Nemilosrdno ubijali saborce: Milovan Bulatović u knjizi "Informbiro - državni zločin 1948." rasvetlio sudbine žrtava

Veliša KADIĆ

01. 05. 2026. u 06:45

KAO posmrtno dete oca Vladimira koji je stradao u surovim likvidacijama Bjelopoljskog komiteta 1949. godine (vreme Informbiroa), Milovan Bulatović je godinama tražio odgovore na pitanja o tom zločinu, ali i o drugim nerasvetljenim događajima koji su zapečatili sudbinu mnogih rodoljuba i njihovih porodica, koji su u ono vreme označeni kao neprijatelji države samo zato što se nisu odrekli Rusije i Staljina.

Немилосрдно убијали саборце: Милован Булатовић у књизи Информбиро - државни злочин 1948. расветлио судбине жртава

Foto: Trivo Jokić

Presuđivali su im saborci sa kojima su četiri godine ratovali i krvarili u raznim ofanzivama po gudurama bivše Jugoslavije.

Brojne prikupljene podatke Milovan je sklopio u knjigu i čitaocima preneo veoma zanimljive i od javnosti dugo skrivane istine o žrtvama na Golom otoku, Svetom Grguru i drugim stratištima. Posle sedam godina mukotrpnog rada, neprospavanih noći, prelistanih i pročitanih na hiljade stranica raznih dokumenata, knjiga i publikacija, Bulatović je na kraju, poput prekaljenog istoričara, uspeo da sve ono što je do tada gurano "pod tepih" izvuče na svetlost i smesti između korica vrednog dela "Informbiro - državni zločin 1948."

- Odrastao sam kao sin "narodnog neprijatelja", što nije bilo nimalo lako. Živeo sam pod hipotekom krivice i stasavao nastojeći da kroz vreme pokušam da rasvetlim te tragične događaje - kaže za "Novosti" autor knjige Milovan Bulatović.

"Otvarajući dušu" naš sagovornik dodaje da je zbog očevog crnog dosijea ispaštala cela porodica.

- Rešio sam da progovorim, da oživim pamćenja, iznesem sve ono što sam neposredno doživeo i video. Bilo je potrebno više od sedam decenija da se sazna istina o Golom otoku - dodaje Bulatović, podsetivši da je 16. januara 1992. godine Skupština Crne Gore donela Deklaraciju o osudi kršenja ljudskih prava, zloupotrebi vlasti i tretmanu političkih zatvorenika na Golom otoku. Međutim, u suštini taj dokument nije doneo velike i očekivane promene, pa su nadanja preživelih i izmučenih logoraša da će se konačno saopštiti imena nalogodavaca i surovih egzekutora otišla niz vetar.

privatna arhiva

- Prolazili su dani, godine i decenije sve dok nisu ti mučenici napustili ovozemaljski svet. A sada se čeka da nestane i njihovo potomstvo - upozorava Bulatović, žaleći što se za punu rehabilitaciju golootočkih mučenika nisu otvorili tajni dosijei.

- Imao ih je u rukama bivši savezni ministar odbrane Pavle Bulatović, koji ih je i prelistao, ali kada se sreo sa Momirom Bulatovićem, rekao mu je da će ako se oni otvore, u Crnoj Gori nastati građanski rat!

Bulatović podseća da je uoči petog kongresa KPJ, u tadašnji Titograd stigao general Milovan Đilas sa spiskom od oko 400 crnogorskih informbirovaca koje je trebalo odmah pohapsiti što je i učinjeno, da bi kasnije, posle susreta sa Titom, ministar unutrašnjih poslova Savo Joksimović naredio hapšenje čak hiljadu ljudi!

Likvidiran pored Lima

OTAC Vladimir je rođen u Rovcima. Bio je pripadnik prve ustaničke jedinice u Čeoču kod Visoke česme 12. jula 1941. godine, kada je formiran i prvi gerilski vod na teritoriji Bijelog Polja. Bio je učesnik Pljevaljske bitke i do kraja rata ostao u partizanima. Iz rata je izašao kao podoficir. Bio je na službi u vojsci, ali morao se demobilisati, jer su mu roditelji bili ostareli, a sestra ranjavana u ratu pa ih je trebalo izdržavati i negovati. Poginuo je kao službenik sreskog odbora 24. januara 1949. sa 24 godine. Predao se miliciji ili vojsci u Nedokusima kod Bijelog Polja i odmah je ubijen pored Lima gde je i sahranjen. Od porodice je imao suprugu Ljeposavu, a ja sam se rodio posle njegove smrti 8. aprila 1949. godine i dobio etiketu Staljinovo kopile, priseća se Bulatović.

- Šestog januara 1949. po velikoj hladnoći i dubokom snegu, petnaestak čelnih ljudi Sreza bjelopoljskog koji su bili simpatizeri IB otišli su naoružani u šumu, najverovatnije da bi izbegli već započeta hapšenja. Ta vest o bekstvu Sreskog komiteta na čelu sa Ilijom Bulatovićem koji je uživao ogromno poverenje u partijskim redovima i u narodu, pukla je kao grom iz vedrog neba. Iste noći u Bijelo Polje je stigao Joksimović, sa još nekoliko oficira. Otpočela je operacija gonjenja neviđenih razmera, a u poteru za odmetnutim komitetom pošli su pripadnici udbaši, milicija, vojska, mobilisan je i narod, pa čak i specijalno angažovani bataljon Knoja iz Beograda - ističe autor knjige.

Bulatović dalje navodi, da su se kao vešti partizanski gerilci, učesnici NOR-a od kojih su većina bili nosioci "Spomenice 1941" skrivali kod komšija i rođaka, da bi potom počela agitovanja o predaji "uz obećanje da neće biti streljani".

- Međutim, kako su se predavali, svirepo su ubijani na licu mesta bez komande i naređenja, bez suda i presude, bez svedoka. Ne samo što su ljudi u bjelopoljskoj kasapnici na mučki način ubijani, već su oni sahranjivani tu gde su i likvidirani, uz prisustvo najbliže rodbine bez plača, tužbalica, lelekača i pravoslavnih običaja. Tom prilikom ubijeno je 12 najuglednijih Bjelopoljaca, među kojima i moj otac Vladimir.

- Predsednik Sreskog odbora Bijelog Polja Rade Obrenović, učesnik Mojkovačke bitke i nosilac "Partizanske spomenice", izvršio je samoubistvo u svojoj kući kad su hteli da ga uhapse. A ja, Milovan, sin sam jednog od trojice Bulatovića koji su stradali u bjelopoljskoj kasapnici. Nosim ime prađedovo, koji je bio učesnik balkanskih ratova i sa dva svoja sina Radom i Radoicom čuvene Mojkovačke bitke. Kasnije je zarobljen i odveden u Mađarsku gde je ostavio kosti - zaključuje tužnu priču Milovan Bulatović, ilustrujući kroz sudbinu svoje familije vreme kada je na ovim prostorima vladala totalitarna diktatura u kojoj je komunistička ideologija progutala svoje najbolje sinove. 

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News

Komentari (0)

Haos u FK Partizan! Uprava optužila Predraga Mijatovića za neverovatnu stvar!