KAD JE ''DORČOL'' PETRA BOŽOVIĆA I ZOKIJA RADMILOVIĆA BIO SVET: Predrag Bata Radoman prvu knjigu objavio u sedamdeset petoj godini

V. Crnjanski Spasojević

19. 03. 2023. u 12:12

PREDRAG BATA RADOMAN (75), ekonomista u penziji koji se celog radnog veka bavio spoljnom trgovinom, svoju prvu knjigu objavio je ove godine i posvetio rodnom Dorćolu. U knjizi je sabrao malo istorije, a mnogo više anegdota iz doba kada su on i drugari verovali da je ovaj beogradski kraj, koji su obeležile neke od najpoznatijih ličnosti iz srpske kulture, kultne kafane, kulturne institucije i veliki mangupi - centar sveta.

КАД ЈЕ ДОРЧОЛ ПЕТРА БОЖОВИЋА И ЗОКИЈА РАДМИЛОВИЋА БИО СВЕТ: Предраг Бата Радоман прву књигу објавио у седамдесет петој години

Privatna arhiva i kolekcija Miloša Jurišića

Kako sam kaže u zbirci sećanja "Dorćol i druge izuzetne pojave", u izdanju izdavačkih kuća "Srebrno drvo - Treći Trg", ovaj stari deo grada "postepeno se rastapa, rastvara i polako iščezava", pa je zadatak knjige da posluži kao podsetnik. Jer, duh Dorćola svuda je bio isti: neposrednost, šeretluk i bliskost među ljudima koji su tu živeli i davali mu šarm. Druželjubivost i tolerancija stvarani su vekovima zahvaljujući različitim narodima - od Turaka, Jevreja, Srba i Roma, do Austrijanaca, Dubrovčana, Jermena i Cincara.

Nezaobilazne su, primećuje, i neke jezičke specifičnosti. Npr. Dorćolci se često međusobno oslovljavaju sa "sine", mnogo koriste tursku rečcu "bre" i često mešaju "č" i "ć", pa onda Dorćol ispadne - Dorčol.

V.C.S.

Bata Radoman


Sa Batom Radomanom razgovaramo u kafeu "Pastis", na uglu Kapetan Mišine i Strahinjića Bana (koju i dalje zove onako kako se nekada zvala "Strahinića Bana") i gde se posle rata nalazilo sedište Izviđačkog odreda Vasa Čarapić. Tu se svakodnevno okupljalo društvo iz kraja, stvarala su se drugarstva i rađale ljubavi. Tu je prvi put poljubio devojku. Odatle se išlo na izlete i letovanja, koja su finansirali prodajući poslastičarima mleko u prahu iz dobijene pomoći.
Na pitanje kako to da se neko ko se nikada nije bavio pisanjem sada, u penziji, upusti u te vode, naš sagovornik odgovara:
- Tek kad sam otišao u penziju imao sam vremena da saberem sve anegdote, a nije da ih nije bilo. U početku je sve bilo bez namere da jurim izdavača, ali kada sam složio te svoje pričice i dao prijateljima da pročitaju, njima se dopalo. Tada mi je palo na pamet da bih mogao i da objavim. U tome me je naročito podržao naš poznati psiholog Žarko Trebješanin, dugogodišnji kućni prijatelj, inače Dorćolac.

Privatna arhiva

Ekipa sa Dudinih stepenica


Dorćol je u vreme detinjstva Bate Radomana bio podeljen na Donji i Gornji. Delila ih je Dušanova ulica. On je živeo i u jednom i u drugom: prvo desetak godina u Visokog Stevana, onda su se preselili u Strahinjića Bana i na kraju danas u Zmaja od Noćaja. Na Donjem Dorćolu su stanovali izmešani pripadnici tadašnje radničke klase, "poštene inteligencije", Romi, mangupi i opasni momci. U Gornjem samo "fin svet". Ipak, Radoman se seća da su se sva deca igrala zajedno, da se nije gledalo ko je kakvog imovnog stanja ili obrazovanja. Jedno vreme najbolji drug mu je bio romski dečak kog su svi zvali Dragan Cigan.

Privatna arhiva i kolekcija Miloša Jurišića

Bata (stoji desno) sa drugarima


Uprkos opštoj izmešanosti, devojčicama sa Gornjeg Dorćola, kao što je bila Batina supruga Vesna, roditelji nisu dozvoljavali da bez pratnje idu u bioskop na Donjem Dorćolu, u Narodnom univerzitetu "Braća Baruh", poznatom kao Buvara (jer se vazda dimila peć). Tu su mangupi stvarno živeli filmove koje su gledali. Dobacivali su, vrteli džemperima kao lasom dok bi gledali "kaubojce", zviždali tokom ljubavnih scena, a kad se filmska traka prekine, vikali bi "Karanfile, pusti film!" Ljuti kinooperater bi ih onda opsovao, ali se film nastavljao uz povike odobravanja.

DUŠANOVA KAO BAŠ ČARŠIJA

DORĆOL je, kaže Bata Radoman, dobio ime u vreme Turaka. Reč na turskom znači raskrsnica četiri puta, i to ona koja su vodila na četiri strane sveta: za Carigrad, Dubrovnik, Veneciju i Budimpeštu. To je raskršće današnjih ulica Kralja Petra i Dušanove. Sve do sredine 19. veka Dušanova je bila glavna ulica u gradu - Baš čaršija.

Kasnije su Rusi finansirali moderan Narodni univerzitet Stari grad, u Skenderbegovoj ulici, i taj, pristojno sređen bioskop, okupljao je decu i omladinu i sa Gornjeg Dorćola.

Strahinjića Bana je bila ulica umetnika. U njoj su živeli pisci Meša Selimović i Skender Kulenović, ćošak niže Svetlana Velmar Janković, u blizini čuveni slikari Beta i Rista Vukanović, a u komšiluku Milorad Pavić. Od glumaca, neko vreme tu su stanovali Petar Božović, Neda Spasojević, Zoran Radmilović, Petar Kralj, Nebojša Glogovac. U Zmaja od Noćaja živeli su Ljuba Tadić i Olga Spiridonović, vrlo blizu Olivera, Rade i Goran Marković, a u kraju su bili i Mira Stupica i Bora Todorović.
Radoman u knjizi evocira i sećanje na kultno mesto njegove ekipe - Dudine stepenice, ispred kapije njihove drugarice Dude. Tu se ekipa iz Strahinjića Bana okupljala svakodnevno. Priča i o školama u koje je išao, prvo osnovnu "Janko Veselinović", a zatim i srednju "Petar Drapšin", preko puta ZOO vrta. Pošto se srednjoškolcima do centra grada nije išlo uzbrdo peške, gurali su se u tramvaj. Oni koji ne uspeju da uđu, kačili su se spolja na štanglu, na kraju tramvaja. Jednog dana, dok su stajali na štangli, čuo se glas najstrožeg predavača: "Momci, dajte jedno mesto za profesora!" Momci su se zbili i, oduševljeni, pustili ga da stane do Knez Mihailove.

Kolekcija Miloša Jurišića

Strahinjića Bana


Naravno, pričamo i o "dorćolskim facama", poput čuvenog Bata Mileta, jednog od prvih koji su posle rata imali kola i to tako što ih je našao ostavljena na Dorćolskoj padini, ili glumca Miodraga Mikija Krstovića.
- S njim sam jednog leta prodavao kravate po firmama. Miki je startovao dame rečenicom "imamo divne kravate da obradujete momka ili muža". Kad kažu da su same, uzvraćao bi: "Pa, kupite onda jednu da obradujete mene!" Naravno, tu je i moj nezaobilazni najbolji drug i kum Miško Bambus, ali i Ljuba Polip, strastveni pecaroš, koji je naročito vešto "blinkerisao" okačene kobasice u magacinu novog supermarketa, u Jovanovoj ulici - priča naš sagovornik.

CILETOVA SLIKA I HIPERINFLACIJA

RADOMANOVI su se družili sa slikarima i kupovali slike, između ostalih i Cileta Marinkovića. - Vesni i meni se dopala slika "Jutro u modnom salonu", a kad sam pitao za cenu, Cile kaže: "Moje je da slikam, a ženino da prodaje." Žena je bila dobar trgovac, ali ni ja nisam bio loš. Cena je bila visoka, a ja dogovorim da isplata bude u ratama na godinu dana, u dinarima. Posle druge rate krene hipeinflacija i na kraju ispadne da Cile meni treba da vrati neku lovu - seća se Radoman.

Pominje i Karameldžinicu kod Danila, kultni kiosk sa brzom hranom Loki, nekadašnju pijacu u Jovanovoj, kao i poznate kafane, naročito "Tri šešira", u Skadarliji, ili Klub književnika, koji su vodili nadaleko čuveni Iva i Buda. Tamo se išlo zbog najboljeg bifteka u bivšoj Jugi i Budinih krempita.

Tu su i nezaobilazna putovanja, prvi odlazak na "truli Zapad" i u Trst, ali i žurke u Zagrebu, gde je kao Beograđanin bio glavni dasa jer je dolazio iz grada u kom "Momo Kapor valja najbolje fazone". Naravno, tu je i studentska 1968, gde se našao u epicentru zbivanja, na Filozofskom fakultetu, samo da bi bio bliže devojci, koja je studirala psihologiju.
- Ono što se vremenom izgubilo i što mi danas najviše nedostaje jeste prisnost među ljudima. Nije onda bilo tolikih klasnih razlika, međusobno su se družili ljudi iz različitih društvenih slojeva, nije bilo otuđenosti. U tom smislu, moja knjiga je omaž i nekadašnjem Dorćolu i jednom vremenu koje je prošlo - zaključuje naš sagovornik.

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News

Komentari (4)

KOJA JE CENA SLOMLJENOG DEČJEG SRCA? Kako su Hrvati, Bugari i Slovenci rasplakali mališane iz Srbije