POSLEDNJA LINIJA ODBRANE LIČNOSTI: Knjiga Emira Kusturice uskoro pred čitaocima u koricama čuvenog "Plavog kola" SKZ

ŽIVOT je jedina trka u kojoj takmičari ne žele da prvi prođu kroz cilj. Na tom putu, najveću prepreku predstavlja vrijeme.

Foto P. Milošević

Ne može da se zaustavi, niti preskoči, nije kozlić ili komšijska međa, najbrža letilica može jedino da nas preveze u nevrijeme, krhka su naša znanja o vremenu, pojmu na kome se ni filosofija nije proslavila. Izuzev Ajnštajnove relativizacije ili tvrdnje da vrijeme ne postoji (Fridrih Niče, Peter Handke), ne raspolažemo originalnim znanjima koja nas vode ka odgonetanju velike tajne.

U svakom razdoblju posljednjih dvije hiljade godina, trkači su nastojali da "zakasne" na cilj. Kroz vijekove trka traje, najbolje prolaze trkači osposobljeni za maraton; masovno trčanje kroz život najavila je renesansa i pretvaranje kovanog u papirni novac. Kao što uskoro slijedi uvođenje digitalnog novca, što bi moglo da obilježi kraj kretanja.

Od početka devetnaestog vijeka kada su engleski pastiri shvatili da je bolje prerađivati vunu sa ošišanih ovaca nego prodavati meso, nametnuta je "progresivna, modernistički nadahnuta trka". Ubrzanje u opštem kretanju, time i u životnoj trci, učinilo je da se istraživanje zagonetnog pojma iz filosofskog prenese u naučni prostor. Danas je vrijeme u "rukama" kvantnih fizičara koji čine sve kako bi stigli do nulte tačke; ne znaju kada je Bing Bang stvorio vasionu. Ako se uopšte desio?

U različitim periodima istorije sve su civilizacije pravile svoje kalendare.

Hronometrijski uokviren život pojedinca i naroda započeli su Sumeri i Asteci, Jevreji, muslimani. Njihovi životi su se odvijali pod uticajem kalendara čiji blistavi datumi religijskog karaktera postaju kovači ljudskog identiteta. Čovjeku je, kao i u mnogim važnim stvarima, u formiranju vremena, pomogao Bog. To je bio jedan u nizu dokaza da je On čovjekova najveća ideja, bez obzira na to da li smo prihvatili Spinozin sekularizam ili Ničeovu ekscentričnu objavu smrti Boga. Da nije bilo potrebe za izrazom duše, čovjek ne samo da ne bi prihvatio kreaciju božije prirode, ne bi bilo ni vremenske perspektive, ali ni jasnog pogleda u prošlost.

Foto Promo

Hristos se pojavio na zemlji u obliku čovjeka i žrtvovao se za čovječanstvo, poslije raspeća vaskrsnuo, ostavivši ljude u vjeri da je njegovo žrtvovanje samo prvi čin drame (prvo poluvrijeme trke), pošto slijedi Hristov povratak i konačan obračun sa Satanom.

Tako je kod hrišćana stvoren mit o vremenu, gdje su se smjenjivali život i smrt, dok su vrijednosti stvorene ljudskim umom i rukama svjedočile o prohujalim civilizacijama. Čekajući vaskrsnulog Hrista, hrišćani su prepoznali uzročno-posljedičnu ideju o vremenu, njegovom mitskom početku, ali i o njegovom kraju.

Najprije hiljadite godine, zatim po isteku dvadesetog vijeka, mnogi su očekivali kraj ili smak svijeta, koji se nije dogodio, uprkos spekulacijama numerologa i široko rasprostranjenim apokaliptičnim vizijama. Takva predskazanja su postojala, iako Jovanovo otkrovenje ne govori o smaku svijeta pošto je već stvoren nebeski Jerusalim.

Trkači uvjereni u vaskrsnuće lakše podnose približavanje kraja trke. Njihov život protiče sa uvijek prisutnom idejom o smrti, ali ih u dobrom prolaznom vremenu održava vjera u vječnu dušu, zbog toga oni ulažu trud da zasluže raj i na kraju prođu kroz carske dveri. Trebalo bi, ipak, napomenuti da ima sve više onih koji žele da završe u paklu, pošto tvrde da ih tamo čeka bolja ekipa za druženje.

Meni kao dječaku nije trebalo dugo da otkrijem tajnu kako se vrijeme zaustavlja. Kada uđeš u bioskop, prvo ugase svjetlo, i kada milioni svjetlosnih partikula izbombarduju platno, nastaju pokretne slike, a mi se selimo u drugi prostor, i vrijeme izvan bioskopske sale prestaje da postoji.

Kada je u sarajevskom bioskopu "Prvi maj" prikazivan "Spartakus" Stenlija Kjubrika, tek što sam se zavalio u sjedište, jedan čovjek je, u redu iza mene, glasno negodovao.

"Vidiš li da ne vidim?"
"Šta da radim?"
"Pomakni se!"
"Hoćeš da kažeš da mi je glava velika?"
"Hoću!"
"Što se ti ne makneš?"
"Nemam đe!", pokazao je zid na kraju reda, uz koji je sjedio.
"Ako zatvoriš oči, bolje ćeš vidjeti!"

Izgovorio sam ovu rečenicu u bijesu i, naravno, tada mi nije bilo na kraj pameti da parafraziram aleksandrijskog pjesnika i filosofa, neoplatonistu Plotina u čijim užarenim mislima ispisanim u "Eneadama" i nalazimo preporuku:

"Povuci se u sebe i gledaj!"

Kasnije se dešavalo da praktikujem Plotinove sugestije i stizao sam skoro do ekstatičnih visina, ali ne iznutra, nego su me u visine dizale reakcije na sekvence iz filmova "Roko i njegova braća", "Rubljov", "Taksista"...

- To je glavna odlika savremenog predstavnika judeohrišćanske civilizacije, glavni stimulansi stižu spolja. Nije mi uspjelo da stignem u ekstazu izazvanu bujicom osjećanja koja je trebalo da se prepletu i stope sa strujama inspirativnih misli i od opšteg dovedu do Jednog kako je pisao Plotin.

Kada čovjek zaviri u svoju unutrašnju stranu, slika se često razlikuje od one koju priželjkuje. Bilo je trenutaka u mom životu kada sam ličio na domaćina koji je bacio kantu u bunar i kada je čuo da se na putu do dna razbila o kamen, shvatio: vode nema.

Rad na usavršavanju i podsticanju već započetih duhovnih procesa urodio je plodom.

Poslije suše, voda je prelila bunar, a kasnije, iz božanskog drhtaja, nastali su svi moji umjetnički radovi. Kao spreman dugoprugaš, nikada nisam postigao životni cilj u kojem je uživao jedan prijatelj iz Crne Gore. On je na moje pitanje:

"Da li ti je otvoren pogled na vidik, kako se osjećaš?" - redovno odgovarao:

"Profesore, mogu Vam reći da sam sobom u potpunosti zadovoljan."

Ako vam ćelije nisu umršene u nuklearnu narcisoidnost dinarskog tipa i ako ste rođeni u kotlini i karakazanu istorije kao što je Sarajevo, teško je izbjeći faze orijentalne melanholije. Kada bi me stigli takvi talasi, često mi je pred oči stizala slika onog tipa iz bioskopa, i čuo sam: "Vidiš li da ne vidim". Gubio se moj pogled na vidik. To su bile, u stvari, one besane noći i nezadovoljstvo vlastitim radom i sumnje koje su iz "Vidiš li da ne vidim" preodoljene u odgovor "vidim da ne vidim".

Izboriti se sa vlastitim mislima je možda i najteža zadaća u životu čovjeka, pa zato nije loše, ponekad, porazgovarati sa sobom. Uz sve rizike koje taj razgovor nosi.

Olakšavajuća okolnost je što to može da bude dijalog (Platon) i pošto sami stvaramo replike, to je dobra prilika da u sebi sudarimo sakralne i profane motive. Pošto se radi o dijalogu, i tu onaj "drugi" može "prvog" da suoči sa istinom. Čovjek jedino sm može da prizna vidi li da stoji ispred zida; može da krene u njegovo rušenje ili samo preskakanje.

Kada predstavljaju vrijedna djela umjetnosti, filmovi i knjige nas redovno izvode na trasu transcendencije. Tamo iščeznu funkcije vremena. Moć knjige nastaje dok stranice sugerišu slike koje samo mi vidimo i zvuk koji ne postoji, a mi ga čujemo. U tim časovima realno vrijeme iščezne. Slično je dejstvo kinematografije velikih autora. Dok su zraci projektora zasipali veliko platno, iz njega su slika i zvuk obuzimali naše biće, povećavala se koncentracija ushićenja kojem je čovjek podložan. Tako je iščezavao protok realnog vremena, a nevidljiva ruka bi, tada, isključivala neumoljivu štopericu mjerača prolaznog vremena u životnoj trci.

Jedan nevino osuđeni Amerikanac u zloglasnom zatvoru Arkanzas je poslije 40 godina doživio pomilovanje i na kraju izašao iz zatvora, našao se na slobodi. Kada su ga novinari pitali kako je izdržao, njegov odgovor je bio: "Svaki dan sam uspijevao da pročitam jednu knjigu". Znači, on je skoro prepolovio vrijeme provedeno u zatvoru.

Tačnije, kada je čitao, nije bio u zatvoru. I ne samo da je to vrijeme prepolovljeno, on je živio duže.

Povlačenje u sebe, kako je sugerisao Plotin, sve je manje izvodljivo, tehnologija je spremna da navuče digitalne naočari na naše oči i zatvori pogled na unutrašnju stranu vidika. Najviše onu koja nas vozi prema našim tajnama kao posljednjim linijama odbrane ličnosti. Digitalne naočari odvode nas na put programiranog maštanja, fikcija služi za porobljavanje čovjeka navođenog u stanje socijalne hibernacije i trijumfa ideologije nepismenosti...

(Odlomak iz predgovora knjige "Vidiš li da ne vidim", koju će objaviti Srpska književna zadruga u "Plavom kolu")

Preporučujemo

Kultura

0 0

NA „KUSTENDORFU“ FILMOVI IZ 14 DRŽAVA: Filmska fešta od 6. do 10. maja

06. 04. 2022. u 13:45

Kultura

0 2

SVET NA IVICI DUHOVNOG AMBISA: Povodom priznanja Emiru Kusturici, koje dodeljuje srpsko prosvetno i kulturno društvo "Prosvjeta"

05. 04. 2022. u 12:34

Kultura

2 17

ČOVEKOVO JE DA SE BRANI I DA PRIPADA SVOJOJ KULTURI: Emiru Kusturici svečano uručena "Svetosavska povelja"

31. 03. 2022. u 21:00 >> 21:34

Društvo

2 24

KUSTURICA O RATU U UKRAJINI: To je drugi čin NATO bombardovanja Srbije, svet prolazi kroz dekonstrukciju moći

22. 03. 2022. u 21:42

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije