UMIRALI OD GLADI A SANJALI PAKETE SLANINE I HLEBA: Pisma učitelja Tihomira Nikodijevića svedočanstvo o mukama u nacističkom logoru Osnabrik

Vojislava Crnjanski Spasojević

15. 07. 2024. u 10:31

DRAGA Radojka, još nisam primio odgovore na moje pismo od 19. septembra, a ni karte mi ne dolaze uredno... Prvi septembarski paket je lutao, te sam ga primio posle 40 dana... Pošalji mi rukave od pulovera, pa ću da ih prišijem... Sada su sasvim zabranjena privatna pisma i uništavaju se. Osmog oktobra poslao sam paket Radmili I. Šumrenković. Ona nam preko turskog Crvenog polumeseca šalje kolektivne pakete, ali i pojedinačne...

УМИРАЛИ ОД ГЛАДИ А САЊАЛИ ПАКЕТЕ СЛАНИНЕ И ХЛЕБА: Писма учитеља Тихомира Никодијевића сведочанство о мукама у нацистичком логору Оснабрик

Foto iz knjige "Pisma iz logora Osnabrik"

Ovako počinje pismo Tihomira Nikodijevića od 19. oktobra 1942. iz logora Osnabrik, jedno od 57 sačuvanih, koje je ovaj predratni učitelj i školski nadzornik iz Sokobanje slao supruzi Radojki i deci. Deo te prepiske objavljen je u knjizi "Pisma iz logora Osnabrik 1941-1945", u izdanju "Art presa", a urednik je Vladimir Anđelković, Tihomirov unuk.

Posle kapitulacije Kraljevine Jugoslavije, 17. aprila 1941, zarobljeni oficiri su pod pretnjom smrtne kazne internirani u logore širom Nemačke: Dahau, Mauthauzen, Nirnberg, Aušvic, Hamburg i Osnabrik, gde se našla većina. Službeno ime ovog logora bilo je "Oflag VI C", nalazio se u gradu Osnabrik, u saveznoj državi Donja Saksonija. Pored oficira Jugoslovenske kraljevske vojske, tu su bili zatočeni i srpski intelektualci, pripadnici rezervnog sastava.

Kako stoji u predgovoru knjige, prvi transport sa više od 1.500 zarobljenih, stigao je 26. aprila 1941. godine, da bi već u maju u logoru bilo 3.410 ljudi, smeštenih u pedeset baraka. Kroz logor je između 1941. i 1945. prošlo više od 6.500 naših vojnika, a 1.200 zarobljenika ubijeno je ili umrlo zbog strogog logorskog režima i sistematskog izgladnjavanja. Takođe, saveznička avijacija je 6. decembra 1944. godine, u večernjim satima, bombardovala mesto i tada je poginulo njih 116.

U proleće 1945. godine Britanci su oslobodili preživele, a u znak sećanja na ubijene, umrle i poginule, podignuta je spomen-crkva u vizantijsko-moravskom stilu i vojničko srpsko groblje.

Nikodijevići su, kaže Anđelković, bili stara banjska porodica:

- Tihomirov otac Todor bio je protojerej-stavrofor i po njemu je u davna vremena jedan drveni most u Banji nazvan Pop Tošina ćuprija. Majka Mileva bila je iz Aleksinca, iz porodice veleposednika Živkovića. Pradeda Nikodije je sa četvoro braće pripadao jednoj od prvih pet porodica koje su naselile Banju posle oslobođenja od Turaka 1833.

Tihomirova pisma su adresirana na "frau Radojka T. Nikodijević, Sokobanja, Kn. Arsena 14, Serbien", a kao pošiljalac je označen "Tihomir T. Nikodijević, broj 2161/28 V". Poštanske karte pisane su na nemačkom jeziku, mastilom, mastiljavom i običnom grafitnom olovkom, u sedam redova i njih ima ukupno 32. Klasičnih pisama sa zaglavljem logora, pisana na srpskom jeziku u maksimalno 25 redova ima ukupno 25. Sva pisma su, po odluci nemačkih vlasti, pisana latinicom i cenzurisana tako što su pojedine reči i rečenica precrtane. Pisma su bila upućena supruzi i deci Dunji (Milevi), Danici i Smilji, Vladimirovoj majci.

I Radojka, rođena Martinović, poticala je iz stare popovske porodice, koja je dala nekoliko istaknutih sveštenika i poslanika, aktivnih učesnika u svim srpskim skupštinama, od one na kojoj je knez Miloš abdicirao 1839, do one iz 1903. koja je dovela na vlast dinastiju Krađorđevića.

Tihomir se dosledno pridržavao naredbe nemačkih vlasti da se ne pominje nacistički režim i život u logoru. O zdravlju je pisao samo da se "oseća dobro" i da porodica ne brine.

- Istina, u jednom pismu iz 1942. diskretno i nekako uzgred napominje da je u logoru smršao 22 kilograma i da hranom koju dobija u paketima "dva puta mesečno, pokušava da se oporavi". Kad ga je porodica videla posle rata, sa svojih 45 godina izgledao je kao starac. O ratu i surovom logorskom režimu napisao je da je "glavno da se ostane živ", i "u nadi da će doći bolji dani". U jednom teškom trenutku on čak hrabri suprugu, i kaže "iz pisma vidim da po neki put pod pritiskom nemanja malaksavaš u borbi sa životom", ali i poručuje da "izdrži i bude optimistički raspoložena jer od nje zavisi opstanak dece" - kaže Vladimir Anđelković.

Da sećanja ne izblede

NA pamet mi je palo da izdam ova pisma, ne samo zato što imaju značaj za istoriju svakodnevnog života tog doba, već i zato što govore, makar i posredno, o životu naših oficira u logoru. Naša porodica u Sokobanji je izumrla, a slike i prepiska ostali su kod mene - kaže Anđelković.

Tihomir se u pismima najviše bavio porodicom i naporom da je održi na okupu, ali saznajemo štošta i o životu u Srbiji pod okupacijom, o sporadičnim ubistvima u Banji, hapšenjima i teškom životu. Iz kratkih i naoko uzgrednih opaski, dobijamo i detalje o životu u logoru, paketima koje prima, namirnicama, raznim novčanim dodacima, svakodnevnom snalaženju da se preživi i igranju sansa.

Na primer, saznajemo da su srpski logoraši u početku imali pravo na samo jedan, a posle na dva paketa mesečno. Da su terali one koji im pišu da to čine na nemačkom, pa je Radojka po Banji jurila prevodioca. Da su najčešće tražili slaninu, čvarke, švargle, mast, hleb, sir, sušeno voće i ono što može da izdrži transport, ali i jaja, đumbir u kesici i gumene bombone, a zimi i pasulj i povrće koje može da se kuva, jer se tada ložilo. Takođe saznajemo da su dobijali ratnu naknadu od 79 tadašnjih rajhsmaraka mesečno, da su aplicirali za pakete kod Crvenog krsta raznih zemalja, kao i da su porodice zatočenih srpskih oficira i vojnika u zemlji imale pravo na materijalnu pomoć i beneficije npr. kod upisa u škole. Takođe, neki rudnici, npr. Čitlučki, davali su po tonu uglja porodicama, a da plate posle rata. Vidi se i da meštani iz sela oko Banje odlaze povremeno na dobrovoljni rad u Nemačku, kao i da zatočenike iz Hamburga tokom 1943. šalju u Osanbrik.

Tika, kako Tihomir potpisuje pisma, novac šalje kući, kao i većinu stvari koje dobije od Crvenog krsta: pidžame, kaput za decu, veš, čokolade... Pred kraj rata, od februara 1944. do jula 1945, nije mogao da se javi kući, pa su njegovi sa strepnjom čekali bilo kakve vesti. A onda su stigle iz Bartrosa da je počelo slanje zarobljenika u Beograd i da s nestrpljenjem čeka red.

- Imao sam 12 godina kada je deda umro 1962. i odlično ga se sećam - kaže Vladimir Anđelković. - Umeo je da nas, unuke, povede preko dana na sok u kafanu, gde se nalazio sa prijateljima. Živeli smo u Beogradu, a po dva meseca leti i jedan zimi provodili tamo. Tih perioda sećam se kao najtoplijih u detinjstvu i svaki put, kad bih se vraćao u Beograd, bio sam tužan. Deda posle rata nije ulazio u politiku, već se vratio učiteljskom poslu. Scenarista i reditelj Gordan Mihić pominjao ga je kao nekoga na koga se treba ugledati.

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News

Komentari (0)

Znamo gde provesti leto, prijatno i povoljno! Proverite!