"KO, BRE, JADAN?!" Šta Srbija uopšte traži u finalu Svetskog prvenstva u košarci?

Дарко Николић
Darko Nikolić

10. 09. 2023. u 06:56 >> 06:56

Košarkaška reprezentacija Srbije je prošla u finale Svetskog prvenstva, a pred veliko finale Mundobasketa 2023 sa Nemačkom važno je podsetiti se nekih stvari.

КО, БРЕ, ЈАДАН?! Шта Србија уопште тражи у финалу Светског првенства у кошарци?

Screenshot / FIBA

Evo, za početak, jedne ružne.

Selektor Svetislav Pešić je bio prilično omalovažavan pred početak ovog prvenstva. Od naše javnosti, ne strane. Strana ga je hvalila, pa i najveći "dželati" srpske košarke poslednjih godina. Prosto, za neke ovdašnje "Kari je prestar", pa tome neki drugi dodaju "Neka starac ide na pecanje!" i šta još sve od slobode sebi nisu davali ovih dana ljudi koji se košarkom nikada nisu ni bavili.

Pritom, zaboravljali su da su u ostalom delu godine prilično ponosni na starce, jer su, recimo, vojvode Živojin Mišić, Stepa Stepanović i Petar Bojović iz Prvog svetskog rata izašli u sedmim decenijama svojih života, a vojvoda Radomir Putnik u taj rat ušao već zakoračivši u osmu. Da se više pazilo na času, upamtilo bi se da je jedno takvo omalovažavanje starih ljudi - skupo koštalo, i to neprijatelje: Putnik je, zbog lečenja, kada je rat počeo bio na teritoriji Austrougara, ali su ga upravo oni, baš sa takvim omalovažavanjem "star je, šta nam on pa može?!" namerno pustili da se slobodno vrati u Srbiju i vodi njenu vojsku. Nijedan neprijatelj to ne bi uradio Aleksandru Makedonskom ili Napoleonu, ali... ovom "starcu" je baš to učinjeno. Ono što je potom usledilo poznato i "vrapcima na grani".

Pa opet, kad su dobri rezultati i još bolje igre Srbije mnoge naterali da se počešu po glavi, tog istog Svetislava Pešića su neki ismevali iz drugog razloga: jer se ne libi da priča kako se i govori u njegovom rodnom kraju. "Naš moto je 'Svi za jednog, jedan za ... svi!'. Tako se kaže kod mene u Pirot", reče nedavno selektor. To "Jedan za svi" (umesto uobičajenog "za sve"), koje su prihvatili i svi reprezentativci, ostalo je kao simpatični podsetnik na autentičnost - koja kao da po nečijoj naredbi mora da nestane u modernom peglanju svega i svačega u jedno, uniformisano. 

A kad smo kod uniformi, ali onih lepih, pred veliko finale Mundobasketa sledi jedno malo podsećanje. I to podsećanje - odakle su i "čiji" su to ovi momci kojih je, kako je takmičenje prolazilo a oni bivali sve bolji, nekako iz dana u dan bivalo sve manje, sve povređenijih. A stvarno je bilo tako - pretrpeo je velike bolove Petrušev u prvom meču, pa morao da pauzira, onda se to desilo Avramoviću u drugom, zatim je Boriša Simanić bubreg izgubio zbog doživljenog udarca tokom meča 3. kola sa Južnim Sudanom, pa su potom redom povređivani Gudurić protiv Italije, Dobrić protiv Dominikanaca, pa Gudurić opet i to protiv Litvanije, te Nikola Jović koji nije mogao da igra skoro celo drugo poluvreme protiv Kanade...

A ono kratko podsećanje, zbog njih, naših, a i nas samih, glasi ovako:

Kada je u pomenutom Prvom svetskom ratu oko 800.000 osvajača krenulo u jesen 1915. na našu zemlju, bilo je jasno da se Srbiji "crno piše" jer je na nju krenula i moćna Nemačka. Dotad se ratovalo samo sa Austrougarima, ali su onda došli i iskusni, dobro vođeni i strašno spremni Nemci (silinu tog udara osetio je najpre Beograd u onoj čuvenoj herojskoj odbrani prestonice). Potom se koji dan kasnije u tu priču uključila i Bugarska, stavši na germansku stranu i - srpska vojska je, više nego dvostruko slabija, sa narodom, morala da se povlači. Ne pomažu tada vojvode: prosto, sve je postala velika trodelna mašina za mlevenje srpskog mesa.

Pritom, bilo je i tada borbi, i to strašnih, ali protiv onakve nemačke mašinerije, uz stotine hiljada i drugih koji su na malu, izmučenu i obogaljenu državu nagrnuli - nije se imalo kud. Il' u lance, il' u nepoznato. I, krenulo se kroz onu albansku golgotu. Koliko god ona potom bila predmet diskusija, prosto, desila se, a sa njom se nastavila i ova priča.

A za tu priču poslužiće jedan detalj iz Skoplja. Tamo je bila stacionirana oficirska škola tadašnje kraljevine, a na albansku golgotu, pred silnim neprijateljem kojima je komandovao čuveni Nemac, pošlo je 950 mladih momaka. Neki novi Mišići, Stepanovići, Bojovići, Putnici...

Međutim, svega 449 njih je stiglo na albansku obalu. Ne do oporavka, nego samo do obale.

I to su stigli više leševi nego ljudi, posle hodanja po onom ledenom planinskom bespuću.

A odatle, sa obale, brodom. Ali - ne na Krf!

Nije se tamo još moglo jer su se Grci držali svog "Neutralni smo, ne uvlačite nas u rat!" (sve dok "specijalci" francuske vojske na Krf nisu upali, "zauzeli ga u humanitarne svrhe", pa su naši preci mogli da se upute na to "Ostrvo spasa"). Ali, eto, ovi mladići tamo nisu mogli, a bilo je jako bitno da se jako hitno spasu. Jedva su, kao i mnogi drugi, stajali na nogama. Zato su, iz Valone, upućeni - pravo u Tunis. 

Po dogovorenim kriterijuma srpske i italijanske komande, brodovima "Žil Mišel" i "Re Vitorio" krenuli su teže iznemogli, bolesni i ranjeni, a uz njih i preživeli pomenuti mladići iz Skopske podoficirske škole Kraljevine Srbije. Njih svega 449 preostalih.

Čekalo ih je trodnevno putovanje morem, prolazak između Sicilije i Malte, pa u Bizertu. Ako, naravno, strašni nemački sumareni (podmornice) te brodove sa polu-živima ne potope.

Nisu ih potopili. Stigli su oni gde su krenuli - istina, više mrtvi nego živi, ali - stigli.

A kada je brod sa iscrpljenom srpskom mladošću prispeo u luku, dočekalo ga je mnogo sveta. Neki francuski oficiri, u šoku zbog stanja u kome jedna saveznička vojska stiže na oporavak, gledali su suznim očima tužne ostatke od ljudskih tela kako naslonjeni, ili sedeći, posmatraju kopno Bizerte poslednjim snagama života.

"Vidi kako su jadni... O, jadni Srbi...", rekao je jedan od Francuza.

Komandant onih mladića sa broda prevede francuske reči srpskoj mladosti, pa viknu svojoj "deci":

"Ko se ovde oseća jadnim!?".

Jedan od pitomaca, Ljuba Damjanović, odgovori gromoglasno i to onako kako se to govori u njegovom kraju:

"Niki!".

Tada je komandant izvukao sablju, pa zagrmeo: 

"Pokažimo im ko smo! U dvojne redove, na deee-sno! Pozdrav francuskoj zastavi, paradnim korakom - napred, marš!".

I pitomci podoficirske škole, onako ne samo u ritama, već polu-mrtvi, izranjavani, izgladeneli, kost i koža maltene, krvavi i slabi, jedni koji su padali po albanskoj golgoti od iznemoglosti prvih dana tih muka, drugi koji su ranjavani u tamošnjim napadima nekog narednog dana, treći koji su deo tela, zbog metka, noža ili mraza, gubili nekog trećeg dana, svi oni su se uspravili i - krenuli paradnim korakom. Mnogi od njih, poslednji put, ali sa porukom u očima: "Postojimo. Živi smo!"

Parada srpskih vojnika u Bizerti 1915 / Screenshot / RTS

Nema ko nije plakao. I oni divni ljudi iz Tunisa koji su potom lečili i ove pitomce i 40.000 naših vojnika koji su naknadno, novim transportima, u Bizertu pristigli. Plakali su i oni Francuzi koji su tamo sve to organizovali. A i u onoj paradi bilo je suza. Ne više od bolova, ili zbog toga što je kuća daleko. Već zato što se išlo napred srcem, a ne zbog naređenja.

Ljuba Damjanović nije uspeo da se oporavi. Ni 40 njegovih drugova iz klase. Ostali su pokopani u Tunisu, ali se i danas, više od vek kasnije, pamti taj njegov odgovor na komandantovo pitanje "Ko se ovde oseća jadnim?":

"Niki!".

Tako sada i i vek kasnije, i to tačno vek otkako je košarka stigla u Srbiju, ovi naši mladići koji su na Svetsko prvenstvo došli srcem, dobrovoljno, a ne zbog naređenja, stoje pred jedinim neporaženim timom na šampionatu. Pred Nemačkom, koja melje sve pred sobom, a koja je izbacila i najvećeg favorita, Amerikance.

I, baš sada, kao nekada, i ovi naši momci, izranjavani na neki svoj način - al'... ponosni; baš oni, umorni - al'... ipak uspravljeni; baš oni, celim svojim postojanjem svedoče odgovor na pitanje iz naslova "Šta uopšte traži Srbija u finalu?":

Ama, ne traži ništa ni od koga sa strane, ne traži da joj se da nešto, već njih 11 koji nisu u bolnici, i onaj jedan koji jeste tamo, i njihov stari komandant i njegov štab - jedni od drugih traže samo ovo:

"Pokažimo im ko smo!"

Samo što sada idu da pozdrave srpsku zastavu, a ne neku tuđu.

Košarkaški Srbije na Mundobasketu 2023 / FOTO: FIBA.Basketball

Da, igra Srbija. Jedna nova, al'... stara. Pa, kakve god da su golgote, ne mož' ti da iz košarkaških gena izbaciš ovdašnje neodustajanje, ne mož' da poništiš mudrost odbrane i lukavost protivnapada koja se potom izučava u svetskim školama, ama - ne možeš da uništiš nadu da baš spoj starosti i mladosti može čuda da čini, ako sve protka vera, a ukrasi zajednički trud.

E, igra baš takva Srbija.

I zato nema ko ne plače kada gleda ove momke i, uprkos tome što su ih mnogi prerano otpisivali - može jasno da spazi da iz očiju svakog od njih munje sevaju, a sve grmi od pogleda u kojima se vidi:

"Postojimo! Živi smo!".

I, šta god sad hteli ti Nemci... Igra, bre, Srbija. 

I to svi za jednog. A jedan za - svi.

Tviter / sinoviKorduna

(Pratite baš tu Srbiju uz portal "Novosti".

I nemoj niki da je izostao.)

---

Bonus video: "LUDAČKI JE BILO OD STARTA" Marinković, Gudurić i Jović o polufinalu Mundobasketa

 

BONUS SADRŽAJ

Knjiga o našem asu koja je izazvala veliku pažnju nosi naziv "Novak, pariske priče". Prođite uz Novaka sve njegove emotivne trenutke u upoznajte ga u jednom potpuno drugom svetlu. Na 320 stranica, ilustrovanih do sada neviđenim fotografijama, predstavljen je život slavnog tenisera.

Kliknite OVDE i poručite još danas ovo remek-delo koje će vas odvesti na najslavnije teniske terene.

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News

Komentari (32)

IZGUBIO SAM 400.000 EVRA, DUŽAN SAM JOŠ 80.000: Surova ispovest Aleksandra bivšeg kockara (VIDEO)