TOPLI GLOGIJEV POGLED ISPOD NAMRŠTENIH VEĐA: Sedam godina je prošlo od preranog odlaska našeg velikog glumca Nebojše Glogovca (1969-2018)

BIO je mio, bio je namrgođen, bio je nesnađen, tužan, besan, bio je i smešan i preozbiljan i zastrašujuć...

" Hamlet", Foto JDP/ N. Petrović

Bio je voljen, u svakoj od šezdesetak filmskih i televizijskih rola - od "Ubistva s predumišljajem" do "Ustava Republike Hrvatske", u svakoj od pedesetak uloga na daskama koje život znače, zasluživši da njegovo ime zauvek ostane uzidano u temelje njegovog JDP.

I danas, kada se navršava tačno sedam godina otkako Nebojša Glogovac pripada nekom drugom, nebeskom pozorju - on jednako živi. A svi oni neponovljivi likovi koje je tokom prekratkih 48 godina na ovom svetu obojio i oživeo svojim glasom i pojavom, tim milim osmehom i pogledom bezazlenim ispod namrštenih veđa, i dalje su svuda oko nas, i zauvek u nama.

Rođen 30. avgusta 1969. godine u Trebinju, sa pet godina se sa porodicom preselio u Srbiju, prvo u Opovo, a zatim u Pančevo gde je njegov otac Milovan dobio službu kao prota u Uspenskoj crkvi.

- Tu je Nebojša stekao odnos prema publici i javnosti, recitovao, pevao, bio je grlat i glasan... Nakon toga pohađao je Dramsku grupu Radio Beograda od svoje 12. do 18. godine.

Voleo je glumu i voleo da odlazi kod dede na selo. Tu se formirao i njegov slobodarski duh - govorio je kasnije otac velikog glumca.

Mladi Glogovac, već kao školarac debituje na televiziji u seriji "Priče iz Nepričave", rame uz rame sa Zoranom Radmilovićem. Kao tinejdžer pojavio se i u jednoj od najpopularnijih jugoslovenskih serija "Bolji život", kao školski drug Bobe Popadića.

Glumom se amaterski bavio i u Pančevu kao član Ateljea mladih gde je 1989. prvi put stao i na scenu u predstavi "Mušica" u režiji Milenka Zablaćanskog.

Naredne godine upisao je Fakultet dramskih umetnosti (FDU) u Beogradu, napustivši započete studije psihologije, i obreo se u klasi koja je do danas legendarna - od profesora Vladimira Jevtovića, sa Glogovcem su se glumi učili Sergej Trifunović, Nataša Ninković, Vojin Ćetković, Nela Mihailović, Boris Pingović...

" Ravna Gora", Foto V. Danilov

Već tokom studija kolegama, profesorima, rediteljima, svima koji su ga videli makar u nekoj studentskoj predstavi, bilo je sasvim jasno - sazreva glumac velikog formata, najvećeg. Onaj koji ume da misli, da oseća, da vidi, da sve što je video i osetio i spoznao provuče kroz sebe i iznese pred publiku višestruko pojačano, ubitačno snažno i moćno, obojeno njegovom neponovljivom harizmom.

Godinama su ga kolege gledale sa jednakim divljenjem koje je izazivao i u nama običnim gledaocima, sa poštovanjem njegovog ogromnog dara, dok je tajne i cake zanata nesebično delio sa njima. Jednako je uspevao da blistavošću talenta obasja reditelje sa kojima je sarađivao, a koji bi stalno iznova ostajali začuđeni snagom njegove glumačke pojave.

Danas, naslednici, mladi glumci Jugoslovenskog dramskog, žude da zasluže nagradu koja nosi njegovo ime. Stariji se sećaju Glogija sa scene, i onog iz bifea, sa tugom i ogromnom zahvalnošću što su ga poznavali, gledali, voleli ga i od njega učili.

"Bure baruta", Foto JDP

Pamte ga kao nesumnjivo jednog od najvećih glumaca njegove generacije, ali i kao izuzetno šarmantnu i divnu osobu, sa toplim i opakim smislom za humor. Pamte gao kao "lokomotivu u svakom projektu", kako ga je opisao kolega Ivan Jevtović, čiji je otac Vladimir Nebojšu učio glumi, a koji je docnije u više navrata sa Glogovcem delio kadar.

Kao glumca gotovo manijakalne posvećenosti i upornosti, koji je od sebe tražio i nemoguće, uvek najviše, a od svojih kolega - više. Svojom je blistavošću terao sve oko sebe da zablistaju, da budu bolji.

U svom matičnom Jugoslovenskom dramskom pozorištu, od prve uloge serdara Nika Đurova u predstavi "Lažni car Šćepan Mali" 1993. godine pa do poslednje, Hamleta 2016, punio je sale, do kraja igrajući i u predstavama "Metamorfoze", "Sumnjivo lice", "Razbijeni krčag".

Po(d) mnogim ga imenima pamti, i pamtiće ga, kako pozorišna tako i filmska publika, a jedan od onih koji će živeti večno u nama je Ivan iz "Hadersfilda", bivši džudista i pacijent psihijatrijskih ustanova. Predstavu po tekstu Uglješe Šajtinca režirala je britanska rediteljka Aleks Čizholm, koja srpskog glumca pamti i kao prirodnog i instinktivnog sa ogromnom harizmom na sceni i van nje. Pričala je kako su svi u pozorištu verovali da će Glogovac zaigrati glavnog lika Raška - ali je glumac sam odabrao naizgled sporednu ulogu Ivana.

Glogijeva klasa sa FDU na komemoraciji, Foto V. Danilov

Ivan je za njega bio poseban izazov. I pokazalo se da mu je bio više no dorastao. Ostavio nam je, na sceni a potom i u filmu, istinski masterklas glume, zahvaljujući "Hadersfildu" i svom Ivanu.

Baš kao i na sceni, i na filmu je stalno iznova dokazivao da može da odigra - sve.

Očajnog oca, mafijaškog bosa i policajca, vođu kolaboracionističkog četničkog pokreta, hrvatskog gej desničara i transvestita...

Mnoge su mu nagrade donele te uloge, posthumno je dobio i Dobričin prsten, a priznanje sa njegovim imenom, koje JDP dodeljuje od 2021. "za izuzetnu umetničku kreaciju", trude se da zasluže glumci koji dolaze.

Oni koji su ga poznavali, kažu da je bio bonvivan, hedonista - uživao je u vožnji motorom, igrajući bekgemon, druženju, utakmicama Crvene zvezde... Mnogo je čitao, gledao, ćutao.

Verovatno mu ne bi značilo ni to da li će neka ulica u gradu poneti njegovo ime. Više bi ga, može se pretpostaviti, dirnulo to što je njegov otac svakoga dana na Nebojšinom grobu zaticao po neku ružu. Sve dok se, pre tačno godinu dana, nije najzad pridružio svom sinu.

Dok mi, kojima glumačke nagrade zaista ne znače ništa, ostajemo nagrađeni mogućnošću da i dalje gledamo Nebojšu Glogovca, u svakom od mnogih njegovih čudesnih života. 

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije