Država kao švercer

Piše: Momir BULATOVIĆ
UPRKOS svim naporima, privreda Crne Gore je tonula u nezadrživu katastrofu. Mnogima nije poznato da je od svih republika bivše SFRJ, upravo Crna Gora imala najveću zavisnost svog društvenog bruto proizvoda od spoljnotrgovinske razmjene (uvoz i izvoz). Sankcije su, stoga, najteže djelovale upravo na njenu privredu.
U ekonomskom ratu koji je poveden protiv naše zemlje, uzvratili smo svojevrsnom ”ekonomskom gerilom”. Odlučili smo da naš državni buxet punimo na račun sredstava koja pripadaju buxetima onih država koje su donijele odluku da nam uvedu sankcije.
U donošenju ove državne i političke odluke, ne samo da sam učestvovao, već sam na nju presudno uticao. U to doba, moj politički autoritet je bio neprikosnoven, kako u Crnoj Gori, tako i na nivou federacije. Znam da to nije danas popularno (ili razumno) reći, ali ja ne želim da krijem da sam najodgovorniji (po meni, najzaslužniji) što je šverc cigaretama dobio podršku i zaštitu Republike Crne Gore.
Sve ostalo je bila tehnika.
JAVNOSTI je nedovoljno poznato da su prvi koraci u ovom prekomorskom ilegalnom poslu odavno napravljeni. Šverc cigareta brzim gliserima preko Jadrana, odvijao se još u vrijeme Titove Jugoslavije. Pokrovitelj su bile tada moćne savezne službe Državne i Vojne bezbjednosti, a putevi su išli preko Slovenije i Hrvatske. Radilo se, istina, o mnogo manjem obimu ”tranzita”, ali po istim pravilima. Gliseri su propuštani pored naših graničnih službi za fiksan iznos unaprijed plaćen u devizama. Sa italijanskim finansima i karabinjerima, tada nije bilo posebnih problema. Najčešće je dovoljno da se granica čuva samo sa jedne strane. A, bio je stvoren utisak o potpunoj nepropusnosti granica tadašnje SFRJ. Motiv ovih radnji sastojao se u potrebi da Službe raspolažu novcem koji nije podlijegao bilo kakvoj kontroli i kojim su mogli biti plaćeni ljudi za razne ”ugovore o djelu”.
Sve ovo je saopšteno od generala Nedeljka Boškovića i njegovih saradnika iz Vojne bezbjednosti VJ. Preko njega je ostvarena i prva veza sa osobom koja je konkretan posao uvela u Crnu Goru. Radilo se o čovjeku koji je bio u nekoj vrsti rodbinske veze sa Boškovićem, a čije ime je bilo Vanja Bokan. On se predstavljao kao biznismen, da bi kasnije stradao u nekom obračunu u Grčkoj.
Sa naše strane, odredio sam magistra Milutina - Miška Lalića, direktora Agencije za strana ulaganja da koordinira i nadgleda ovaj više nego delikatan posao. Pokojni Miško Lalić je po svemu bio čovjek koji je mogao da to uradi na najbolji mogući način. Taj mi je čovjek bio neobično blizak, iako se nismo pretjerano družili. Prije politike, bili smo kolege sa Univerziteta i ja sam veoma cijenio njegovu odmjerenu riječ i promišljen stav. Uz sve ostalo, poticao je iz relativno imućne porodice i nikada nije ispoljio bilo kakav vid materijalne lakomosti. Konačno, bio je jedan od rijetkih visokih službenika tadašnje administracije koji je govorio strane jezike.
JOŠ je trebalo uspostaviti vezu sa italijanskom stranom, odnosno sa njihovim lokalnim kriminalcima. To je bio najmanji problem. Oni su doslovno opsjedali crnogorsku Vladu. Naravno, predstavljali su se kao već prebogati biznismeni i kao ljudi koji žele da nam pomognu. Pokazivali su saosjećajnost prema patnjama naroda i nudili zajedničke poslove i ulaganja, kako bi se savladale i po njima nepravedne sankcije. Priče su zvučale primamljivo sve dok ne bi bile provjerene. Dugo je trebalo da razvijemo efikasan sistem provjere ozbiljnosti partnera koji su državi nudili vrijedne poslove. A, kada je to urađeno, nije ostala ni jedna jedina ozbiljna ponuda.
Zbog svega toga, odlučeno je da se i na ovaj posao primijeni sistem koji je korišten u poslovima s naftom, tj. njenom švercu. Dakle, tranzitom cigareta mogao je da se bavi svako ko bi ispoštovao propisanu proceduru. Ona se sastojala u obavezi da se preduzeću ”Zetatrans”, kao ovlašćenom državnom dileru, plati taksa koja je iznosila oko dvesta US dolara po master boksu cigareta. Najvžaniji dio modela i ovdje je bilo opredjeljenje da se nikome ne obezbjeđuje monopol i da se, makar fingira, slobodna tržišna utakmica.
Svako sa crnogorske strane imao je svog partnera sa druge strane jadranske obale. Moguće je da su Italijani već tada bili dio neke veće cjeline, ali se kao takvi nisu predstavljali na ovim prostorima. Započeo je veliki posao sastavljen od mnogo učesnika. Vremenom, u Crnoj Gori je bilo preko pedeset autorizovanih dilera cigareta. Ovi su poslovi ušli u domen ”javne tajne”. Brze švercerske glisere, koji za svega dva sata preplove Jadransko more, građani su doživljavali kao one koji donose penzije, plate, socijalna primanja... I tada je to bila velika istina.
Zamolio sam, jednom prilikom, Miška Lalića da mi detaljno ispriča kako ovaj posao stvarno izgleda. Priča je bila šokantna. Da bi platili cigarete i taksu, Italijani su donosili novac u velikim crnim vrećama za smeće. U pitanju su bile italijanske lire i njemačke marke, pretežno u malim apoenima i izgužvane od upotrebe. To je bio novac neposredno ubran na ulicama južne Italije. Vreće bi se praznile na velikim stolovima kako bi se izvršilo prebrojavanje. Po Miškovim riječima, haos je bio potpun. Novac je kipio na sve strane. Dosta ga je završavalo u xepovima državnih činovnika, uključujći i pripadnike Službe državne bezbjednosti, čije je prisustvo to trebalo da spriječi. Svađe između jedne i druge strane bile su stalne i niko nije mogao sa sigurnošću utvrditi koliko ima novca i po kakvim pravilima se on uplaćuje. Na kraju, zamolio me je da ga oslobodim ove dužnosti. Kao ozbiljan i pošten čovjek nije dalje želio da učestvuje u nečemu što se izmiče kontroli. Izašao sam mu u susret.
Otada je sve prešlo pod neposrednu kontrolu Mila Đukanovića, predsjednika Vlade. Bar je postao centar poslovanja, a sve informacije koje sam dobijao u vezi sa ”tranzitom cigareta” dolazile su neposredno od Đukanovića.
UPRKOS svemu, posao je bio visokoprofitabilan. Ne samo za državu, već prije svega za neposredne učesnike. Stoga su zahtjevi da se uključe sve novi i novi partneri ubrzo proizveli usko grlo. Bilo je više cigareta nego li ih je moglo prihvatiti sivo italijansko tržište. Po zakonima ponude i potražnje, država je reagovala povećanjem takse. Postepeno, ona je došla do trideset dolara po boksu, odnosno porasla je za pedeset odsto. Posljedica je bila da se broj dilera smanjio. Vjerovatno zato jer su bili prisiljeni da se više njih udruži radi racionalizacije troškova. Druga posljedica se sastojala u pronalaženju novih ”puteva duvana” prema BiH, Srbiji, Hrvatskoj... Sve je ukazivalo na to da se stvar otima kontroli.
U vrijeme ”cvjetanja tranzita” imao sam više susreta sa italijanskim ambasadorima. Svaki od njih je pokazivao da zna šta smo preduzeli i tražio da prestanemo sa podsticanjem šverca cigaretama. Kako je koji susret prolazio, bili su sve rezolutniji i donosili neposredne dokaze naše umiješanosti. Konačno su se obratili sa konkretnim zahtjevima da im budu izručeni njihovi državljani, članovi raznih ogranaka mafije, koji su boravili u Crnoj Gori i imali visoke privilegije ”uvaženih poslovnih partnera”. Iz njihovih podataka, vidjelo se da je vrag odnio šalu. Sa mafijašima takvog kalibra, ni jača i organizovanija država (poput njihove), nije mogla izaći na kraj.
Za sve vrijeme trajanja sankcija, moj odgovor je ostao nepromjenjen. Tačno je - švercujemo, saopštavao sam im ono što su oni već znali. Šta nam je drugo preostalo? Stavili ste nas u zatvor, ogradili kaznama i zabranama, pa ne očekujete, valjda, da se ponašamo uglađeno i proevropski. Ne dozvoljavate nam ni lijekove da uvezemo prije nego li nas namučite do mjere da nam zatrebaju neki drugi. Šta vas briga što naše fabrike stoje, jer ne mogu da uvezu sirovine, čak ni za proizvodnju dječje hrane?
S druge strane, nećete da našoj zemlji izručite nijednog odbjeglog kriminalca, iako vam dajemo dokaze da su počinili najteža krivična djela. Vi više vjerujete njihovim iskazima i primate ih kao političke azilante. Zašto bismo, onda, mi izašli u susret vašim zahtjevima? Posebno ako se zna da nije naša zemlja samu sebe isključila iz Interpola, već su to uradili drugi pod sumnjivom političkom motivacijom.

OPASNI LJUDI

ODBIJANJE njihovih zahtjeva tumačio sam i izostankom potpune policijsko-bezbjednosne informacije za koju su nas, uvijek, prikraćivali. Naime, i naša policija je znala da se radi o veoma opasnim osobama, ali nije mogla da utvrdi njihove međusobne odnose i jačinu veza. Na primjer, jedna od ličnosti sa liste zahtjeva za izručenje, bila je osumnjičena da je bacila ručnu granatu na policijsku stanicu na jugu Italije. Da li će, pitao sam ambasadore, neko njemu blizak, ukoliko ovaj bude izručen, krenuti da se sveti na nekom dječjem vrtiću?
(NASTAVLJA SE)