"NOVOSTI" SAZNAJU: Kozarčani traže da se konačno sagrade dve svetinje, u Donjoj Gradini i Mrakovici

U VREME kada obnova i izgradnja pravoslavnih hramova podseća na zlatno doba Nemanjića ostaje nejasno kako dva najveća srpska stradalnika, Kozara i Donja Gradina, koja su i mesta najvećih i dokazanih genocida nad Srbima, nemaju ni crkve ni zvonika.

НОВОСТИ САЗНАЈУ: Козарчани траже да се коначно саграде две светиње, у Доњој Градини и Мраковици

Foto: B. Zdinja

Inicijativa da ova dva srpska stratišta dobiju bogomolje krenula je iz Kozarske Dubice od potomaka žrtava ustaškog zločina. Potomci predlažu Srpskoj pravoslavnoj crkvi kao i svim institucijama Republike Srpske i Srbije da se u Donjoj Gradini obnovi Hram Svetog Spasa koji su srušile ustaše, a za Mrakovicu predlažu da se u duhu pijeteta prema mučenicima Kozare sagradi crkva-brvnara koja bi se nazvala Crkva Spasa na krvi.
 
O inicijativi iz Kozarske Dubice već je upoznat arhiepiskop banjalučki Jefrem, kaže za
"Novosti" Zoran M. Kos novinar, publicista i autor nekoliko knjiga o stradanju Srba sa
Kozare, a koji je i lično uputio pismo vladici Jefremu.
 
- Selo Donja Gradina koje danas čuva sećanje na stotine hiljada postradalih mučenika,
nekada je bilo mesto života, vere i postojanih srpskih domaćina. Prema podacima
Šematizma pravoslavne mitropolije i arhidijeceze za 1882. godinu, Gradina je, zajedno sa Demirovcem, pripadala demirovačkoj parohiji pod pastirskim vođstvom paroha Marka
Pavkovića. U ova dva sela tada je kucalo srce 156 kuća i 876 pravoslavnih duša. Život
ispunjen verom ogledao se u krsnim slavama koje su ove porodice vekovima čuvale. Svaka
porodica, od Danilovića, Radmanovića, Vukića, pa do Pavkovića i Baraća, ugradila je sebe u temelje ovog kraja. Vučeni dubokom verom, meštani su 1907. podigli prelepu Crkvu
posvećenu Vaznesenju Gospodnjem - Spasovdanu. Nažalost, ta svetinja, koja je trebalo da bude mesto okupljanja i molitve za buduća pokolenja, doživela je tragičnu sudbinu svoga naroda. Zločinačka ruka Nezavisne Države Hrvatske srušila je ovaj hram u proleće 1942. O tome danas svedoči neporecivi i hladni istorijski dokument - dopis Ustaške odbrane i
Zapovedništva sabirnih logora Jasenovac (Radna služba, Br. 449) od 3. maja 1942. U tom
dokumentu, zapovednik ustaške radne službe zvanično obaveštava Državnu pučku školu u
Jasenovcu da joj se na raspolaganje stavljaju cigla i crep dobijeni upravo od rušenja "grko-istočne crkve" i zgrada u selu Gradina. Materijal od svetinje u kojoj su se ljudi krštavali ivenčavali korišćen je za potrebe logorskog sistema i njegovih institucija, dok je narod proteran, pobijen i bačen u masovne grobnice, ističe Kos.
 

Foto: Ustupljene fotografije

 
On kaže da Jasenovac i Donja Gradina predstavljaju jedno od najtežih mesta stradanja u
istoriji srpskog naroda u 20. veku.
 
- To su mesta gde zemlja čuva vapaj nevinih žrtava i gde svaka generacija ima obavezu da
sačuva istinu i dostojanstvo stradalnika. Borba za obnovu ovog svetog kontinuiteta počela je i zvanično pre nekoliko godina. Na dan Svetih mučenika jasenovačkih, 13. septembra 2021. upućena je prva pisana inicijativa vladici Jefremu. Kao odgovor ubrzo je usledio zvanični dopis Eparhije banjalučke a u njemu je izneto obrazloženje da bi se time Crkva i narod izlagali nepotrebnim troškovima izgradnje i održavanja, te da bi dva hrama u neposrednoj blizini (uzimajući u obzir planiranu izgradnju u okviru Memorijalnog kompleksa) bila suvišna. Sa punim poštovanjem prema toj arhipastirskoj brizi za racionalnost i štednju, danas javno postavljamo suštinsko pitanje: ako su dva hrama suvišna, kako onda razumeti činjenicu da na prostoru najvećeg stratišta našeg naroda još nemamo nijednu crkvu koja bi svojom molitvom i zvonom svakodnevno svedočila o žrtvama? Na mnogim drugim mestima širom naše Crkve imamo po dva hrama - letnji i zimski, pa se ne postavlja pitanje suvišnosti. Kako je onda moguće da na ovom presvetom i neprebolnom mestu, natopljenom krvlju stotina hiljada Svetih mučenika jasenovačkih, i dalje čekamo na prvu molitvenu kuću - pita Kos.
 

Foto: S.M.

On kaže da obnova hrama Svetog Spasa ne bi bila samo obnova jednog zdanja:
 
- Ona bi bila obnova duhovnog svedočanstva koje je nasilno prekinuto rušenjem od ustaškog logorskog sistema u vremenu stradanja 1942. Bio bi to najjasniji znak da mučenici Jasenovca i Donje Gradine nisu zaboravljeni i da njihova žrtva konačno ima svoje pravo, istorijsko, molitveno mesto. Taj hram ne bi bio podignut protiv bilo koga. Bio bi podignut za molitvu, za pamćenje i za opomenu čovečanstvu da se zlo koje se dogodilo nikada i nigde više ne ponovi. Verujemo da velika dela nisu uvek nastajala onda kada je bilo najviše materijalnih mogućnosti, nego onda kada je postojala snažna duhovna odluka. Kada se govori o crkvi na Kozari i Mrakovici, Kozarčani predlažu podizanja Hrama Spasa na krvi na Mrakovici koje kako kažu nije pitanje običnog građevinskog projekta, niti spor oko bilo koje nadležnosti i jurisdikcija, već je pitanje da li smo mi danas još uvek narod koji je u stanju da razume duboki, duhovni smisao Spasovdana i Vaskrsenja i duše pravoslavne?
 
Prema njegovim rečima, predlog Kozarčana i potomaka stotina hiljada ubijenih Srba ima za cilj da ispravi decenijski duhovni nemar kroz izgradnju Hrama Spasa na krvi, tradicionalne potkozarske-krajiške crkve-brvnare podignute na kostima mučenika, negde u šumi ispod spomenika.
 
- Čuvena Crkva Spasa na krvi u Sankt Peterburgu podignuta je na tačnom mestu gde je
prolivena krv cara Aleksandra II, obuhvatajući precizan kvadrat pločnika na kome je vladar pao, izolujući ga unutar same crkve kao najveću svetinju. Naziv "na krvi" označava da je hram ujedno i grobnica i sveti oltar na kome počivaju mučenici. Taj hram je podignut i kao velika arhitektonska ispravka i povratak sopstvenoj pravoslavnoj duši, nasuprot ranijem uticaju zapadnoevropskog klasicizma poput vitraža u Isakijevskom saboru. S obzirom na to da danas i mi imamo vitraže u hramu u izgradnji u Potkozarju - Knešpolju, možda bismo i mi trebali razmisliti o ovom ruskom istorijskom zaokretu. Ako je moćni Petrograd morao da podiže otklon prema tuđim rešenjima da bi zaštitio krv jednog jedinog vladara, šta je dužna da uradi naša nacionalna i duhovna elita za grobnicu na kojoj je tokom ofanzive 1942. mučenički postradalo više od 68.000 nevinih srpskih civila i dece - ističe naš sagovornik.
 

Suza čitavog Potkozarja

KOS dodaje da bi jedan ovakav drveni hram postao zajednička suza čitavog Potkozarja.
- Zvuk zvona sa Mrakovice bi se valjao niz planinske padine i posle osam decenija čekanja konačno opojao sve one naše pretke koji su ostavljeni po jamama bez groba. Unutrašnjost ove brvnare ne bi imala klasičan i hladan ukras, već specifičan živopis: tradicionalni
svetitelji isprepleli bi se sa autentičnim motivima kozarskog zbega i majkama sa decom u naručju. U tom prikazu naše epske tragedije ne sme biti mesta za bilo kakvo socijalističko ulepšavanje i ideološki kič. Unutrašnjost hrama mora da svedoči stvarnu, ogoljenu i
strašnu istinu. Centralne saborne Svete liturgije služile bi se u dane hramovne slave i prevashodno u danima oko Svetog proroka Ilije, kada je potkozarska zemlja najsilnije krvarila pod ustaškim nožem, kao i na dan Svetih novomučenika jasenovačkih. Tako bi se
nekadašnji sekularni prostor izletišta, estrade i zabave trajno preobražavao u živo zavetno mesto srpskog pamćenja, neprestane molitve i narodnog pokajanja - poručio je Kos.

 
BONUS VIDEO
 

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Klikni na zvezdicu u gornjem desnom uglu i zaprati Novosti na Google News platformi

Komentari (0)

NAŠA PEVAČICA IMA VILU OD 3 MILIONA €: Otvorila vrata svog doma (video)