PUTOKAZ U VREMENU POGREŠNIH ZNAKOVA: Pesniku Slobodanu Joviću uručena nagrada "Meša Selimović", priznanje "Večernjih novosti" (FOTO)

NA svečanosti upriličenoj kraj temelja nekadašnje Narodne biblioteke Srbije, spaljenoj u nemačkom bombardovanju 1941, danas je, po tradiciji, uručena prestižna nagrada "Meša Selimović" Slobodanu Joviću za knjigu pesama "Brza pošta".

Foto N. Skenderija

O ovom priznanju, koje "Večernje novosti" dodeljuju 37. put za knjigu godine, uz podršku Ministarstva kulture, odlučivao je Veliki žiri od 45 istaknutih književnih kritičara, teoretičara i istoričara.

Nagradu koju čine Povelja, reljef sa likom velikog pisca i novčani iznos dobitniku, koji živi u selu Tobut, na Majevici je uručio urednik kulturne rubrike "Novosti" Branislav Đorđević. Besedeći o nagrađenoj zbirci, koju su objavili SKZ i NB "Stevan Raičković" iz Kučeva, dr Radivoje Mikić je istakao:

- Prikazujući nastanak pesme kao magijski čin zaceljivanja rane, Slobodan Jović, gotovo neosetno, silazi niz vremensku osu u daleku prošlost, obnavljajući usput stare predstave o svetu i ljudskom životu. A tako poezija postaje još nešto - postaje snaga obnavljanja davno iščezlih oblika ljudskog razumevanja stvari i pojava, tako, drugim rečima, poezija postaje oblik evokacije onoga što je bilo na početku i što nikako ne može sasvim da iščezne, ali može da se povuče u skrivene slojeve kulturne memorije.

Kao i Stevan Raičković, i Jović poeziju vidi najpre kao čuvara iščezlih oblika života, a potom i kao sredstvo za isceljenje, kao lek, napomenuo je Mikić i dodao:

Foto: Фото Н. Скендерија

POGLEDAJ GALERIJU

- Jović je uspeo da individualizuje svoj lirski glas, starinski rečeno, učini ga prepoznatljivim u sve brojnijem pesničkom horu, nastoji da ga, na planu relevantnosti tematike, a, u stvari, planu najdublje shvaćene tradicije, poveže sa velikim obrascima pevanja na srpskom jeziku. Pošto opeva jedan prisno doživljen svet, pošto on taj svet tako čvrsto vezuje za sebe i svoje iskustvo u sasvim konkretizovanom prostoru sela u kome pojedini oblici života i običajne prakse zamiru u toj meri da se svako oseća kao usamljenik, nije nimalo slučajno što je jedan od stalnih lirskih junaka u ovim pesmama majka.

U našem vremenu maglovite tradicije, pesnici poput Jovića daju utopijsku nadu da ćemo na putu traganja pronaći svoj smisao, naveo je dr Šefket Krcić.

- Jovićeva iskrena poetska riječ predstavlja simboličku iskru traženja smisla i utjehe u osmišljavanju vlastitog trnovitog puta egzistencije prema sebi. Savršeno se epski bori svojim stihovima na ovom trnovitom putu, izgrađujući svoju originalnu poetsku poziciju, u kojoj se nazire san o vječnom bitisanju, bez okretanja za sobom. Očaravajući nas uvodi u svijet poetske imaginacije, tražeći štit, kako bi na tom putu vječnosti, bio zaštićen, izazovima vremena, polazeći od magnovenja da sebe i svoje zaštiti od apsurdnih fenomena koji haraju dunjalukom od svega što nije poezis. Zato, ovaj krasni pjesnik veoma smjelo traži i pronalazi posebnim vokabularom put do istine pravog umjetničkog života, koji on pasioniranom patnjom prema knjizi, čuvajući je kao najdublju i najveću ljudsku građevinu relevantnih duhovnih vrijednosti.

Zahvaljujući članovima žirija, osnivačima nagrade i članovima Mešine porodice, kao i čitaocima, Slobodan Jović je rekao:

- Zahvaljujem se, ali i izvinjavam svima onima čije sam sudbine, živote i slike iz života neovlašteno ugrađivao u svoje stihove. Dio pažnje koji je usmjeren ka meni i mojim knjigama, zasigurno pripada vama. Svima vama tzv. običnim, a suštinski neobičnim ljudima, koji ne misle o poeziji, ali joj služe, kako reče pjesnik, naš savremenik. Vama, među kojima su baka i djed što silaze na pijacu, dječak sa probušenim džemperom, žena ubrađena šarenom maramom, seljanka koja dodaje jabuku ili jaje više, da pomenem samo neke od junaka koji žive u mojim stihovima. Danas ja ovdje stojim i za njih, a pomalo i oni sa mnom podnose ovu radosnu neprijatnost - rekao je Jović i nastavio:

Foto N. Skenderija

- Avioni koji su šestog aprila 1941. godine letjeli iznad Beograda nisu zaprašivali komarce, iako takav tretman mog naroda ne prestaje ni do današnjih dana. Zato su bombe koje su sagorjele rukopise bile pucanj u pamćenje, ali ono nije ugaslo i mi ga, između ostalog oživljavamo, slaveći riječ i slovesnost. Naš odgovor na pucanj su oči uzdignute k nebesima i štit načinjen od korica knjiga. Neke od tih knjiga napisao je Meša Selimović. Glasovi mrtvih nisu mrtvi glasovi, mi ih oživljavamo svojim prisustvom i sjećanjem... Zato ovo mjesto nije rupa, ni ruševina, već hram u kome se zbiva vaskrsnuće riječi, kako je pisao Viktor Šklovski, koje je toliko stvarnije ukoliko pišemo bliže ljestvici koju su postavili naši uzori, a Meša je jedan od njih... Želim da vjerujem, mada, znam, naivno, da svaki vrijedan stih danas napisan, pomalo iskupljuje neku ovdje sagorjelu stranicu rukopisa, knjige, dokumenta.

Među brojnom građom uništenom ovde u bombardovanju 1941. godine, podsetio je Jović je i zbirka od 1.500 mapa i karata iz naše prošlosti.

- Zato se i sabiramo ovdje da bismo pronašli kartu i putokaz u vremenu i orijentisali se u moru pogrešnih, zbunjujućih i dezorijentišućih znakova i simbola. Meša Selimović je kao borac Majevičkog partizanskog odreda krstario zasigurno i mojim užim zavičajem. Pobjeda u oružanoj borbi donijela mu je nesreću i razočarenje, a pobjeda nad samim sobom, smirenje i smisao kojim nas i danas utopljavaju njegovi tekstovi. Ponekad prolazeći kroz Tuzlu, ugledam naselje Tušanj, u kome je Meša Selimović rođen. Prepoznam ga po stadionu kluba koji nosi naziv ideala kome je Meša posvetio život - Sloboda, ali u tom arhitektonskom mnoštvu od ulica, kuća i zgrada ne naslućujem mjesto gdje se on rodio i živio. Rizikujući patetičnost, reći ću da je to mjesto ondje gdje je moje i svako ljudsko srce - rekao je dobitnik.

Foto: N. Skenderija

Jović je podsetio da je na prvim stranicama Selimovićevih "Sjećanja" odštampana Sabihina ruka - šaka devojčice koja želi da se dopisuje sa Mešom, verujući da je on njen vršnjak koji je za primerno vladanje i odličan uspeh nagrađen romanom "Derviš i smrt":

- Na naslovnoj strani "Brze pošte" izobražena je ruka sa stećka iz Hercegovine, postojbine Mešinih predaka. Danas su se, barem u mojoj svijesti, u mojoj mašti, te dvije ruke savršeno poklopile i rukovale. Možda je jedna od misija književnosti i to da spaja naizgled udaljeno i nespojivo da su i moderni, predmoderni i savremeni čovjek opterećeni sličnim strahovima, zebnjama, nedoumicama, željama i zagonetkama.

Nadahnutu besedu slavodobitnik je završio rečima:

- Pri povratku kući, mogu se suočiti sa pitanjem carinika: "Da li imam nešto da prijavim"? Kako da odgovorim, kada osjećam da ne nosim samo diplomu, već živog čovjeka, a ovdje siguran sam, bez obzira na sve naše ideološke, vjerske, nacionalne i druge razlike, živ čovjek, još uvijek, nema cijenu. Kada se vratim kući, podići ću ovu figuru u pravcu majevičkih visova: Kikova Stolica, Grede, Debele Lipe, Kurjače, Busije, Velikog i Malog Kika, Međednika, Velike i Male Jelice, po kojima se Meša u mladosti lomatao, provjeravajući čvrstinu svojih ideala i sumnji, a sa kojih su i do mene u djetinjstvu dopirali zvuci pucnjave i vidjeli se dimovi od detonacija i paljevine... Usmjeriću lice ove figure ka tim vrhovima, i, znam, ugledaću na njemu istinsku ljudsku suzu. I ja ću je obrisati.

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije