Ruski rulet u Čapljini

04. 07. 2003. u 00:00

Uspešnom desantnom akcijom spaseno je 170 života, ali niko nikada nije objasnio otkud među vojnicima dvadesetak žena i dece?

Piše: dr Milorad Dragojević

NIJE bilo neophodno da u Čapljini ostane oko 150 ljudi u okruženju, da budu ugroženi njihovi životi, i da se takvim postupkom nedovoljno koristi tragično iskustvo oko blokiranja kasarni u Hrvatskoj. Vreme je prolazilo, a ta jedinica je bila u sve težem položaju.
Od 13. aprila danonoćno su je napadali svim sredstvima i sa svih strana, tako da se svakodnevno ginulo. Nekoliko puta su ustaše prodrle i u samu kasarnu. Tada je poginuo, koliko se sećam, i sin (oficir) člana Predsedništva Sejda Bajramovića, a ustaška propaganda o tome je imala svoju verziju događaja. Čapljina je, inače, bila po ustaštvu poznata još iz vremena Drugog svetskog rata. Kako su se nalazili u potpunom okruženju, znatno udaljeni od naših jedinica, našim vojnicima objektivno više se nije mogla pružiti efikasna pomoć.

NAČELNIK ČASTI
DANIMA smo bili opterećeni tim slučajem, jer bi, pored nepotrebnih gubitaka mladih života, to bitno uticalo na moral vojske i imalo bi vrlo teške posledice. Kada smo izgubili svaku nadu, načelnik Generalštaba pozvao nas je 23. aprila i prvi put častio pićem u znak uspešno završene operacije spasavanja jedinice. Desantom od 7 transportnih helikoptera i uz snažnu artiljerijsku vatru i neprekidno dejstvo avijacije svi su spaseni, bez ijednog poginulog, samo su letilice bile značajno oštećene.
Pokazalo se da se među spasenima nalazilo i dvadesetak žena i dece. Bio je to vojnički neracionalan i krajnje neizvestan poduhvat u kome je ulog bio veliki - oko 170 života. Ni tada, a ni kasnije, nisam čuo bilo kakvo obrazloženje da su, možda, ti ljudi ostavljeni u garnizonu jer je situacija tako zahtevala, da je, možda, bilo predviđeno da budu žrtvovani. U tako uskom krugu vojnog vrha nisam čuo bar to, da se kaže, kako je sve bilo rezultat loše procene a što se u ratu dešava. Ne, ni reči?
Načelnik general Axić bio je vidno raspoložen, ostali zadovoljni što se sve tako završilo, a ja sam istovremeno i srećan i nesrećan. Nesrećan i potišten što je do toga uopšte došlo i zbog neizvesnosti koliko se puta ovako nešto može ponoviti. Za sve vreme tih neformalnih i nategnutih razgovora, kada se namerno pominju sporedne stvari da bi se izbeglo ono bitno, pokušavam da dokučim zašto je to tako?

BEZ ODGOVORA
GDE smo mi to do sada bili, zašto nam se ovakve stvari dešavaju i kuda smo se zaputili? Kao da mi nedostaje neka nit u logičom razmišljanju kada ne mogu da shvatim elementarne ljudske postupke svog pretpostavljenog. Da li je moguće da njemu i nije mnogo stalo do toga da sazna šta mi ostali o svemu tome mislimo, zar nije dužan da kaže da je to bila velika greška i da tako nešto ne bi smelo da se ponovi. Razmišljam: zar nije upoznat kako veliki ljudi na takvim funkcijama u sličnim situacijama postupaju?
Nastojali su da ličnim primerom motivišu podčinjene znajući da njihov uspeh zavisi od štaba u kome mora postojati međusobno poštovanje, razumevanje i privrženost. Sticajem neverovatnih okolnosti, u akciji izbavljenja sve se završilo bez ljudskih žrtava, ali je bilo onih koji su, pre toga, nepotrebno pali braneći kasarnu. Pitao sam se šta će biti sutra?
Posle svega, nisam bio načisto koliko je pri donošenju određenih odluka mogao biti od uticaja lični inat načelnika, koliko loša procena situacije ili, pak, neke druge činjenice. U tom trenutku, ta naša ”sala u prolazu”, i mi u njoj, budili su u meni neke čudne i neprimerene asocijacije. Pomislio sam da bi, možda, u budućim zakonima trebalo predvideti uslov da se na funkciju načelnika Generalštaba ne može postaviti lice koje nema decu. Kod nas je u većem broju slučajeva bilo upravo obrnuto, kao što su i mnoge stvari bile postavljene obrnuto. Mislio sam da kod donošenja sličnih odluka to treba činiti i sa roditeljskim osećanjima, jer bar za trenutak treba shvatiti šta osećaju i koliko brinu hiljade roditelja čija se deca nalaze pod komandom načelnika Generalštaba.
Sva nastojanja da se izvrši priprema jedinica JNA na prostoru Bosne, kako bi se na osnovu dogovora sa onima koji su za otcepljenje, uz što manje žrtava, napustio taj teren, nisu potpuno uspela.
(NASTAVLJA SE)

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije