PRED BOGORODIČINIM KOLOM, U MORAČI: Sa Svečane akademije u Kolašinu, kojom je obeležen veliki jubilej - 770 godina manastira Morača

Kako ću, Visokopreosvećeni vladiko Joanikije sa sveštenicima, monaštvom i vjernicima, poštovani Kolašinci i gosti Kolašina, na veliki datum, na sedam stotina i sedamdeset godina manastira Morača; na slavu zadužbine kneza Stefana, Vukanu sina, Svetom Savi sinovca, Stefanu Nemanji unuka; kako ću kao pisac koji veliča zavičajnu riječ sa njenim rascvjetanim značenjima i krugovima koji uspijevaju da bogate srpski jezik ako ne bih govorio poneseno iako smo u oglodanom i suvom vremenu;

Foto Ž. Drašković / Svetigora

kako ako ne bih iz azbučnih romana pročitao bar jedan zapis u čijem naslovu je riječ siga, što se zove i sedra; što se zove i tuh ili tus, po čemu je možda i dobilo ime mjesto odakle su naši preci nosili srezan kamen da vjekuje u hramu Uspenja Presvete Bogorodice; gdje na freskama gledamo životopis proroka Ilije koga na obali rijeke Horat hrani gavran; gdje su čuveni radovi hilandarskog zografa Georgija Mitrofanovića s ikonama koje su išle na svjetsku izložbu; gdje su, uz molitve, u oboženoj tišini, ukrašavane rukopisne knjige i ostavljane u knjižarnicima; gdje su srpski patrijarsi birani i sazivali velike sabore narodnih vođa; gdje se budila prosvjećenost i kroz vjekove se dozivala s našim vremenom; gdje su arhimandriti bili zavjerenici Nikodim Dulović i Aksentije Šundić, ratnici Mihailo Dožić i Dimitrije Radojević čiji su mostovi na Grlu moračkom i pod Manastirom ostavljeni, Mitrofan Ban, kasniji mitropolit, preduzimljivi Miron Medenica i mnogi još, njima srodni po učenosti i blagoslovlju; gdje je kraj roditeljske kuće započeo školovanje srpski patrijarh dr Gavrilo Dožić čija je riječ, dok je bio mitropolit, bila presudna na velikoj narodnoj skupštini poslije Velikog rata; gdje se u porodici Radović podigao arhiepiskop cetinjski i mitropolit dr Amfilohije, graditelj i obnovitelj vjere, crkava i manastira; gdje su složno, kao jedan, kroz gusta i tamna vremena pristupali krstu i ktitorskom ćivotu Moračani i Rovčani sa ostalima, u svom duhovnom središtu; gdje su dolazili da se zakunu pod Bogorodičinim kolom sa dvadeset jednakih ikonica koje su za suncem i za srećom okretane kad se ide u časne poslove; a s neruke onima što su širili omrazu, kretali uprijeko, donosili bruku i opštu štetu; gdje su sabori gospođinski čekani kao veliki dani sestrinske brige i bratske skoposti, iskrene ljubavi i odanosti svom imenu; kao što će biti i na sjutrašnji i svaki dan koji dolazi; da oglasi trajan mir, slogu i opraštanje u današnjoj Crnoj Gori; da se iznose kolijevke okumnice kao što je umir činio Sveti Petar Cetinjski; da svi koji se kazuju Srbi, Crnogorci i ostali u Njegoševoj zemlji paze jedni druge; da poštuju Njegošev zavjet i amanet kao svijeću koja gori za dobro svih koji čine dobro; da oburdavaju svakoga ko misli da je sva Crna Gora njegova imovina i ko hoće da je zapuči u svom džepu; da se zajedno sjećaju kako je u trinaestom vijeku, na polovini tog vijeka, svoltana nemanjićka svetinja u moračkoj župi; kraj Savine strane i Savinog počivala, poniže od Savine vode ispod Jablanovog vrha; sa željom da Svetigoru niko ne potopi; da Savinu izvorsku vodu niko ne zamuti; da skrajnuta Morača ne opusti kao što je pusto ili zapušteno mnoštvo planinskih i ostalih naselja u Crnoj Gori; što se mora kazati i prokazati u ovoj godini; kada se na Žabljaku u prvi razred upisalo desetoro djece, a u Šavniku četvoro; kada nas više umire no što se rađa; kada s najboljim našim mladim stručnjacima snabdijevamo najbogatije zemlje u svijetu; kada sami sebe gasimo; kada ni majke s istim brojem djece nijesu ravnopravne; kada se nacionalno i na druge načine predvajamo; kada sve to znamo i sve to primamo kao da je normalno; kada smo omamljeni obećanjima umjesto istine; kada su nam knjige zatvorene a skaredni ekrani otvoreni; i tako redom, u svjetskom neredu; pa kako bih mogao drukčije da se obratim; u gradu na Tari, svoj među svojima; ako ne bih kao što sam kazao na početku rečenice koju slušate; koja samo pominje ponešto od onoga što se na svečanom skupu u čast Moračke lavre mora pomenuti; kako bih mogao nabrajačku besjedicu svoditi bez zapisa koji čitam uvijek kada se knjige ispod koje ruke javno prikazuju; tako a ne drukčije: o precima koji su najljepši spomenik ostavili u Morači Donjoj; sebi i nama; na način neponovljiv; u našem oku kroz osam vjekova; a obećani zapis kaže da je na početku bilo ovako:

Gledali su, pred godinu 1252, toliko su im stare oči, pored semoljskih lisnika, zapadnom stranom, uz prodoli i vrlećake, kosama i prevojnicama, kroz javorje što mu je samo ime ostalo, kako dodaju, ruka ruci, danonoćno, bez odmora, kamen po kamen, žut i mek, šupljikast, učetvrt srezan, naručit, da od njega, od sige, dolje, dan hoda daleko, pola neba duboko, nad njihovom rijekom od semoljskih voda, više slapa kakvog drugi nemaju, na travnoj podini, na ravninici, svoltaju i ukrase lavru u kojoj su se, pod njenim krstom, svi rodili.

Preporučujemo

TV Novosti

0 0

TOTALNO DA OPČINE: "Alapače" su tu da pomute pamet (FOTO)

06. 03. 2026. u 17:50

Kultura

0 0

PITER DžEKSON DOBIĆE POČASNU ZLATNU PALMU NA KANSKOM FESTIVALU: Priznanje za slavnog reditelja

06. 03. 2026. u 17:10

Kultura

0 0

BEKET ZA SVA VREMENA: Beogradski irski festival odaće počast jednom od najvećih pisaca 20. veka

06. 03. 2026. u 16:18

Kultura

0 0

POLINA OSETINSKA U NARODNOM POZORIŠTU: Od Baha do Rahmanjinova

06. 03. 2026. u 15:33

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije