Hag via Prag

Piše: Momir BULATOVIĆ
PRED samu zoru (valjalo je putovati za Hag tog jutra) i pred javnošću koja je sve pratila bez daha, zatražio sam riječ i predložio Skupštini da odloži izjašnjavanje. Objavio sam da ću ja prihvatiti ponuđeni predlog, a ukoliko Skupština bude smatrala za potrebno, neka glasa o mom postupku nekom drugom prilikom. Kada atmosfera bude pogodnija i informacije izvjesnije. Video sam da su svi sa olakšanjem prihvatili moj istup. Jutro je oduvijek bilo pametnije od večeri. Uz to, svuda, a posebno u politici, bolje je da se kola slome na nekom drugom.
Posebno onom koji nepotrebno preuzima rizik.
Ma kako to danas nekom izgledalo, ipak je bio u pitanju izuzetan rizik. Racionalan političar bi postupio drugačije. On bi samo tražio većinu i bio miran kada bi je dobio. Meni je trebalo nešto više. Trebalo mi je da budem u pravu, ne trenutno, nego za što duže vrijeme. Trebalo mi je to jer sam slutio koliko velike nevolje stoje pred svima i jer nisam imao pravo da štitim sebe u danima kada su mnogi, ne znajući šta se sve dešava, na ratištima gubili glave. Pored političkog, bio je to i neki unutrašnji moralni bilans.
Skupština Crne Gore je, dakle, zaključila rad upoznata sa mojim sutrašnjim nastupom u Hagu, ali privilegovana da kasnije može da ocijeni ispravnost moje odluke.
Mnogi su otišli na počinak, a ja sam tek imao vremena da se spremim za put.
SAM taj put je postao priča za sebe. Iz Podgorice do vojnog aerodroma “Batajnica” doletio sam “lir-džetom 25”, vlasništvo JNA, u pratnji nekoliko članova mog kabineta. Radi se o malom avionu (šest mjesta za putnike), izuzetno brzom, ali veoma neudobnom za duža putovanja. Na “Batajnici” su bili Jović, Kostić i drugi savezni funkcioneri. Očekivali smo Slobodana Miloševića i pili kafu u krajnje zategnutoj atmosferi. Osnovni razlog je bio u fizičkom premoru. Do kasno u noć je zasjedala i Skupština Srbije. Istina, ona je radila iza zatvorenh vrata. Detalje rasprave nisam znao. Samo sam obavješten da je doneta odluka da se plan Karingtona odbije. Borislav Jović prosto nije mogao da vjeruje da ja, uprkos svim tim činjenicama, ne mislim da promjenim stav i da ću tog jutra prihvatiti ponuđen plan.
Sa nestrpljenjem sam očekivao da se sretnem sa Slobodanom i saznam prave razloge za ovaj očigledan politički preokret. Po užurbanosti osoblja, moglo se zaključiti da je i on stigao na aerodrom. Ali, umjesto da dođe u Klub, kako je bilo očekivano, jedan od oficira nas je obavjestio da je on direktno ušao u avion. Svi smo krenuli da mu se pridružimo. U pitanju je bio avion tipa “falkon” sa četrnaest mjesta kojim smo često zajedno putovali. Pomoćno osoblje i ljudi iz bezbednosti, ukoliko ne bi bilo dovoljno mesta, koristili bi “lir-džet” kojim sam ja upravo stigao iz Podgorice.
Međutim, moj šef kabineta je obavješten da za mene (po prvi put) nema mjesta u “falkonu” i da treba da za Hag letim “lir-džetom”. Bilo mi je čudno, ali ne previše. Kratko sam požalio za konforom koji pruža veći avion. Obje letjelice imaju približne brzine i mogu da lete u paru, tako da se, osim na ličnoj udobnosti, ne gubi na vremenu.
U avionu sam počeo da skiciram izlaganje na Konferenciji. Možda su nekim drugim predsjednicima pisali govore za razne prilike. Ja takve sreće nisam bio. Vjerovato nije greška u saradnicima koje sam birao, već u meni. U tadašnjim poslovima jedina osoba koja je mogla da udovolji mojim zahtjevima, bio sam ja, tako da nisam ni pokušavao da savjetnicima dajem nemoguće zadatke i, onda, izgubimo mnogo više vremena na prepravljanje loših tekstova. Dugo sam se borio sa pospanošću, nemirnim letom i potrebom da sa što manje riječi, kažem šta treba. Zbog toga sam i veoma rijetko pogledivao kroz prozor. Moji saputnici, su drijemali, ne obraćajući pažnju na let.
Sa Nikolom Samardžićem, ministrom inostranih poslova, pretresao sam tehničke detalje njegovog susreta sa kolegom iz Hrvatske. Naime, bilo je načelno dogovoreno da se u jednoj od pauza Konferencije susretnemo Franjo Tuđman, predsjednik Hrvatske, i ja. Tema je bila formalizovanje već započetih pregovora o razgraničenju na spornom području poluostrva Prevlaka. Meni je bilo izuzetno stalo da do ovog susreta dođe, iako sam znao da on nije rješenje, već tek prvi korak ka mogućem ostvarenju cilja.
Tek kada je avion počeo da gubi visinu, pripremajući se za sletanje, shvatio sam da mi je pejzaž potpuno nepoznat. Spuštali smo se na neki aerodrom koji, svakako nije bio onaj na koji je trebalo. U ovom tipu aviona piloti nisu posebno odvojeni od putnika, tako da se sa njima lako ostvaruje komunikacija. Uprkos tome, oni nas nisu udostojili ni najmanjeg objašnjenja.
Sleteli smo i odrulali na neku sporednu pistu aerodroma u Pragu, Češka. Dobro, nije baš na drugom kraju Evrope, ali jeste na dobroj polovini drugog kraja kontinenta. Situacija je bila i nevjerovatna i tragikomična. Obratio sam se pilotu pokušavajući da se barem našalim, kad već ništa drugo nijesam mogao.
- Pobrkao si, jadan ne bio. Mi smo ti rekli Hag, a ti si shvatio Prag. Što ti ne rekosmo još koji put, pa da se razumijemo...
Glavni pilot je bio neki mrzovoljni pukovnik, čijoj osionosti bi bolje pristajao čin maršala. Gotovo je vikao na mene objašnjavajući da ja mogu biti predsjednik ko zna čega, ali da je upravljanje ovim avionom njegova isključiva odgovornost. Imali smo, rekao je, izuzetno važan čeoni vejtar, usled čega smo potrošili mnogo goriva, zato smo sleteli na ovaj alternativni aerodrom i nastavićemo za Hag čim dospemo gorivo. I tačka!
Iz svega sam shvatio da je zadatak ovog čovjeka bio da me, ipak, dovede u Hag, ali sa takvim zakašnjenjem da moj dolazak bude bespredmetan. Dobro. Moglo je biti i gore, pobjegla mi je misao. Oko jedne stvari sam mu, svakako, davao za pravo. On jeste bio glavni za pilotiranje, kako dotad, tako i ubuduće. Pošto smo bili tek na pola puta (a, on već tako nervozan) bilo je pametnije ne progovoriti više nijednu riječ sa njim. Tako sam i učinio, praveći se da mi uopšte nije važno što toliko užasno kasnimo.
Kasnije sam sa profesionalnim pilotima testirao priču koju mi je tada servirao moj pilot-pukovnik. Svi su odreda mislili da se to nije moglo dogoditi kako je on tvrdio, jer su takvi letački parametri potpuno nemogući. Zaključak je bio da slijetanjem u Prag može biti jedino plod namere, a nikako slučajnosti vezane za vjetrove i povećanu potrošnju goriva.
(NASTAVLJA SE)