A KADA ĆE SE ZAGREB SUOČITI SA ZLOČINIMA? Kako Plenković zamenom teza hoće da prikrije masakre koje je činio njegov narod

PRVE decenije ovog stoleća, koje je Dobrica Ćosić nazvao "tuđi vek", temelje se na mobilnoj telefoniji, internetu, kablovskim televizijama, direktnim prenosima, vestima koje nas bombarduju iz minuta u minut. U obilju informacija, krajnjem korisniku, prosečnom čoveku, ne preostaje ništa drugo do da ih prima u izvornom obliku i "pakuje u svoju podsvest".

Andrej Plenković / Foto Tanjug-Hina

Čuvena izjava još čuvenijeg naciste, Jozefa Gebelsa, da "hiljadu puta ponovljena laž postaje istina", danas je dobila drugačije značenje: Hiljadu puta ponovljena poruka postaje "istina". To važi i za današnje hrvatske političare, koji često povodom njihovih raznoraznih "obljetnica", ali i nekih naših, šalju Srbima poruke. Poslednja u nizu stigla je iz usta Andreja Plenkovića, predsednika vlade, sa tradicionalnog božićnog prijema koji organizuje Srpsko nacionalno vijeće. - Hrvatska je bila žrtva agresije Miloševićevog režima i ta činjenica živi s nama, živi s porodicama nestalih, sa vojnicima, braniteljima, civilima. To nasleđe je teško - rekao je Plenković. Dodao je i da se pomirenje mora zasnivati na činjenicama i istini, i najavio da će njegova vlada učiniti sve da se pronađu nestali, ali i da se grade mostovi solidarnosti.

NA KOJIM činjenicama i na kojim istinama gospodin Plenković želi da gradi mostove pomirenja i solidarnosti? Na onim, kako je istakao u božićnom obraćanju pravoslavcima, da je "Hrvatska rešila sve svoje nacionalne zadaće u samo 31 godinu statusa međunarodno priznate države", koji opravdavaju ostvarenje ustaškog sna da se broj Srba svede na statističku grešku, ili na koliko-toliko realnim istorijskim pretpostavkama zajedničkog življenja u prošlom veku? Umesto činjenica i istorijske istine, on nudi svoju verziju o "agresiji", da se zamenom teza, obmanama, falsifikovanjem dokumenata, udvorištvom i propagandom, potisnu iz sećanja zločini počinjeni nad Srbima u prošlom veka.

Da se zaboravi Jasenovac, dečji logori i nebrojena stratišta diljem Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Da se zaborave zločini 42. domobranske vražje divizije, sastavljene isključivo od Hrvata, po Mačvi i Pocerini 1914. Da se zaborave devedesete, kada je ćirilica proglašena đavolskim pismom, a pod ciničnom formom "otpisa knjiga", od zabitih školskih biblioteka, do vodećih nacionalnih institucija u Zagrebu, uništeno gotovo 2,8 miliona knjiga. A sve se završilo rušenjem 3.000 antifašističkih spomenika i obeležja koja potvrđuju viševekovno prisustvo Srba u Hrvatskoj i njihovim progonom. Plenković nije spomenuo ni 250.000 prognanih Srba iz zemlje čiji je on premijer. Ali kada je tužilaštvo Srbije, pre samo nekoliko meseci podiglo optužnice za ratni zločin protiv pripadnika Hrvatskog ratnog vazduhoplovstva, koji su naredili raketiranje kolone srpskih izbeglica na Petrovačkoj cesti kod Bosanskog Petrovca i u mestu Svodna kod Novog Grada, odmah je reagovao: "Naši branitelji, naši piloti, biće pod posebnom zaštitom hrvatske države i naći ćemo odgovarajući način kako da reagujemo na celu ovu situaciju." ZABORAVIO je predsednik Vlade Hrvatske šta je o "agresiji Miloševićevog režima" rekao osnivač, "vođa i učitelj" njegove HDZ stranke u obraćanju hrvatskom narodu, na Trgu bana Jelačića, 24. marta 1992.

Franjo Tuđman je bio jasan: "Rata ne bi bilo da ga Hrvatska nije želela, ali mi smo procenili da samo tako možemo ostvariti samostalnost." A dve godine ranije na saboru novostvorene HDZ u Zagrebu krajem februara 1990. Tuđman je bio još jasniji: "Nezavisna Država Hrvatska nije bila samo izdajnička tvorevina, već i izraz želja i snova Hrvata." Posle pobede HDZ na izborima iste godine, Hrvatska je otvorila vrata za povratak osvedočenih ustaša, bivših ministara Ante Pavelića i visokih službenika u marionetskoj i zločinačkoj tvorevini NDH. Zaboravio je Plenković snimljene izjave o "agresiji" ministra odbrane Republike Hrvatske, general-pukovnika JNA Martina Špegelja na tajnim sastancima sa njegovim pomagačima, koji su održavani od oktobra do decembra 1990, da su kupljene desetine hiljada automatskih pušaka kalašnjikova (AK47) za Hrvate, a da će Srbe pokasapiti. O JNA Špegelj je rekao: "Mi smo u ratu sa vojskom. Organizovaćemo ubijanje vojnika i starešina... To će biti građanski rat bez milosti..." I još je rekao 14. oktobra 1990. u Gakovu: "Što se tiče karaula kad bude razoružavanje, ići će se na razoružavanje svih. Ali, ostaviti Albancima po pet metaka u pušci. A ove druge zatvoriti u podrum i davati hranu i vodu. Ako to bude trajalo par dana... A, ovo ako do nečega dođe onda samo daj direktivu svim svojima koje poznaješ - ubijati ekstreme. Na licu mesta! Na ulici, usred kruga kasarne, bilo gde drugde, samo pištolj i u stomak. To neće biti rat, to će biti građanski rat u kome nema milosti ni prema kome. Ni prema ženi, ni prema deci. U stan, jednostavno - bombe u stan."

KAO DOPRINOS tvrdnjama o "agresiji" treba li da spominjemo "Zadarsku kristalnu noć" kada su 2. maja 1991. hrvatski šovinisti krenuli u rušilački pohod, a više od 2.000 Hrvata naoružanih palicama, motkama, kamenicama, šipkama, flašama krenulo u uništavanje i pljačkanje imovine Srba i lokala firmi iz SR Srbije. Uništeno je više od 130 objekata i 470 srpskih kuća. Ili da se za trenutak prisetimo šta sve dešavalo u Vukovaru tokom proleća i leta 1991, što je proizvelo reakciju JNA da odblokira svoju kasarnu, zaštiti vojnike i srpske civile u ovom gradu. Sve je započelo miniranjem srpskih lokala u režiji HDZ, kojom su rukovodili lokalni moćnici: Tomislav Merčep i Blago Zadro, po nalogu centrale iz Zagreba. Paralelno sa miniranjem ovih objekata, vođa HDZ Tomislav Merčep sa svojim saradnicima u proleće i leto 1991. likvidirao je i više od 180 civila srpske narodnosti sa jasnim ciljem da etnički očisti ovaj prostor. Ubistva Srba počinju odmah posle emitovanja snimka na TV Beograd u kojem Špegelj tvrdi da je Hrvatska u ratu sa JNA. Kompletan spisak ubijenih, sa detaljima njihovog smaknuća, nalazi se u Dokumentaciono-informacionom centru "Veritas". Ne osporavajući nijednog trenutka zločin u Ovčari gde je streljano oko 200 ljudi, nameće se pitanje zašto "evropska Hrvatska šuti" i o ovim činjenicama.

DVADEST PRVOG septembra 1991. pripadnici Ministarstva unutrašnjih poslova i Zbora narodne garde Republike Hrvatske u Karlovcu, ispred mosta na reci Korani, zaustavili su dva vojna kamiona u kojima su se iz kasarne "Mekušje" u kasarnu "Logorište", prevozili pripadnici aktivnog i rezervnog sastava JNA, koji su, nakon pregovora i obećanja hrvatske strane da će biti pušteni, odložili oružje. Odmah po predaji, jedna grupa zarobljenika, uglavnom aktivnih pripadnika JNA, odvezena je u prostorije policije, a druga grupa, od 17 vojnika srpske nacionalnosti, uglavnom rezervista iz kordunaškog sela Krnjak, sprovodena je pešice preko Koranskog mosta. Čim su stupili na most, pojavila su se uniformisana lica sa fantomkama i počela "krvavi pir": trinaestorica su likvidirana, nekoliko klanjem u ležećem položaju, a većina hicima iz automatskog oružja u stojećem položaju.

Od četvorice preživelih, trojica su se, među njima i jedan sa teškim povredama, spasli skokom sa mosta, a četvrti se u toku noći, takođe sa teškim povredama, iskobeljao ispod mrtvih saboraca. "Poglavik" ovih zločinaca Mihajlo Hrastov, pripadnik posebne jedinice policije Policijske uprave Karlovac za ovo "herojsko delo" biva odlikovan od tadašnjeg vrhovnog komandanta oružanih snaga i predsednika RH Franje Tuđmana Ordenom reda Nikole Šubića Zrinskog. Ili da podsetimo prvog ministra Hrvatske da je samo u Sisku tokom 1991, prve godine "Miloševićeve agresije", pobijeno 611 nedužnih civila samo zato što su bili Srbi. On je sklon da izjavi "da se Srbija mora suočiti sa prošlošću", a šta ćemo sa hrvatskom prošlošću, ne samo onom iz oba svetska rata nego i ovom najnovijom?

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije