ŽIVOT GLEDAJU KROZ DODIR, ZVUK I REČ : Reporteri "Novosti" u Domu za slepe i slabovide u Pančevu, jedinom u Srbiji (FOTO)

Maša Jakovljević

19. 03. 2026. u 13:09

NA samom izlazu iz Pančeva, tamo gde svakodnevna gradska buka polakoprepušta mesto tišini, smešten je dom iza čijih vrata nije samo ustanovasocijalne zaštite, nego posebna zajednica u kojoj se dani ne meresatima, već osećajem sigurnosti, pažnje i pripadnosti.

ЖИВОТ ГЛЕДАЈУ КРОЗ ДОДИР, ЗВУК И РЕЧ : Репортери Новости у Дому за слепе и слабовиде у Панчеву, једином у Србији (ФОТО)

Foto: Zoran Jovanovic

 Jedini Dom zaslepe i slabovide u Srbiji - "Zbrinjavanje", trenutno je i dom za 116 ljudi, svako sa svojom pričom, ali svi povezani nevidljivim nitimarazumevanja i međusobne podrške.

Neki od korisnika ovde su više od četiri decenije, pa ova ustanova za njih odavno nije samo mesto boravka, već pravi dom u punom smislu te reči. Većina ih je smeštena u centralnom objektu, dok ostali žive u šest obližnjih kućica, koje dodatno doprinose osećaju topline. Vrata su otvorena svima kojima je potrebna pomoć, a zanimljivo je da je tek oko 30 odsto korisnika iz grada na Tamišu, dok su ostali iz drugih krajeva Srbije, vođeni istom potrebom: da pronađu mesto gde će im neko pomoći i razumeti ih bez objašnjavanja.

Foto: Zoran Jovanović

- Ovde sam dobio drugi dom. Možda ne vidim svet, ali ovde ga osećam na pravi način, jer ovde se život ne posmatra očima, već se oseća kroz dodir, zvuk, reč i prisustvo drugih - kaže jedan od štićenika.

I upravo zato ovaj dom nije samo mesto zbrinjavanja. On je prostor u kojem ljudi, uprkos svemu što su izgubili, nastavljaju da grade ono što je najvažnije - osećaj da pripadaju, da vrede i da nisu sami.

Donacije uvek dobrodošle

OVOM Domu donacije su uvek dobrodošle, bilo da je reč o garderobi, slatkišima ili stvarima koje mogu da olakšaju i ulepšaju svakodnevicu korisnika. Direktor Miloš Đorđević nam otkriva:

- Donacije bi bile učestalije kada bi građani bili više informisani o poteškoćama sa kojima se susreću slepi. 

Na čelu ove zajednice je direktor Miloš Đorđević, čovek koji ne samo što upravlja sistemom, već je svakodnevni oslonac onima koji su ovde pronašli utočište. On kaže da ovaj dom ne funkcioniše kao klasična institucija jer se ovde, pre svega, gradi poverenje. Možda upravo zato lista čekanja ne postoji.

- Naš cilj nije samo da obezbedimo smeštaj i negu, već da ljudima vratimo osećaj pripadnosti. Ovde svako treba da se oseća kao kod kuće, a ne kao korisnik ustanove - kaže Đorđević za "Novosti".

Foto: Zoran Jovanović

Najmlađi stanovnici doma su brat i sestra od 23 godine, koji već sedam godina žive ovde. U dom su doneli posebnu mladalačku energiju, iako se u ovom prostoru, razlike u godinama brzo brišu, jer svi dele isti osećaj zajedništva i isti ritam dana. Taj ritam često počinje jednostavnim zvukom: zvonom za doručak. Hodnicima se tada razliva tiho kretanje uz pokoju šalu i smeh, koraci sigurni i oprezni.

U trpezariji ih dočekuju stolovi sa serviranom hranom, raznovrsnom, toplom i pripremljenom sa posebnom pažnjom. Osećaj zadovoljstva pojačava i to što je većina namirnica iz domskog plastenika. Tamo, među redovima povrća u mirisu zemlje, baš korisnici, uz pomoć zaposlenih, gaje biljke, zalivaju ih... I, u tom radu nema pritiska, samo osećaj da doprinose, da stvaraju, da su potrebni...

Foto: Zoran Jovanović

Oko podneva, dok traje ručak, medicinske sestre nenametljivo dele terapiju. Sve se odvija mirno, bez žurbe, u ritmu koji poštuje svakog pojedinca. Posle obroka, dan se nastavlja nizom aktivnosti koje, iako deluju jednostavno, stanarima mnogo znače: šetnje, razgovori, briga o prostoru, mali poslovi koji pomažu da se zadrži osećaj korisnosti, briga o cveću ili o psima. Uz podršku negovateljica, svaki korisnik nađe način da ispuni svoje vreme. Posete su dozvoljene tokom celog dana. Posebno važno korisnicima je što dobijaju džeparac iz budžeta. Iznos možda nije veliki, ali znači im mnogo, jer donosi mogućnost izbora, osećaj lične slobode i mali komad samostalnosti koji svako od njih čuva.

Foto: Zoran Jovanović

Ipak, prava slika ovog doma ne nalazi se ni u dobroj organizaciji, ni u brojevima, već u sitnim, gotovo neprimetnim trenucima. U jednom takvom, baka Sneža prilazi direktoru i, sa iskrenom brigom u glasu, pita da li bi moglo malo lepše da se oreže cveće. Ruže su već bile orezane, pažljivo i uredno, ali to nije bila suština njenog pitanja, već želja da učestvuje, da primeti, da ostavi trag u prostoru koji doživljava kao svoj. U tu jednostavnu rečenicu staje cela filozofija ovog mesta: potreba čoveka da bude deo zajednice, da ima glas i da zna da ga neko sluša.

Foto: Zoran Jovanović

U ovom domu se retko govori o onome što nedostaje, a mnogo češće o onome što postoji: o svakodnevnim navikama koje donose mir, o ljudima koji pružaju ljubav bez mnogo reči, o trenucima koji možda spolja deluju obično, ali iznutra imaju posebnu težinu. 

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News

Komentari (0)

DA LI JE MOGUĆE? Otkriveno: troškovi FK Crvena zvezda u 2025. - 91 milion evra! A zarada...