utrčao u kuću da proverim da li su aviončići stvarno u ćošku ili me ona zafrkava. Uvek su bili tamo - priča Nikola.
![](/data/images/2021-04-25/89229_untitled_f.jpg?1619314255)
Foto: Arhiva "Novosti"
Krevet u njegovoj sobi vazda je bio uredno namešten, jer nije spavao u njemu, već ispod velikog kuhinjskog stola, sa mamom i tatom. Obožavao je kućice, skrovišta i zaklone, pa je to doživljavao kao igru. A kada bi se od detonacije zatresli luster, prozori i roletne, mislio je da je oluja. U noćima kada je "oluja" bila opasnija, prelazili su u susedni ulaz, u komšijsku vešernicu.
- Kada je tata radio, a "oluja" bila jaka, komšije Vlada i Cale su prenosili mene i mamu, kojoj je bila slomljena noga, u vešernicu - i danas se seća Nikola.
FLAŠICA
SARA iz Jagodine imala je u to vreme tri godine, a bombardovanje joj je jedino potpuno jasno sećanje iz najranijeg detinjstva.
- Opet čujem taj zvuk koji para uši. Ne znam šta označava, ali znam da predstavlja nešto strašno. Ne znam ni zašto danima u sobi spavamo na istom krevetu nas tri rođene sestre i brat i sestra od strica, kao da u kući nemamo još soba i kreveta. Međutim, stariji kažu da smo ovde bezbedni. Flašicu mleka grlim kao da mi je najbolji prijatelj, jer mi nedostaje mama koja često nije u sobi - seća se Sara.
A onda je jedne noći zaspao i sanjao kako stoji ispred zgrade, gleda u nebo, vedro i puno zvezda, bez "oluje". Odjednom se začulo šištanje i ubrzo se videlo svetlo koje, kako kaže, razdanjuje noć. Svetlost je neverovatno brzo prešla preko komšijske zgrade, da bi belinu odjednom zamenio narandžasto-crveni blesak. Nikola se probudio i odmah ispričao mami. Ujutru su saznali da je pogođena benzinska stanica koja je služila za snabdevanje poljoprivrednih mašina, pa je eksplodirala i pozamašna količina goriva. Dečak je sve to video u snu!
Nikola kaže da nema traume od bombardovanja, ali se i dalje plaši zvuka sirene za vazdušnu opasnost.
Preporučujemo
![„KAO DA NIKADA NISU POSTOJALE“ Nemački novinar u reportaži za Bild o ruskim bombama - Ovo nije moglo da se zamisli... „KAO DA NIKADA NISU POSTOJALE“ Nemački novinar u reportaži za Bild o ruskim bombama - Ovo nije moglo da se zamisli...](/data/images/2021-05-10/94398_untitled_kf.jpg?time=1719076408)
„KAO DA NIKADA NISU POSTOJALE“ Nemački novinar u reportaži za "Bild" o ruskim bombama - "Ovo nije moglo da se zamisli..."
NA ZAPADU nisu mogli da veruju da postoji tako masivna bomba kao što je FAB-3000 koju su ruske snage nedavno upotrebile u Ukrajini, ocenjuje nemački novinar Julijan Repke u reportaži za „Bild“.
22. 06. 2024. u 19:05
![EKSPLOZIJE U KIJEVU: Ukrajinci javljaju da je pogođena prestonica, rakete su stigle sa mora, a bombardovali su i migovi EKSPLOZIJE U KIJEVU: Ukrajinci javljaju da je pogođena prestonica, rakete su stigle sa mora, a bombardovali su i migovi](/data/images/2024-06-27/501005_rat-u-ukrajini_kf.jpg?time=1719475326)
EKSPLOZIJE U KIJEVU: Ukrajinci javljaju da je pogođena prestonica, rakete su stigle sa mora, a bombardovali su i "migovi"
MIKOL Oleščuk, komandant Ratnog vazduhoplovstva Ukrajine, na Telegramu je izneo podatke o ruskom napadu
27. 06. 2024. u 09:15 >> 09:17
![JANA SE RAZVELA OD MUŽA KAD JE OBOLEO OD RAKA: Ne kajem se, preko Fejsbuka sam saznala da je umro JANA SE RAZVELA OD MUŽA KAD JE OBOLEO OD RAKA: Ne kajem se, preko Fejsbuka sam saznala da je umro](/data/images/2024-06-28/501663_3917005-jana-ls_kf.jpg?time=1719597765)
JANA SE RAZVELA OD MUŽA KAD JE OBOLEO OD RAKA: "Ne kajem se, preko Fejsbuka sam saznala da je umro"
SUDBINA nekada ume da se poigra sa nama i dovede nas pred neverovatna iskušenja. Nekada moramo da donesemo važne odluke koje mogu da nam promene tok sudbine.
28. 06. 2024. u 20:02
Komentari (1)