Spokoj u kanjonu Vučjanke: Ruski emigrant Boris Nepokupnoj dao je nemerljiv doprinos razvoju obrazovanja, sporta i kulture u Leskovcu

Игор Митић
Igor Mitić

26. 04. 2026. u 21:15

Prošao je čitav vek od kada je ruski emigrant Boris Nepokupnoj(1887-1972) održao svoj prvi čas u leskovačkoj Gimnaziji. Od njega je 20 generacija mladih Leskovčana učilo fiskulturu i ruski jezik, a kada je otišao u penziju spokoj je pronašao u skromnom domu koji je sagradio na strmoj padini planine Kukavica, u kanjonu reke Vučjanke.

Спокој у кањону Вучјанке: Руски емигрант Борис Непокупној дао је немерљив допринос развоју образовања, спорта и културе у Лесковцу

foto: privatna arhiva

Bio je čovek bogate i živopisne biografije. Odlikovani ratnik, vrhunski sportista i cenjeni profesor izabrao je da poslednje decenije života provede okružen netaknutom prirodom koja ga je, već prilikom prvog susreta, očarala.

Stariji meštani Vučja još uvek se sećaju ovog neobičnog doseljenika i askete. Biranim rečima opisuju njegovu jednostavnost, pedantnost, disciplinovanost, svestranost, ali i skromnost. Boris Nepokupnoj je malo pričao o sebi, a imao je šta da kaže!

Rođen je u Kubanjskoj oblasti, u imućnoj ruskoj porodici. Završio je Treći moskovski kadetski korpus, a potom i Nikolajevsku konjičku akademiju. Na Olimpijadi u Stokholmu, 1912. godine, takmičio se u modernom petoboju, a osvojio je i srebrnu medalju u mačevanju.

PRECI IZ SRBIJE STIGLI NA KUBANj

Boris je pričao da je njegov dolazak u Srbiji zapravo povratak svojim pravim korenima, jer su njegovi preci, kako je isticao, bili Srbi doseljeni na Kubanj. U Srbiji su se prezivali Nepokupovići, a početkom 20. veka u Rusiji su imali oko 600 hektara zemlje.

U Velikom ratu istakao se hrabrošću i vojničkom veštinom, kao i tokom Oktobarske revolucije i građanskog rata, kada se borio na strani lojalnoj carskoj Rusiji. Odlikovan je sa više medalja za hrabrost. Dobio je čin pukovnika i bio komandant Drugog crnomorskog puka. U jednoj od bitaka je ranjen, a život mu je, 1920. godine, zauvek promenila odmazda crvenoarmejaca koji su mu ubili sina.

Suočen sa tragičnim gubitkom odlučio je da napusti rodnu grudu i posle pet godina stigao je u Leskovac. Ubrzo je dobio profesoru, a u Sokolskom društvu dužnost instruktora mačevanja. Svojim učenicima je uspešno prenosio strast ka vežbanju, pripremao ih za sportska takmičenja, učio ih jahanju, baletu i plivanju. Zahvaljujući njemu Leskovac je 1931. godine dobio prvi mačevalački klub, a dve godine kasnije Boris Rus, kako su ga zvali, postao je i ataman leskovačke železničke stanice.

Tri godine po dolasku u grad na Veternici Nepokupnoj je prvi put šetao Kukavicom i kanjonom Vučjanke. Ispostaviće se da će i taj susret obeležiti njegov život. Uz pomoć svojih đaka i meštana Vučja, Boris je na nepristupačnom terenu, pored kanala koji vodom sa brda snabdeva obližnju hidroelektranu, 1953. godine napravio skromnu kućicu gde je proveo svoje penzionerske dane. Tom odlukom on nije bežao od ljudi, već je išao u susret prirodi i verovatno svojim dečačkim danima tokom kojih je obilazio obale Kubanja i stotine hektara šuma i stepa na imanju svog dede, kozačkog atamana.

 

- Borisov životni moto bio je da treba poštovati prirodu i živeti po njenim pravilima. On je prepoznao prednosti i lepote Kukavice i zato je, na području Vučja, proveo poslednjih 20 godina života. Time nam je poručio da treba čuvati prirodu koja je danas napadnuta sa svih strana. Negovanjem sećanja na njega, cilj nam je skrenemo pažnju i na sve one koji su svojim znanjem i radom dali nemerljiv doprinos razvoju i prepoznatljivosti našeg kraja – ističe Srđan Mitić, predsednik Udruženja „Naše Porečje“ iz Vučja.

Rusove kolibe, koja je opisivana kao da je preneta iz neke bajke, odavno nema. O ovom neobičnom čoveku pisale su i „Večernje novosti“ u nedeljnom broju od 27. oktobra 1968. godine, u tekstu našeg novinara i fotoreportera Borivoja Miroslavljevića pod naslovom „Zaljubljen u Kukavicu“.

Boris je opisan kao čovek koji je izgledao mnogo mlađe u odnosu na svoje godine. I u zreloj dobi bio je pedantan. Sveže obrijan, sa kravatom oko čiste bele i ispeglane kragne košulje, u kućici uređenoj kao da je apoteka. Dva gvozdena kreveta, orman, šporet, sto, stolice, polica sa knjigama, radio u uglu, a na plafonu luster. Borisu su dozvolili da „uzima“ struju sa voda male hidroelektrane.

RADIO I KAO PENZIONER

Tokom dugih zimskih noći na gramofonu je slušao francuske šansone kako ne bi zaboravio jezik koji je odlično govorio. Kao penzioner, prihvatio je mesto nastavnika francuskog jezika u osnovnoj školi u Vučju, gde je predavao četiri godine. Tokom raspusta pomagao je „slabijim“ đacima, ali je najveći deo vremena provodio šetajući strmim obroncima okolnih brda i kanjona Vučjanke.

- Ako postoji raj onda je to Kukavica! Neizmerno sam je zavoleo i odlučio da na njoj ostanem do kraja života. Prekrasna šuma, bistra i hladna voda na dohvat ruke, izvanredan, čist vazduh...- pričao je „Novostima“ Nepokupnoj.

Njegovu ljubav prema prirodi prepoznavale su i životinje sa kojima se družio. Ptice su mu, na poziv, sletale na dlan, a ljubimica mu je bila pripitomljena veverica Belka. Mladolikost i zdravlje Rus je dugovao svakodnevnom vežbanju, trčanju, ali i relativno čestom pešačenju do Vučja, gde se družio sa prijateljima. U pošti je imao svoj fah, gde su mu dolazile novine i druge pošiljke. Sa pijace, iz centra mesta, nosio je hranu za sebe i orahe za Belku, a do pijace kamenje! Njime je punio svoj ranac kako bi održao fizičku snagu, iako je i bez tog tereta bilo teško da se savlada put do kuće.

SPOMEN PLOČA U GIMNAZIJI

Zahvaljujući inicijativi „Našeg Porečja“, koju je podržao Ruski naučni institut iz Beograda, u holu leskovačke Gimnazije otkrivena je spomen ploča, otvorena izložba i održan program posvećen Borisu Nepokupnoju, dok su na njegovom obnovljenom grobnom mestu, na starom vučjanskom groblju u podnožju Kukavice, položeni venci i održano opelo.

Nekadašnje đake, meštane, radnike hidroelektrane i druge goste, koji su ga obilazili, služio bi medom iz svojih košnica, a melemima je, sebi i meštanima Vučja, lečio razne povrede. Ovaj neobičan čovek se prvi put ozbiljno razboleo u 85. godini života i završio u leskovačkoj bolnici. Lečili su ga njegovi učenici dr Đura Dimitrijević i dr Velibor Stanković.

- Bio je to moj najneobičniji pacijent. Nikako nije mogao da se privikne na bolnički ambijent. Stalno se žalio da se u sobi guši, pa smo mu dozvolili da spava na terasi zgrade – ispričao je dr Dimitrijević, lekar Borisa Nepokupnoja - čoveka koji je i pred samu smrt bio željan vazduha, naviknut na svoje Vučje, Vučjanku i Kukavicu.

 

 

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News
SRUŠEN RUSKI HELIKOPTER, CELA ZEMLJA POTONULA U HAOS: Padaju gradovi jedan za drugim, naoružane grupe vode borbe sa vojskom (VIDEO)

SRUŠEN RUSKI HELIKOPTER, CELA ZEMLjA POTONULA U HAOS: Padaju gradovi jedan za drugim, naoružane grupe vode borbe sa vojskom (VIDEO)

RUSKI vojni helikopter srušio se 25. aprila u blizini Vabarije u regionu Gao u Maliju, potvrdili su ruski izvori, dok su borci Fronta za oslobođenje Azavada i džihadističke grupe povezane sa Al Kaidom, JNIM, izveli najveću koordinisanu ofanzivu u zemlji poslednjih godina, napadajući istovremeno glavni grad Bamako, vojno uporište Kati i severne gradove Kidal, Gao i Sevare, što je na najvidljiviji način otkrilo ograničenja ruske bezbednosne strategije u Africi.

26. 04. 2026. u 13:30

Komentari (0)

Glasaj za svoj omiljeni ukus i saznaj da li si u većini