PUTOKAZI I RASKRŠĆA ISTORIJE I ŽIVOTA : Knjiga "Tapije u kamenu" Dragoljuba Gagričića, "perom i slikom kroz Stari Vlah", čuva našu baštinu

Miljana Kralj

11. 03. 2025. u 14:34

U KLAKU, zaseoku novovaroških Seništa, gde Uvac iz pitomine luka zamiče u teskobu klisure na padinama Murtenice i Zlatibora, Ljubojevića vodenica - poslednja u čitavom kraju, odoleva izumima i zubu vremena, čuvajući prastari zanat predaka. U trošnoj brvnari sve je isto kao i pre 60 godina, kada je vodenica silom prilika ostala na suvom i sa starog jaza preneta na rukavac reke.

ПУТОКАЗИ И РАСКРШЋА ИСТОРИЈЕ И ЖИВОТА : Књига Тапије у камену Драгољуба Гагричића, пером и сликом кроз Стари Влах, чува нашу баштину

Foto Privatna arhiva

Ovako čuvar duha i tradicije našeg naroda, višegodišnji dopisnik i zlatno pero "Večernjih novosti" iz Nove Varoši, Dragoljub Gagričić, započinje svoju reportažu o poslednjoj vodenici na Uvcu, i nastavlja:

- Uz huk vode iz badnja, koja padajući na vodeničko kolo pokreće teški kamen i jetki zvuk čeketala, što bira zrna žitarice iz koša, u mučnjak pada brašno za trpeze gorštaka iz vrleti Starog Vlaha. Mirisi zavičaja i đakonije stižu i u domove potomaka rasutih po Užicu, Čačku i sve dole do srpske prestonice.

Foto Privatna arhiva

UKUS Nema kačamaka i proje bez vodeničkog kamena – Bogdan Ljubojević

Retki su novinari čije priče, poput ove, traju duže od života leptira, a pravi su raritet oni čije hronike mogu trajno da čuvaju zanimljivost, svežinu i intigantnost, među koricama neke knjige. Takav je Gagričić, koga su u matičnoj kući, od milja prozvali Gagrica. U izdanju Istraživačko-izdavačkog centra "Stari Vlah", upravo se pojavio njegov novi naslov "Tapije u kamenu", u čijem podnaslovu piše - "perom i slikom kroz Stari Vlah".

- U novinarskom zanatu pero i noge vukli su me u brda i visove starovlaške vetrometine - objašnjava Gagričić. - Tamo se još mogu sresti ljudi starinskog kova, pa su na novinskim stupcima osvitale priče o neobičnim i retkim zanimanjima - poslednjim kolibarima, vodeničarima, lučarima, te drvosečama i rabadžijama što gorštačkom upornošću i snagom zaprega jezde gorama. Vezujući sudbinu za ognjišta i sela na izdisaju, planinci kuće na okućnicama u krčevinama, od ćudi prirode otimaju letinu sa njiva i pašnjaka na kamenu. Kao Božji dar su im zemljaci, što su ih nemaština i bespuće oterali u svet, pa nesebično daruju, da rodni kraj svima bude bliži i rodniji.

Ostari i prosu se selo...

OVAJ hroničar Starog Vlaha, ostavio je u svojim pričama i dokument o odumiranju sela u ovom kraju:

"Borja su letnje stanište čobana, predeo planine između Borove glave, Ljubiške previje, Duboke doline i Zelenog brega ispod puta za Čigotu. S proleća su familije Šuljagići, Karajankovići, Zečevići, Savkovići, Grujičići i Šišakovići iz novovaroškog sela Draglica izgonile stoku na pašu, kupile kajmak i sir. Ostajalo se do mrtve jeseni, a neki i zimovali u kolibama, koje su, kao i mlekari i štale, građene od brvana borovine.

- Imale su ovde kolibe 22 porodice, na mobama se zakašalo i po 20 kosača. Ostari i prosu se selo... A šteta je jer je ova trava sitna i blagodet za stoku, pašnjaci unedogled, seno teško, a goveda i ovce stalno na otvorenom i na glasu kod trgovaca... Kad zavoliš miris livada i borovine, pa izvore i ovo prostranstvo - onda ne možeš to da napustiš! - objašnjava jedini "kolibar".

Knjigu, čiji je urednik Milomir Kragović, tako čine reportaže i zapisi sa stranica "Večernjih novosti", "Varoških novina" i portala "Zlatarinfo". Sabrani su u šest poglavlja, od kojih svako ima svoje ime - "Ljudi i planine", "Sa stare granice","Ožiljci života", "Okamenjeni letopisi", "Suze belokamenice" i "Tragovi i raskršća".

Zabeležio je Gagričić uvek živa epska predanja koja drže vezu sa precima i istorijskim prilikama u 19. veku i kasnije:

- Na "staroj granici", onoj kroz isti narod, gde nikad nije bila, lukavstvom se pomerale međe prema Uvcu. Knjaz Miloš je slao sultanu 1.000 volova sa suvata Zlatibora, kulukom i kamenom zidali su bedeme da spreče nalet kuge i čekala se sloboda sa Javora.

Foto Privatna arhiva

TERET Izvlačenje građe koritom Bele Reke

Stranice ove knjige podsećaju i na pokušaj komadanja Srbije i otimanje Raške oblasti 1917. godine, na progon šajkače i ćirilice... O usudu vremena tako svedoče ožiljci života na starovlaškoj vetrometini, kako pisac kaže, otkrivaju gorčinu u duši ratnika:

- Iz mahovine okamenjene vojske ukraj puteva izranjaju slova tuge, opominju da smo junake koji ispuniše zavet otadžbini najviše izneverili zaboravom! Krajputaše ne može da zaobiđe nijedna hronika sela, oni obnavljaju pamćenje na branioce zastave, ognjišta i nejači, na komandante koji su išli ispred vojnika, prvi upadali u šanac.

Oj, planino, moja mila

ODZVANjAJU Gagričićevim reportažama i stara narodna pojanja, pa u jednom antrfileu, piše:

"A kakvo bi to okupljanje planinaca bilo ako se ne bi čula pesma, ona stara, čobanska javka ili tugovanka: "Ostar`o sam, garo jado, samo mi je srce mlado", "Vita jelo, savi se u selo, reci maloj da dođe na prelo", "Voli mala koga `oćeš sada i mene si voljela nekada", "Da znaš mala kako srce boli, ti bi došla, pa da zemlja gori", "Oj, planinio, moja mila, ti si mene othranila"...

A zapisi o tragovima i raskršćima su, veli Gagričić, putokaz do izvora i građe, do knjiga i dokumenata u vremenu našeg kratkog pamćenja i još kraćeg aršina u vremenu. Beleške o neimarima, ali i o zabludama, ispravljanju nepravdi prema znamenitim ličnostima i otrzanju od zaborava, uspevao je da zabeleži na tridesetak, ili manje novinarskih redova, i od njih napravi skice za moguće dokumentarce.

- Izborom tekstova o tragovima, putokazima i raskršćima života, koje su pero i slike beležili kroz Stari Vlah, rešio sam staru dilemu - šta je teže: početi ili prestati pisati? Najteže je, ipak, odlučiti šta izostaviti? Teško kao kamen! - zaključuje veteran sedme sile Dragoljub Gagričić.

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News

Komentari (0)

OVO SE ČEKALO: Evo kako je Aleksandar Mitrović posle boravka u bolnici