Tuđman ne drži reč

Piše: Momir BULATOVIĆ
POSLE velikog i teškog oružanog incidenta u Pakracu došlo je do sukoba i u rejonu Plitvičkih jezera. Tim povodom, odražana je hitna sjednica Predsjedništva SFRJ, u poslije podnevnim časovima tog istog dana, 31. marta 1991. god. Predsjedavao je Borislav Jović. Učestvovali su i Ante Marković, predsjednik SIV, i general Kadijević, savezni sekretar za narodnu odbranu.

Bio je pozvan i predsjednik Hrvatske Franjo Tuđman, ali on se nije usudio doći u Beograd. Šuškalo se da je bio uhapšen.

Gen. Kadijević je opširno i uopšteno informisao o dotadašnjim događajima. Ili tada nije znao, ili nije htio da kaže da je sukob bio veoma oštar i da su hrvatske snage kod Plitvica pretrpjele velike i teške gubitke. On je podsjetio na ranije oduke Predsjedništva i ovlaštenja koja na osnovu njih ima JNA. Svi članovi Predsjedništva, uključujući i Stjepana Mesića, bili su za to da se odluke i naređenja ispoštuju. Svi su znali da se dalji sukobi mogu izbjeći samo ukoliko Tuđman naredi da se povuku njegove policijske snage. Ali, on nije bio tu, a Mesić ga, navodno, nije mogao telefonom ubijediti da donese takvu odluku.

Da bi se napravio još jedan pokušaj dobre volje, na predlog Ante Markovića, određena je delegacija za sastanak sa Tuđmanom, odmah, te iste večeri u Zagrebu. U delegaciju su predloženi Vasil Tupurkovski (Makedonija) i Bogić Bogićević (BiH). Na moje iznenađenje, predloženo je da i ja budem u njenom sastavu. Na početku sam mislio da je u pitanju šala, a onda sam i sam prihvatio argumente koji su govorili u prilog ovom predlogu. Naime, obrazložio je general Kadijević, ozbiljnost poruke koju treba prenijeti, dopunski će pojačati i moje prisustvo, budući da sam nedvosmisleno bio na potpuno suprotnoj strani od Tuđmanove politike. Kada bih sada ponovo odlučivao o istoj stvari, ne bih bio siguran da bih, kao onda, bez razmišljanja otišao u Zagreb.

Predsjedništvo SFRJ je napravilo pauzu, a delegacija je sjela u specijalni avion. Dogovoreno je bilo da posjeta bude tajna. U tada povišenoj temperaturi to je svima odgovaralo. Posebno je na tome insistirao hrvatski predsjednik.

Zagreb je te martovske večeri ličio na zamrznuti grad. Ili je to tek izgledalo iz automobila koji je sumanuto jurio pod snažnom policijskom pratnjom. Megafon iz prvih kola je upozoravao sve vozače da se ne kreću, a oni su zaista bili nijemi i nepokretni. Prošlo mi je kroz glavu da ovakva disciplina jednostavno ne bi bila moguća u Podgorici ili u Beogradu. Ovdje su čak i pješaci stajali dok je **eskort** tutnjao pored njih.

Banski dvori, sjedište predsjednika Republike Hrvatske, predstavljali su raskošno uređenu tvrđavu. Možda je baš zbog tog sjaja, inače uvijek besprekorno obučeni Tuđman, izgledao neuobičajeno blijed. Odavao je utisak umornog i ispijenog čovjeka. Tek kasnije sam shvatio da je, u stvari, bio veoma uplašen.

Na početku se obratio meni, zahvalio se što sam došao, dodavši da zna koliko je to za mene bilo teško. **To ne možete ni da naslutite**, pomislio sam, ali nisam izgovorio. Umjesto toga, kurtoazno sam rekao da to nije ni važno, ukoliko bude od koristi i doprinese da se ne gine uludo, bilo sa koje strane.

Razgovor nije trajao više od jednog sata. Sporazum je postignut. Hrvatske snage neće nastaviti svoje aktivnosti u rejonu Plitvičkih jezera. U samom razgovoru nisam mnogo učestvovao. Nije ni bilo potrebe da se posebno ubjeđujemo. Prilikom pozdravljanja, Tuđmanu sam kratko rekao da je odlučio hrabro i pametno.

Ali, jedan drugi detalj zaslužuje pažnju. Odmah po dolasku u Banske dvore i susretu sa Tuđmanom, pojavio se kamerman i počeo da snima. Prvi se pobunio Vasil Tupurkovski i podsjetio Tuđmana na dogovor oko karaktera sastanka. Ovaj je rekao da je to njegov lični snimatelj i da se snimci prave samo zbog njegove dokumentacije i svečano nam dao riječ da snimak neće biti objavljen.

Posle sastanka otišli smo na aerodrom. Ulazeći u avion čuli smo da hrvatski državni mediji emituju vijest da je delegacija Predsjedništva SFRJ posjetila Tuđmana. Intonacija je bila da je do posjete došlo zbog njegove snage, odnosno slabosti federalnog vrha koji ne može da funkcioniše bez njega. Očigledno, riječ predsjednika države nije **držala vodu** ni pun sat vremena. Time je, za mene, bilo riješeno i pitanje kako će Tuđman ispoštovati ostale obaveze koje je na sastanku preuzeo.

Ipak, po dolasku u Beograd, nastavljena je sjednica Predsjednitšva SFRJ. Obavijestili smo o Tuđmanovoj odluci da naredi povlačenje policijskih snaga. Predsjedništvo SFRJ, na osnovu toga, naredilo je prekid vatre jedinicama JNA i utvrdilo plan konkretnih aktivnosti na smirivanju ovog kriznog žarišta.

Nepuna dva dana kasnije (2. april) jugoslovensko Predsjedništvo je konstatovalo da hrvatska strana nije ispoštovala svoju odluku o povlačenju, pa je, još jednom, javno zahtijevalo od rukovodstva Hrvatske da svoju odluku o povlačenju svih snaga koje su na područje Plitivca došle sa strane, sprovede do 15 časova, 2. aprila 1991. godine. Predsjedništvo je naredilo jedinicama JNA da se angažuju na održavanju reda i mira na području Plitvica, sve dok se ne postigne politički dogovor o rješenju nastalog stanja.

Konačno, sukob nije bio spriječen. Nažalost, nalazili smo se tek na početku.

NEUSPEŠAN TIM
SJEDNICE Predsjedništva su, po pravilu, zatvorene za javnost. Na njima se snima svaka izgovorena riječ. Stenogrami imaju zaštitu - **državna tajna**, a javno se saopštava samo osnovna poruka sadržana u nemuštim službenim saopštenjima. Javne su, takođe, bile i naknadne interpretacije pojedinih učesnika. One, naravno, najčešće nisu bile istinite, budući da su bile usmjerene prema jačanju govornikove pozicije pred svojim biračima. Mnoge od tih stenograma čuvam u ličnoj dokumentaciji. Tek ponekad smognem snage da ih uzmem u ruke i ovlaš prelistam. Nijednom se nisam zastidio u susretu sa mojim riječima koje su tamo zabilježene. I danas mi se čini da nije moglo da se kaže ništa bitnije bolje, ili drugačije. Ali, svaki put se postidim zbog ukupnog utiska koji ovi, već zaboravljeni papiri, rađaju u meni. Bio sam dio jednog neuspješnog tima, skupine ljudi po svemu nedoraslih poslovima koji su im zapali u udio. Jedni nisu htjeli da sporazum bude postignut. Drugima je bilo rečeno da nikako ne dozvole da do njega dođe. Treći nisu znali kako da se sporazumiju čak i na onim pitanjima koja su mogla biti nesporna...

Nastavlja se