SESTRICA JE ZAUVEK OSTALA U PAKLU JASENOVCA : Potresna ispovest Slavka Milanovića u podkastu "Novosti"

D. Matović

15. 06. 2024. u 17:00

PREŽIVEO je jedno od najmračnijih poglavlja ljudske istorije - strahote Jasenovca!

СЕСТРИЦА ЈЕ ЗАУВЕК ОСТАЛА У ПАКЛУ ЈАСЕНОВЦА : Потресна исповест Славка Милановића у подкасту Новости

Foto: Printskrin/Večernje Novosti

Užas ustaša u krvoločnoj tvorevini NDH gledao je očima šestogodišnjeg dečaka. Sestru nije uspeo da spase, a on je preživeo zahvaljujući svojoj majci. Uprkos poznim godinama, sećanje Slavka Milanovića (88), danas predsednika Udruženja logoraša Jasenovca, na to vreme je živo i britko.

- U logoru nam je najviše pomogla majka. Imali smo neku sigurnost... Znali smo da će nas majka zaštiti, ali... plašili smo se smrti - govorio je, nedavno Milanović u podkastu "Novosti" - "Nije samo naslov". - Bilo nam je teško i pre Jasenovca. Svedočili smo, to se ne zaboravlja, kako ustaše u dupku ubijaju dete sekirom. Takvih zločina je bilo mnogo. Mnogo porodica je nastradalo tako što su im bombe stavljali u peć, pa, kada bi podložili vatru, nastao bi užas, pakao, smrt... Ipak, Jasenovac je najkrvoločniji. Dokazano je da je bilo 57 načina ubistava. Ljude su žive kuvali, stavljali na ražanj, lomaču... Gledao sam kako ustaša baca dete uvis a drugi ga dočekuje sa podignutim bajonetom.

Foto KCNS

 

Slavku su, ponosno nam govori, koreni u selu Međuvođe u srcu Kozare. Ovo, kao i sva okolna sela, bilo je čisto srpsko. Rat je dočekao sa majkom i četvorogodišnjom sestrom. Otac mu je bio u kraljevoj vojsci, a kad je kapitulirala Jugoslavija, ostavio je oružje i uniformu i krenuo kući. Nemci su ga zarobili 21. aprila 1941. u Slavonskom Brodu i zajedno sa ostalim zarobljenicima poslali u Nemačku. Za to vreme u Mežuvođu je trajao krvavi pir.

- Ustaše su u početku upadale u kuće, pljačkale i palile, a kasnije su počele i da ubijaju stanovništvo - kaže Milanović. - Svaki put kad bi krenuli napadi ustaša ili Nemaca, majka nas je sa ostalom decom slala u šumu, u Kozaru, dok su stariji ostajali u selu. Kad ujutru ustanemo i vidimo da je mirno, vraćali smo se kućama.

Muke za ceo život

- U JASENOVCU sam gledao stravične prizore koji me prate celog života - kaže Slavko. - Želudac mi je stradao u ratu... sećam se i dan-danas mirisa truleži i raspadnutih tela. Ni danas ne mogu da gledam kad se kolje prase, jagnje, tele... Okrenem glavu, pobegnem...

Seća se Milanović prvog masakra ustaša 18. januara 1942, kada su mu stradali stričevi:

- Jaka je zima bila. Hladna sa mnogo snega. Kako su Nemci prilazili, stariji su se povlačili u šumu. Ali, bilo je i onih poput mog strica i komšije, isto rođaka, koji nisu otišli, već su ostali u kući. Nemci su ih zadržali u kućnom pritvoru tokom noći, a, majku, sestru i mene oterali iz naše kuće koja im je bila pogodna za borbu sa partizanima. Kad su Nemci završili borbu sa partizanima, počeli su da se povlače. Poveli su sa sobom mog strica Veselka, rekli su mu da potera volove sa njima. Takođe, poveli su još nekoliko muškaraca ka mestu Knežica. Tamo su ih predali ustašama, koje su ih masakrirale. Ne oružjem, već sekirama, noževima i maljevima. Mrcvarili su ih, mom stricu, isekli su jezik, ruke, nos, oči su mu izvadili... Sutradan su javili u selo da su svi oni koji su povedeni, ubijeni. Njihova izmrcvarena tela, doneli su u selo i sahranili ih... Strina je strica poznala po odeći, tačnije, onome što je ostalo od nje u tom piru.

vikipedija

 

Jasno se seća dana kada su ih zarobile ustaše. Bilo je to u samu zoru, početkom avgusta 1942. Bežali su sa Kozare, gde su se prethodno mesecima krili, u trenutku kad su Nemci počeli da bombarduju šumu znajući da se tamo kriju i partizani.

- Čim smo izašli na proplanak, dočekale su nas ustaše sa uperenim bajonetima - kaže Milanović. - Poljana je bila puna ljudi. Odmah su počeli da odvajaju muškarce starije od 15 godina, a žene, devojke i decu na drugu stranu. Nijedan od tih muškaraca nije preživeo, a među njima su bili moj deda, ujak i druga rodbina. Nisu nas usput mnogo mučili, jedino ako bi neko izašao iz reda, tada su bili su surovi. Išli smo peške nekoliko desetina kilometara do železničke stanice. Tako smo došli do Cerovljana, gde se nalazio sabirni logor, dolazili su ljudi i dan i noć. Neke su odmah utovarali u vagone prema Sisku, Bjelovaru, a moju grupu poslali su peške prema Jasenovcu. Tamo su nas smestili u deo gde nije bilo nikakvih objekata. Ležali smo kao sardine na livadi, koja uskoro nije bila livada, već zemlja, jer smo čupali travu i jeli je.

Ne smemo nikad da zaboravimo

- NE smemo da zaboravimo jedan od najvećih zločina nad srpskim narodom i ne smemo da zaboravimo te žrtve - ističe Milanović. - Nigde u Evropi nisu postojali logori za decu, osim u Hrvatskoj. Kroz logor u Sisku prošlo je oko 6.000 dece, od toga je 2.000 umrlo od gladi i žeđi.

Slavko je gledao kako ustaše uzimaju dece od majki:

- Majka je mene i sestru pokrivala krpama i govorila da ćutimo. Hranu nam tamo nisu davali, ali je majka ponela malo kukuruznog brašna i soli koje smo kao kučići sa njenog dlana lizali. Samo jednom su nam skuvali pasulj, a umeli su, kad peku kukuruzni hleb, da ubace i strugotinu od drveta. Moja tetka je, srećom, bila devojka i imala je skupe ručne radove koje je sama vezla mesecima. Ponela ih je u torbi. Ustaše su dozvoljavale Hrvaticama da donesu hleb do žice i da se menjaju sa logorašicama. Pola hleba, parče hleba... Tako je i ona radila, pa smo preživeli. Odatle su nas prebacili u Novsku u neke obore za svinje, a posle nekoliko dana poslali su nas kao radnu snagu kod ustaških porodica. Živeli smo u neljudskim uslovima u Jasenovcu. Sestra je umrla od upale pluća. Imala je četiri godine, a ja šest. Nisam uspeo da je spasem.

Slavko se sa majkom i malobrojnim prežilevim članovima porodice vratio pešice u svoje Međuvođe 1945. Na porodičnom imanju zatekli su korov, bunker, i kerušu koja nije napuštala kuću.

 

BONUS VIDEO - PRIČE IZ HRONIKE: Aleksandar Cvejić - Hrvatska će zločinca Tunića čuvati zbog svojih visokih kadrova

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News

Komentari (0)

TUGA: Preminuo osamnaestogodišnjak od koga je nacija mnogo očekivala na Olimpijskim igrama