NEĆE MOĆI: Kome smeta brojanica

Filip Rodić

18. 08. 2024. u 07:00

Zašto je činjenica da jedan ministar kulture s ponosom nosi simbol vere kojoj pripada stvar skandala, a skrnavljenje nečijih svetinja se smatra najvišom formom umetničkog izraza?

НЕЋЕ МОЋИ: Коме смета бројаница

Foto Z. Jovanović

BROJANICA je gotovo univerzalna stvar. Ova "alatka" za molitvu prisutna je u gotovo svim religijama od hinduizma, preko budizma, šintoizma, sikizma, islama do hrišćanstva, uključujući sve tri velike denominacije - katoličanstvo, protestantizam i pravoslavlje. S obzirom na ovo, najprirodnije je da se prave na najrazličitiji način, od najrazličitijih materijala, ali svrha im je uvek ista - sabiranje svojih molitvi i pomoć u koncentraciji.

Prema predanju, ona vrsta brojanice koja je među pravoslavnima najzastupljenija i često se može videti na vernicima nastala je tako što je u davnini jedan monah želeo da načini brojanicu od vune, ali mu je đavo stalno razvezivao čvoriće koje bi ispleo. Jednom mu se javio anđeo i naučio ga da plete čvorić koji se sastoji od sedam upletenih krstova. To je jedan od najkomplikovanijih čvorova na svetu. Prema predanju, đavo takvu brojanicu nije mogao da rasplete, pred njom je bio nemoćan, ali to ne znači da mu nije smetala. A očigledno je da brojanica i danas smeta onima koji se gade krsta i Crkve Hristove (verovatno i drugih religija, ali one su ovde i za sada u drugom planu). Peče ih ta brojanica, očigledno, mnogo više nego što bi se moglo očekivati. Aktuelnog ministra kulture Nikolu Selakovića, na primer, neretko viđam u crkvi. Pozdravimo se, malo porazgovaramo. Znamo se još od 2013, iz vremena kada sam bio u Misiji pri EU odakle sam sklonjen jer sam verovao da je Briselski sporazum predstavljao kapitulaciju. Iako znam da je pobožan čovek, nikada na njemu nisam primetio brojanicu.

To ne znači da je ne nosi, nego da mi je to nešto tako prirodno da bi bilo kao da mi je za oko zapalo da ima nos, ili uši. Ne znam, uostalom, ni da li nosi sat, ili ne. Nebitno je, to je njegova stvar. Lična. Članica nečega što se naziva Asocijacija Nezavisne kulturne scene Srbije (NKSS) Marijana Cvetković je, međutim, taj detalj kod ministra Selakovića primetila i time je skandalizovana.

"Postavljanje takvog čoveka sa brojanicama na mesto ministra kulture, govori o tome da je Vlada i ova vlast rešila da Ministarstvo kulture tretira kao ministarstvo propagande, jer ono što ministar radi služi isključivo propagandi", rekla je ona za jednu luksemburšku televiziju, dodajući da Selaković "pokušava da stvori drugačiji diskurs o tome šta je danas kultura iz pozicija njegove stranke i njegovih ideoloških, vrlo problematičnih pozicija".

Šta je ovde problem? Selaković pokušava da promeni pogled na to šta je kultura? Iz perspektive NKSS, na primer, kultura, odnosno umetnost je postavka beogradskog "umetnika" Milorada Stajčića koja je 2018. uklonjena iz izloga Kulturnog centra u Parizu na zahtev Ministarstva koje je tada predvodio Vladan Vukosavljević. Uklonjena postavka s nazivom na engleskom Over the rainbow ("S one strane duge"), ta "umetnost", sastojala se iz figura Mikija Mausa koji od pozadi seksualno opšti sa Pajom Patkom. NKSS je, naravno, ovaj akt gnusne "cenzure" "najoštrije osudila".

Citirajući tadašnje saopštenje Ministarstva kulture prema kojem "takva vrsta sadržaja nije prikladna za KIC u Parizu i predstavljanje jedne države u svetu", NKSS je navela da to "pokazuje potpuno nerazumevanje polja savremene umetnosti i predstavlja svojevrsni nonsens, jer upravo čin cenzure i menjanja postavke izložbe protivno volji kustosa i umetnika predstavlja ultimativno ulaženje u prostor slobode umetničkog koncepta". Naši borci za kulturu pored toga što ne znaju "naš" jezik ("ultimativno" je u srpskom nešto što se nameće ultimatumom, a oni su tu reč verovatno samo transponovali s engleskog misleći na "vrhunsko", "krajnje", "ekstremno") misle da je baš promocija homoseksualizma najbolji način da se predstavi naša savremena umetnost. Pored toga, ovakvu cenzuru nisu videli u činu uklanjanja izložbe slika organizovane povodom 20 godina NATO agresije na našu zemlju 2019. u istom tom Kulturnom centru u Parizu, da se NATO oficiri ne bi uvredili. To je isto kao i brojanica - propaganda.

"Ljubavni čin" Mikija Mausa i Paje Patka nije "ideološki vrlo problematična pozicija", ali brojanica i podsećanje na NATO agresiju - jesu. Kakva je percepcija kulture NKSS vidi se odmah i na njihovoj naslovnoj stranici na internetu. Prva objava na tom mestu je peticija za smenu Selakovića, druga je izveštaj o učestvovanju njihove predstavnice na okruglom stolu "Gde su mladi u kulturi" i treća je izveštaj o njihovom učešću na nekom festivalu u Peći pod nazivom Smash the Patriarchy ("Razbiti patrijarhat") - opet na engleskom, što me navodi na pitanje da li su oni Nezavisna kulturna scena Srbije, ili Engleske. Nego, da li je promovisanje "razbijanja patrijarhata" ideološka i problematična pozicija? Prvo ideološka pozicija sigurno jeste, a da li je problematična je relativno - zavisi od oka posmatrača.

Ali ko je nadležan da na ovako dogmatski način određuje koje su to ideološki problematične pozicije? Nekakav samozvani NKSS? To je borba za slobodu misli i izražavanja? To je sve isto onako moralno, etično i principijelno koliko i da oni koji stalno kukaju zbog napada na novinare ulože sve moguće napore da opravdaju napad na novinara koji nije "njihov". Nije propaganda kada jedni podstiču i praktično upravljaju protestima, ali je propaganda kada drugi te proteste kritikuju. Najveći apsurd i pad je kada novinar koji je i sam, najverovatnije, bio žrtva napada, napad na drugu novinarku opravdava u tekstu pod naslovom "Šta je novinarka 'Informera' uradila aktivisti na Prokopu". Ništa drugačije od eventualnog naslova "Šta je novinar 'Radara' glavom uradio pesnici urednika 'Srpskog telegrafa'". „

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News

Komentari (0)

FILIPO: Moramo da napustimo NATO