Prva žrtva istina

Piše: Momir Bulatović
STARA je istina da u ratu, uvijek, prva strada istina.
Tako su i zbivanja oko Dubrovnika imala svoje dvije dimenzije. Jedna je bila u realnoj ravni, određena stvarnim događajima i vojnim operacijama. Druga je bila virtuelna, stvorena zbog ogromne gladi svjetskih medija povodom ratnih aktivnosti na obodu grada koji spada u bisere svjetske baštine i kulture.

Hrvatskoj vladi, koja se borila za simpatije svjetske javnosti, ništa nije moglo bolje odgovarati od dramatizacije opsade ovog grada, koja je nazvana **napadom na Dubrovnik**. Međutim, sve se dešavalo pred uključenim kamerama svjetskih mreža i stalno prisutnim nenaoružanim posmatračima Evropske zajednice. Bio je to pravi mali, moderni televizijski rat.

Tako je, odmah po početku opsade grada, gradonačelnik Dubrovnika Petar Poljanić (12. oktobra 1991. god.) izjavio pred TV kamerama da je na Dubrovnik sručeno 15.000 granata. Ta vijest je obišla i uznemirila svijet.

SUTRADAN, održan je sastanak predstavnika JNA, čelnika dubrovačke opštine i predstavnika Posmatračke misije EZ, u mjestu Močići iznad Cavtata. Član posmatračke misije Adrijan Stinger se poslije sastanka obratio novinarima i pozitivno ocijenio sastanak. Novinari su ga pitali da prokomentariše izjavu gradonačelnika Dubrovnika o projektilima koji su ispaljeni na ovaj grad. On je odgovorio da mu **nije poznato** da je na grad palo 15.000 granata, iako živi u Dubrovniku. Hotel **Argentina** u kojem je bila smještena posmatračka misija EU je praktično sastavni dio starog grada.

Druga krupna neistina krila se u broju branilaca Dubrovnika. Tvrdilo se da je Dubrovnik i područje oko njega branio veoma mali broj ljudi. Međutim, u proglasu ministra odbrane Republike Hrvatske Gojka Sušaka, koji je objavio hrvatski radio 10. novembra 1991. godine se doslovno kaže: **Svi građani dubrovačke opštine, koji nisu mobilisani u hrvatsku vojsku, civilnu zaštitu i nemaju radnu obavezu, dužni su odmah javiti se u Sekretarijat za odbranu općine, odnosno tijelima i pravnim osobama kod kojih imaju ratni raspored**. U Proglasu ministra Sušaka, takođe, stoji da su svi vojni obveznici u evidenciji Sekretarijata za odbranu u Dubrovniku koji trenutno borave u drugim opštinama, dužni da se prijave tijelima za poslove odbrane opštine u kojoj se nalaze **radi evidencije i uključivanja u odbrambeni sustav Hrvatske**.

Po izvještajima Rojtersa (od 25. oktobra), UNESKO je apelovao na **zaraćene strane u Jugoslaviji da se povuku iz istorijskog grada Dubrovnika** i da poštuju kulturno naslijeđe zemlje. UNESKO je namjeravao da uputi svoju delegaciju u Dubrovnik. Jugoslavija je prihvatila ovu misiju u želji da, još jednom, potvrdi iskrenost njenih stavova.

ZA vrijeme ratnih operacija (28. oktobra 1991. godine) Dubrovnik je obišlo više od stotinu domaćih i inostranih novinara. U Dubrovnik su došli brodom **Argus** pod zastavom međunarodnog Crvenog krsta. Dolazak novinara je organizovala Komanda JNA sa sjedištem u Herceg Novom. Svi izvještači su konstatovali da Dubrovnik nije pretrpio veća oštećenja, naročito ne Stari grad i zidine, objekti pod zaštitom UNESKO.

Istoga dana, **Bi-Bi-Si** i **Skaj televižn** iz Londona objavile su spremnost dubrovačkih vlasti da prihvate uslove koje je JNA postavila na pregovorima sa predstavnicima Dubrovnika. Oni navode da u gradu ima dvije hiljade gardista i popriličan broj stranih plaćenika. Britanske stanice, međutim, javile su da hrvatska vlada odbija svaku pomisao na napuštanje Dubrovnika, te da je zbog toga situacija krajnje napeta i neizvjesna. Prema informacijama Bi-Bi-Si, jedinice JNA pomjerile su se u toku dana i nalaze se kod hotela **Belvedere**, na kome se vijori jugoslovenska zastava. Ova stanica je ocijenila da Hrvatska sada pokušava da vojni poraz pretvori u političku pobijedu apelima da se Dubrovnik spasi od razaranja.

U javnosti je posebno upotrebljavan podatak da je Dubrovnik izuzetno teško bombardovan 6. decembra 1991, kao i da je to bio posljednji dan u kojem su Starom gradu nanesena velika oštećenja. JNA je odmah sutradan demantovala istinitost ovih tvrdnji.

JNA je nakon toga, ponovo, organizovala obilazak novinara koji su mogli u samom Starom gradu da vide efekte tog tzv. **užasnog bombardovanja**. Crnogorski dnevni list **Pobjeda** u broju od 16. decembra donosi fotoreportažu svojih novinara koji su, među ostalima, obišli Dubrovnik. Izvještači su ponovo konstatovali da ima pojedinačnih oštećenja, ali da su ona u potpunoj nesrazmjeri sa propagandnom bukom hrvatskih vlasti.

Primjer Cavtata najbolje pokazuje pravi smisao vojne intervencije JNA, s jedne strane, i propagande hrvatskih vlasti, s druge. Naime, jedinice JNA su ušle u Cavtat (15. oktobra 1991. godine u 11 sati) i to bez ijednog ispaljenog metka. Lokalne vlasti su prihvatile saradnju sa komandom JNA i ovo mjesto (drugo po veličini od svih mjesta na dubrovačkoj rivijeri) nije pretrpjelo ni najmanje razaranje. Upravo iz razloga što iz mjesta niko nije djelovao vatrenim oružjem na jedinice JNA. JNA nije **okupirala** Cavtat, već su se jedinice odmah povukle, omogućavajući da civilni život teče gotovo normalno. Najveći broj sastanaka JNA, dubrovačkih vlasti i posmatračke misije EZ održan je upravo u Cavtatu.

Ponuda da JNA postupi kao u Cavtatu data je dubrovačkim vlastima. Ona je suštinski štitila Dubrovnik. U njoj se kaže da JNA ne namjerava da uđe u Dubrovnik, već samo da razoruža (uz prisustvo posmatrača EU) nelegalne formacije. Kada se, dakle, obezbijedi da na JNA ne bude pucano iz Dubrovnika, prestaje svaki razlog da JNA puca prema Dubrovniku. Vlada u Zagrebu nije dozvolila da lokalne vlasti prihvate ovaj predlog. Oni su željeli da Dubrovnik ostane njihov adut za dalju međunarodnu podršku i propagandni rat.

(NASTAVLJA SE)