Panić ili - apsa!

Piše: Momir Bulatović
NEPOSREDNO nakon ove sjednice Glavnog odbora DPS, nenajavljeno, i mimo bilo kakvog običaja, u moj kabinet je banulo šest generala JNA, na čelu sa Neđom Boškovićem, glavnim bezbjednjakom, i Mikom Stefanovićem, uticajnim i perspektivnm komandantom Ratnog vazduhoplovstva. Tu su još bili i generali porijeklom iz Crne Gore (Domazetović, Radinović...) Sekretarica mi je rekla da ih je smjestila, ponudila kafom i rakijom, a oni su, pored izvinjenja što se nisu najavili, poručili da treba kratko da se vide sa mnom i da će čekati sve dok ne budem imao vremena.

Vrijeme sam odmah našao. Sa svakim od njih sam se već bio upoznao, pa je susret u početku imao drugarski ton. Ipak, uskoro sam ih upitao kojim dobrom su se, ovako iznenada, zaputili kod mene. **Došli smo da tražimo da glasate za Milana Panića**, rekao je Bošković i dodao, **inače ćemo da Te uhapsimo ako zbog Tebe ne bude izabrana Vlada**.

Najgore od svega je bilo što je sasvim ozbiljno mislio to što je rekao, iako, naravno, nije postojala ni najmanja mogućnost da se njegova prijetnja ostvari. **A znate li vi, drugovi generali, ko je uopšte taj Milan Panić?**, pitao sam ih umjesto bilo kojeg komentara. **Ne, ali ima ko zna...**, uzvratio je general Bošković. **E, srećna li je zemlja u kojoj generali hoće da hapse političare, a posebno je srećna kada to namjeravaju da urade onima koje bi trebalo dobro da poznaju, zbog nekih drugih o kojima nemaju pojma. Nego vi lijepo popijte tu kafu, pa polako na srećni put. Vraćajte se odakle ste došli**, rekao sam napuštajući to ljubazno društvo.

Epilog. Dobrica Ćosić je mandat dao Milanu Paniću. Milan Panić je formriao Vladu u kojoj su bili istaknuti članovi DPS Crne Gore. I, naravno, generali me nisu uhapsili.

Kada sam upoznao Milana Panića prestao sam da se ljutim na njega. Da bih se na nekog naljutio, prije svega treba da ga shvatim ozbiljno. Ovaj gospodin je bio šarmantan, energičan i možda još nešto, ali ozbiljan, svakako, nije bio. U uvaženu i pomalo okoštalu instituciju, kakva je bila Vlada u Palati federacije, Panić je unio manire koji se najbolje opisuju terminom **luda kuća**.

Nije se znalo kojim se jezikom zvanično govori, on sam nije poznavao svoje ministre, a stvarne ekonomske probleme zemlje nije mogao ni da nabroji, a kamoli rješava. Da bi stvari, makar osnovno funkcionisale, njegov posao je faktički preuzeo potpredsjednik Radoje Kontić. NJemu su ruke bile višestruko vezane, ali je uspjevao da makar spriječava najveće štete. Predsjednik Panić se posvetio diplomatskim aktivnostima ili, kako je on volio da kaže, **skidanju sankcija**.

U Palati federacije su često održavani sastanci tijela za koordinaciju državne politike. Predsjedavao je predsjednik Ćosić, a prisustvovali su Milan Panić sa svojim stranim savjetnicima i prvi ljudi republika članica. Dobrica Ćosić je imao ugled i značaj, Milan Panić je bio u bestežinskom stanju, ali prava politička i državna moć bila je u rukama republičkih predsjednika i vlada. Zato su ovi sastanci imali puni smisao.

Često bi, nakon prvih nekoliko minuta, diskusija krenula na engleskom jeziku. Predsjednik Savezne vlade se mnogo lakše koristio njime, a podrazumijevalo se da tako govore njegovi savjetnci. Jedini koji su ovo doživljavali kao nepremostivu prepreku bili su Dobrica Ćosić i Milo Đukanović. Ovaj drugi se, barem zbog toga, nije posebno nervirao. Ali Dobrica Ćosić je izgledao užasnut što mu treba prevodilac i u ovom domaćem razgovoru. Slobodan Milošević je zabezeknuto slušao Panićeve egzibicije, a meni je na pameti bio naslov poznatog TV serijala **Tražili ste - gledajte**.

Na samom početku ovakvog načina rada, predložio sam da Milan Panić uradi posao zbog kojeg je došao na čelo Savezne vlade. Tražio sam da ode u SAD, pronađe značajnu agenciju za odnose sa javnošću i kupi projekat podizanja imidža Jugoslavije u najmoćnijoj zemlji svijeta. Milan Panić, očigledno, ne poznaje zemlju kojoj je predsjednik Vlade, ali bi trebalo da bolje od svih nas zna Ameriku, što je u ovom trenutku važnije jer ga je to i preporučilo za dužnost. U deviznim rezervama zemlje ima oko 250 miliona dolara, i ja mislim da nema preče potrebe nego da se sva ta sredstva angažuju za ovu namjenu. Neka boravi u Americi dok ne postigne taj značajan cilj, a u međuvremenu će Vladu, kao i dosada, voditi njen potpredsjednik.

Predlog je odmah i jednoglasno prihvaćen. Milan Panić je otišao u SAD, ali nije uspio da angažuje nijednu značajnu PR agenciju. Razlog, finansijske sankcije prema Jugoslaviji. Zbog njih nije bilo moguće izvršiti legalna bankarska međudržavna plaćanja. A agencije koje mogu da utiču na političke stavove i javno mnijenje SAD suviše su ozbiljne da bi kršile zakone svoje zemlje i primale **novac u torbama**.

Tako smo bili onemogućeni da, na način koji je legalan i efikasan, utičemo na povoljniji odnos Amerike prema našoj zemlji. Godinama su kritičari naše politike ukazivali na ovaj propust, ali mnogi nisu htjeli da vide činjenice. One govore da smo to namjeravali. Doveli smo na čelnu državnu funkciju čovjeka koji je više Amerikanac, nego Srbin. Ne žaleći smo odvojili pare, zakucali na prava vrata, ali nismo mogli da ih izvana otključamo. Znali smo šta se mora uraditi. Valjda smo bili pametni, makar koliko i Hrvati, bosanski Muslimani ili kosovski Albanci. Svi oni su imali svoje lobiste u ovoj zemlji. Odluka da to njima bude dopušteno, a nama ne, nije bila naša. A mi je nismo mogli promijeniti.

PISAC I - STVARNOST
JA sam imao istinsko zadovoljstvo da, tokom tih burnih mjeseci, sarađujem sa predsjednikom Ćosićem. Bila je prava privilegija upoznati tako velikog pisca i umnog čovjeka u prilikama koje je najbolje opisati kao niz neprekidnih iskušenja. Bilo je trenutaka kada se u svemu on nije mogao najbolje snaći. Ipak to nije bio njegov svijet. Ovdje su junaci (i dobri i loši) bili stvarni ljudi, a uz to i političari. Priče koje kruže ovim svijetom imaju svoja profesionalna pravila. Najčešće ne znače ono što mislite da bi trebalo. Privrženik odmjerene i višestruko promišljene riječi, kakvim sam ga doživljavao, odskakao je od slike klasičnog političara. Međutim, ovdje se tražilo da se kaže **da** ili **ne**. Obrazloženja, zašto - da, a ne - ne, ma kako umna i književno nadahnuta bila, nisu nikoga interesovala. Ovdje se igrao brzopotezni šah u kojem se i pravi velemajstori često izgube.

(Nastavlja se)