PESNIČKI GLAS U IME MALOG ČOVEKA: Nagrada "Meša Selimović" dodeljena Slobodanu Joviću za zbirku "Brza pošta"

DRAGO mi je što primajući nagradu "Meša Selimović", pokazujem u pravcu Majevice koja je i Mešin i moj zavičaj - istakao je juče u Vukovoj zadužbini laureat priznanja "Novosti" za najbolju knjigu protekle godine, pesnik Slobodan Jović.

Novosti/ Z. Jovanović

Njemu su nagradu doneli zbirka "Brza pošta" (SKZ / NB "Stevan Raičković") i 23 glasa članova našeg Velikog žirija, a za ovu, 37. nagradu "Meša Selimović" glasalo je 45 istaknutih književnih kritičara, teoretičara i književnih istoričara čiji su izbori praćeni sa velikom pažnjom, u proteklih 11 dana.

Ovo prestižno priznanje, da podsetimo, obnarodovano je 26. aprila 1988. na dan rođenja Meše Selimovića a osnovali su ga tadašnje Poslovno udruženje izdavača i knjižara Jugoslavije i "Večernje novosti" uz saglasnost i veliko zadovoljstvo porodice književnog velikana. Na vest o utemeljenju ovog priznanja, Mešina udovica Darka je zaplakala od sreće.

A najnoviji u blistavom nizu dobitnika Jović, juče je ispričao:

- Na četvrtom spratu tuzlanske bolnice, u porodilištu, jednog hladnog januarskog jutra udahnuo sam vazduh ovog svijeta, koji uvijek biva hladan, ako ga ne ugrijemo smislom i žrtvenom ljubavlju. Meša Selimović je kao borac Majevičkog partizanskog odreda krstario zasigurno i mojim užim zavičajem. Pobjeda u oružanoj borbi donijela mu je nesreću, a pobjeda nad sobom, smirenje i smisao kojim nas i danas utopljavaju njegova djela.

Radostan što nagrada u svom tridesetsedmogodišnjem trajanju po prvi put odlazi "sa one strane reke", kako je naveo, Jović je naveo i da je doživljava pomalo i kao priznanje prethodnicima poput Branka Čučka, Đure Damjanovića, Željka Grujića...

Već nekoliko godina nas Slobodan Jović daruje pesničkim knjigama u kojima, kroz lirske medaljone, dočarava jedan autentičan svet drhtanja nad sudbinom same životne osnove, svet u kome se i pati i slavi sama materija života, obrazlagali su svoj glas dat "Brzoj pošti" članovi Velikog žirija "Novosti", pišući o Joviću kao pesniku koji smisao i utehu uvek pronalazi u jeziku dok traje, svojevoljno distanciran od modernosti i urbanosti, sasvim saživljen s prirodom, posvećujući se stvaralački i hrišćanski malim stvarima, prizorima, bićima, ljudima margine i majci kao centralnom biću svog univerzuma, i univerzuma uopšte.

Sam Jović, kome je objavljivanje netom nagrađene zbirke takođe donela jedna nagrada, ona koja nosi ime velikog Steve Raičkovića, o novoj zbirci juče je rekao:

- Knjiga "Brza pošta" objavljena je u saizdavaštvu SKZ i NB "Stevan Raičković" Kučevo, a njeno objavljivanje omogućila je jedna punionica vode. I poezija je neophodna kao i voda, i zato ću se uposlenika tog preduzeća uvijek sjećati. Svijetu je potrebna voda, ali i smisao. Ukoliko moji stihovi sadrže poneku kapljicu smisla, onda sam neizmjerno radostan. Na koricama knjige "Brza pošta" je ljudska figura sa nekropole Radimlja kod Stoca, u Hercegovini. Kao što se vidi, ruka i šaka su nesrazmjerno veće u odnosu na ostatak figure čovjeka. Kao da je srednjovijekovni umjetnik htio da naglasi koliko mu je stalo do onog nevidljivog drugog kome se obraća, koliko je dobronamjeran i koliko ga pozdravlja i želi prijateljski saodnos s njim. Ova ruka može da nas pomiluje i ohrabri, ali i upozori da zastanemo i zagledamo se u sebe. "Smiri se gordi čovječe", kako je govorio, Meši neizmjerno važan, učitelj čovječanstva Dostojevski.

Besedio je Jović, pre svega, o poeziji samoj, o onome što jeste njegova bit, primetivši iz perspektive čoveka koji bitiše daleko od grada, udaljen od buke urbanosti - da poezija opstaje i nastaje i u varošima gdje se sve temelji na uprošćenoj računici, na sabiranju i oduzimanju do deset:

- I tu se prokrade stih, ogrije nas osmijeh žene sa posmrtnice. Šarena marama i smješak koji se ne viđa u ovom svijetu, koji je došao iz onostranosti, da nas podrži i ohrabri. Svijet je magnetofonska traka koja emituje poeziju. Treba samo zastati, oslušnuti i zagledati se u sebe i oko sebe. Neko je posjekao bukve koje su živjele stotinu godina... Ondje preko puta prepuzava daždevnjak. Pogrebnici odlaze na posao, ali njihov prtljažnik, tijesan je da bi se smjestio kopački alat. Smrt uvijek pronađe način da uđe u vidno polje, i da radi po nekom svom skrivenom programu, potpuno različitom od našeg. Pjesma treba toplo da se oblači... da štiti pluća od prehlade. Ne jednom sam se uvjerio u istinitost ovih stihova. Često sam u džep stavljao pjesničku knjigu, da bih se osjećao sigurnije, toplije.

Da u poetskom svetu Slobodana Jovića skrajnuti i ubogi postaju jurodivi, na granici svetosti i ludila, koja se pesnički iscrtava i pomera s nežnošću i posvećeničkom verom u reč, dok pesničko, suptilno oko zaranja u svakodnevni svet iz kojeg na svetlo dana iznosi sve ono što na prvi pogled nije vidljivo, a čini suštinu čovekovog postojanja, smatraju članovi našeg Velikog žirija, dok je Jović juče primetio i ovo:

- Bog izviruje u svijet. Najčešće samo kroz neku rupu. Bog se povukao u mišju rupu, dok Satana predvodi i napreduje putem koji nema alternativu, ka istom takvom cilju. Preovladava ovozemaljski princip koji Satana promoviše, vozeći se u skupocjenoj limuzini, mašući bijelim rukavicama. Čist i sterilizovan. Za njim kaska Hristos na magaretu, apsolutno nekonkurentan, neuklopiv i netržišan, kao poezija. Pjesnik je autsajder koji na sajmu automobila prodaje magarca. Ostaje autsajder, bez obzira na to što je možda Hristos na tom magaretu ušao u Jerusalim.

Istakavši da ne zna da li trud, napor i volja, ili, pak, njihovo odsustvo imaju nekog posebnog udela u nastanku pesme, naš dobitnik je skromno zaključio:

- Ali smatram da sam pisao najbolje što sam mogao i koliko mi je talenat, ako mi je dat, dopuštao. Nadmetanje i takmičenje su potpuno strani mom biću, osim nadmetanja sa sopstvenim manama i slabostima iz čega često izlazim kao poražena strana... Ako poezija govori za nekoga i u ime nekoga, onda glas moje pjesme govori u ime malog, anonimnog čovjeka i sitnih, skrajnutih stvari i fenomena na koje nam pažnju usmjerava ona ruka sa nekropole. Glas u ime čovjeka koji radi u punionici vode da bi prehranio porodicu... Umjetnost su zrnca pijeska koja sipamo u moćnu mašineriju ovoga svijeta što se zasigurno ustremio ka propasti. 

- U romanu "Tišine" Selimović je zapisao i sljedeće: "To ti je život: lijepo i ružno, nekad više jednog, nekad drugog, dobro je što nije samo ružno". Ova nagrada ide u svijetlu, dobru i osunčanu stranu mog života. Izraze najdublje zahvalnosti iskazujem svima. Organizatorima: Udruženju izdavača i knjižara Jugoslavije i listu "Večernje novosti", autorima čije su knjige bile nominovane za nagradu, književnim kritičarima koji su učestvovali u radu velikog žirija, kao i onima koji su nominovali "Brzu poštu" za ovo priznanje. Hvala izdavačima i urednicima knjige, Srpskoj književnoj zadruzi i Narodnoj biblioteci "Stevan Raičković" iz Kučeva, Nikoli Marinkoviću i Jovani Dišić. Hvala svima na pažnji i posvećenosti i od srca Vam želim svako dobro, te da se još mnogo godina okupljate povodom knjiga boljih od "Brze pošte" i autora vrlijih i uzornijih od moje beznačajnosti, te da Vam u tim poslovima vodilja budu lik i djelo Mehmeda Meše Selimovića!

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije