PSOVKA KAO OPTUŽBA NAMRGOĐENOG DOBRIČINE: Knjiga "NJim samim: Zapisi iz života" otkriva sasvim drugačijeg Zorana Radmilovića (1933-1985)

Vukica STRUGAR

04. 08. 2024. u 13:06

GODIŠNjICA smrti glumačke legende Zorana Radmilovića (1933 - 1985) nedavno je bila povod da njegovi Zajčerci još jednom evociraju uspomene na slavnog zemljaka: u Pozorišnom muzeju predstavljena je knjiga "Njim samim: Zapisi iz života".

ПСОВКА КАО ОПТУЖБА НАМРГОЂЕНОГ ДОБРИЧИНЕ: Књига Њим самим: Записи из живота открива сасвим другачијег Зорана Радмиловића (1933-1985)

foto Arhiva "Novosti"

Reč je o svojevrsnom dnevniku, u kojem je Zoran beležio neke značajne detalje iz svog živita, intimna razmišljanja, neobične pozorišne trenutke, strahove i - stihove. Tako je daleko od očiju javnosti, u tišini i tajnosti, nastajalo delo neveliko po obimu i bez namere da se ikada nađe pred čitaocima...

Pre gotovo tri decenije (1995) njegova kći Ana predala je ove beleške u ruke Dušana Prelevića koji je, pod istim nazivom, knjigu objavio u izdanju NIP "Telegraf print". Ipak, ostala je nepoznata široj čitalačkoj publici, koja je sada dobila priliku (u izdanju "Ključ izdavaštva") da upozna jednog drugačijeg Zorana. Ni mrguda ni "majstora improvizacije", kako su ga mnogi doživljavali, već nežnog, melanholičnog, ponekad duboko filozofski zamišljenog nad svojim vremenom, profesijom i životom.Onakvog, kakvog su ga znali samo najbliži, možda čak ni oni.

- Zoran je pisao srcem i bolom koji ga je pratio poput bata sopstvenih životnih koraka. Razgovarao sa sobom. Mi ga svakako ne bismo razumeli. Taj namrgođeni dobričina morao je da se oslobodi tapšanja po ramenima i ispraznih pohvala - objasnio je u predgovoru Prelević, navodeći moguće motive za glumčevu potrebu da neke trenutke sačuva od zaborava.

foto Arhiva "Novosti"

I već na početku, govoreći o glumačkom pozivu, Zoran objašnjava zašto se za njega može reći da je "rodonačelnik psovača sa scene" i jedan od prvih koji je na taj način počeo da komunicira sa gledalištem:

- Čudno je to što se niko nikada nije zapitao kome su te psovke upućene i šta su one?! To je, u stvari, jedna vrsta optužbe. Optužbe, između ostalih, tzv. kritičara koji su samo neminovni produkt jednog stanja duha. Optužujem ih tako na posredan način, za glupost i površnost, za lenjost duha i tela, za često malo znanja o predmetu kojim se bave (a to je, nažalost,pozorište), za nezainteresovanost.

U beleškama (koje su uglavnom nastajale 60-ih i 70-ih godina prošlog veka), Radmilović je kritičan i prema sopstvenoj branši, od nastanka teatra do savremenog doba.

- Hoće glumac da bude i hrabar i dostojanstven, i superioran kad-tad, hoće i želi to više čak i od svog umetničkog uspeha (ili mu se tako čini?), pokušava da se prikaže ravnopravnim, značajnim. Hoće i da podvikne, da raspravlja, da odluči nešto. Ali, sve je to ono njegovo nesvesno ja - piše Radmilović, objašnjavajući da u svemu leži "pusti" strah. - Strah od neuspeha, strah od uspeha, užas od nesposobnosti da odvojiš jedno od drugoga.

I zato je, kako otkriva u "Pismu jačem" (objavljenom u NIN-u), on odlučio da se ne boji više ljudi, "već samo Boga, za svaki slučaj"...

Bez trunke sujete i pun iskrenog divljenja, sačuvao je i svoje "Slovo o Ljubi Tadiću" javno izrečeno nekim povodom, kao i pismo Savetu Ateljea 212 (1983) u kojem traži da ga isključe iz članstva. Povod su izjave nekih kolega (takođe objavljene u NIN-u), a Zoran naglašava da među njima izuzima v. d. upravnika Dejana Čavića "koji časno i ozbiljno obavlja nametnutu mu dužnost" i "mladog Svetozara Cvetkovića koji je očigledno izuzetno talentovan, iskren, ali neobavešten". Nedvosmisleno, ističe da misli na učesnike rasprave "koji godinama sede mirno u ovom teatru, rade malo ili nimalo, obavljajući pri tom sve vreme svoje poslove na drugoj strani i isto tako mirno primajući svoju veliku platu za mali rad"... Sa takvima, piše u ostavci Radmilović, ne želi da sedi za istim stolom ni u kafani. Svestan je da bi posle ove ostavke bilo normalno da je podnese i u pozorištu, ali to ne radi iz dva razloga: zato što ne bi imao od čega da živi i zato što čeka da to prvo učine oni koji su za postojeće stanje (ako ga ima) odgovorniji od njega.

Poseban deo Zoranove knjige predstavlja dnevnik koji je vodio u velikoj akciji "Selu u pohode":

- Predveče počinje oluja i kiša! Seljaci su radosni jer je dugo čekaju: glumci im doneli kišu?! Pripremamo se za predstavu u sali doma, mada je bilo predviđeno da se sve dogodi napolju na divnom mestu koje smo pre podne odabrali. Noć, pun doživljaj, ispunjenje svega što smo samo mogli priželjkivati. Nema struje, predstava je pod svećama: narod stoji oko nas, delimo deci knjige, stotinu dečjih ruku pruža se ka knjigama! Pravo pozorište. Bez iluzija, otvoreno, stopljeno sa gledalištem, bez laži, najjednostavnije moguće - zapisao je o poseti selu Žaočani.

foto privatna arhiva

Iskren do srži, neočekivano, još 1965. (pune dve decenije pre odlaska) prepoznaje u sebi strah od smrti, osećaj koji je prisutan i opseda ga. Dve godine kasnije, u bolničkom dnevniku vraća mu se. Deli ga s ljudima oko sebe i, duboko proživljavajući okolnosti, primećuje da pacijenti glume nonšalantnost, prezir prema situaciji.

- Ali ubrzo sam shvatio koliko je to sve perfidno i bedno. Sve te šale sa sobom i svojom bolešću, veseli pokušaji konverzacije sa sestrama, doktorima... Pred lekarom uvek ponizni, uzdrhtali, a čim ovi odu počinju njihovi komentari svega što je ovaj, kao, propustio. Šta ne zna, šta je mogao da nauči za sve ove godine, a nije, komentar svega što svaki bolesnik zna (uvek!) bolje od lekara.

Produženi boravak u bolnici doživljava "smešno, histerično",ipak, savlađuje ga odlično, čita mnogo, primećujući da te knjige čudnom koincidencijom imaju mnogo sličnosti sa situacijom:

- Manov "Čarobni breg" i "Duševni poremećaji ljudi". Te dve knjige ulivaju mi čudnu snagu, postajem cinik spreman na sve.Sinoć sam nehotice izgovorio rečenicu: "Ako sada zatvorimo prozor, šta ćemo da radimo zimi?" Znači, spreman sam podsvesno, da ovde dočekam i zimu. Nisam se ni trgao kada sam to izgovorio.

Upravo u takvim danima i noćima, ispunjenim zebnjom i neizvesnošću, sa sveprisutnim blizinom smrti, Zoran beleži nežne reči, nadahnute veličanstvenom ljubavlju:

- Teško mi je što nisam sa Dinom. Volim je i hoću da budem sa njom. S mojim drugom, prijateljem, ženom, mojim čovekom. Svega se manje plašim kad sam s njom. Kakav je to osećaj, Gospode, kakav je veliki, divan, jedinstven osećaj! Dina mi uvek donosi ruže. One su uvek na mom stolu. Dina dolazi svaki drugi dan. Živim od "svakog drugog" do svakog drugog dana... Volim te, Dina, uvek ću te voleti, sada sam u to potpuno siguran. Sve se između nas može promeniti sem moje ljubavi.

Smrt je njegov sustanar, kaže, "idiotska, apsurdna, glupa". Njen ledeni dah dodirnuo ga je bolno i pokajnički, u trenutku očevog odlaska:

- Oca više nema. Neće ga nikada, nikada, nikada biti. Nestao je, a mogao je da ostane uz mene, prosto da bude moj otac, zbog duga koji mu ne odužih, zbog moje čežnje za njim... Otac moj da mi oprosti, ne sme i ne treba. Mnogo sam kriv i molim ga da me sačeka, doći ću kod njega i sve objasniti. Nikada nikoga neću zanemarivati više, ja prokletnik!

I otišao je, 21. jula 1985. godine. Glumac zbog kojeg su se protezali dugi redovi ispred Ateljea 212 i iznova u njima stajalo da bi se još jednom videla ista predstava. Sve je pokazao na sceni. Ali, i za one koji su ga sretali iz dana u dan (kako je svedočio Jovan Ćirilov), kao "sinonim nečeg prisnog, bliskog, sa svetle strane života", ostao je tajna.

Poslednji stepenik

U JULU 1967. Zoranu je stigla dopisnica kolege V. Bivorevića, dramskog umetnika u penziji, sa adresom: Gradska bolnica, Gerijatrija, soba 3.

Viđao je tog starog čoveka ranije često, posećivao ga i u domu penzionera na Neimaru, sretao se s njim na generalnim probama i premijerama. Kada je primio poštu, otišao je da ga obiđe u Gradsku bolnicu:

- Obradovao se kad me je ugledao. Čini se da me nije očekivao. Da nije nikoga očekivao, ponosno ćuteći o tome...Pričao mi je poverljovo da drugi ne čuju. Pričao je "svom čoveku", esnafliji, čoveku kojeg muče iste muke. Čoveku koji je slušao ćuteći i video samog sebe u tom starcu, bivšem glumcu ostavljenom bez svog glumišta. Video sam sebe i pitao se: vredi li? Hoću li imati snage i kakvu ću masku imati na licu kada stanem na poslednji stepenik?

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News

Komentari (0)