Duvan stiže s neba!

Piše: Momir BULATOVIĆ
POZVAO sam Svetozara Marovića i pokazao mu dokumenta. Pogledao ih je krajnje ležerno i bez imalo zbunjenosti. “Je li ovo istina”, pitao sam. “Jeste”, mirno je uzvratio. “A zašto?” Pa, zato što to ovdje rade svi koji mogu. Ti svome sinu ostavljaš da si bio prvi izabrani predsjednik Crne Gore, pamtim njegovo obrazloženje, a ja mislim o nekim drugim, konkretnijim stvarima!” Više nije imalo šta da se kaže. A nije moglo ništa ni da se dokaže. Ostalo je da se ćuti. I to po pravilima (političkog) ćutanja.
Kopiju ovih dokumenata imao je i Milo Đukanović. Vjerujem da su oni bili najdjelotvornije sredstvo ubijeđivanja da Marović uvijek politički podržava Mila Đukanovića, naročito u sukobu sa mnom koji je ubrzo uslijedio.
Iako, dakle, više nisam bio u stanju da pratim šta se zbivalo sa daljim modifikacijama švercerskih kanala (prema meni je izgrađivana zavjera ćutanja), golim okom se moglo vidjeti da to sve više postaje privatni, umjesto državni biznis. Uskoro su na Podgorički aerodrom počeli da slijeću veliki transportni avioni krcati cigaretama. Dešavalo se da ih bude i po pedeset u jednom danu. Oni uopšte nisu postojali. Barem tako su vođeni sa stanovišta državne administracije. Tehnika je bila bezobrazno jednostavna. Naime, svaki je avion, prilikom prelijetanja Podgorice, prijavljivao kvar i tražio dozvolu za tehničko slijetanje. Po svim propisima, dozvola se izdaje trenutno. Kada avion sleti on mora biti pod stalnim policijskim nadzorom kako iz njega ne bi izašli ni ljudi, ni roba mimo carinske procedure. Policija bi, zaista okružila avion i organizovala istovar i pratnju do obližnjih magacina. Istovareni avion bi, odjednom postao ispravan i sposoban za nastavak leta. Ovlašćeni policijski činovnik bi sastavio zapisnik o tome da ništa iz njega nije izneseno i let je nastavljen sa čistim papirima i praznim trupom. I tako hiljadama puta. Cigarete su, doslovno, padale sa neba, a da ih, u stvari, nikada nije ni bilo, potvrđivali su oni kojima su donesene.

SAMOUVERENI ĐUKANOVIĆ

POČETKOM 1996. godine kada je započeto ukidanje sankcija SR Jugoslaviji, upitao sam Mila Đukanovića da li je svjestan da se sada mora prekinuti posao švercovanja cigaretama. Odgovor je bio potvrdan. Da li je moguće da se to uradi za mjesec dana, bilo je moje sljedeće pitanje? “Ja to mogu da uradim za jedan dan”, uzvratio je odsječno. Čini mi se da taj dan nismo dočekali. Samouvjereni Milo je zaboravio da nije lako izaći iz tog kola. Mafija ne toleriše prekid kolanja novca. Nije važno da li se neko namirio, pa mu lično ne treba više. Novac mora stalno da pritiče, inače... mafija se ne šali ni sa kim.
Naročito ne bi bilo mjesta šali ako jedan, u osnovi ne baš tako “prljav posao” kao što je šverc cigaretama, vremenom postane paravan za druge “visokoprofitabilne” djelatnosti iz mafijaškog inventara.
Konačno, sva ova dešavanja - ma koliko ja (ili bilo ko drugi) politički i pravno osuđivao Mila Đukanovića, do dan danas, nisu previše izmijenila moja osjećanja prema njemu, kao dugogodišnjem saradniku i mlađem prijatelju. Samo sam, vremenom, počeo da razumijevam tugu i očaj što pritiska roditelje kojima su djeca otišla “po zlu putu” kriminala, droge i ostalih modernih zala.
Za kraj ove sumorne priče i jedan posebno važan detalj.
Sve ove lokalne igre ne bi bile moguće da nisu odobrene od glavnih svjetskih centara moći. Naime, nezamislivo je da neko može da dođe u sjedište “Filipa Morisa”, ili “Britiš Ameriken tabaka” i kupi hiljade kontejnera cigareta. Za ovu robu, u svjetskim razmjerama, mora se znati ko je kupac i za koje područje.

SLIKE SA “AVAKSA”

DAKLE, da bi ovako veliki šverc uopšte bio moguć, on najprije treba da bude odobren od svjetskih gospodara ove igre.
Drugo, da je neko htio da sve ovo spriječi, to bi i uradio. Dokaz za to daje naredna zanimljiva dogodovština.
Avgusta 1994. godine, poslije odbijanja Mirovnog plana Kontakt grupe za BiH, od predstavnika Republike Srpske, rukovodstvo SRJ je donijelo odluku o zavođenju blokade i prestanku svake vrste pomoći, osim humanitarne. Prilikom jednog od mnogobrojnih susreta sa Ričardom Holbrukom, američkim mirovnim posrednikom, on je prigovorio Slobodanu Miloševiću i meni, da ne poštujemo tu mjeru i da smo nastavili sa dopremanjem pomoći Vojsci Republike Srpske. Milošević je najodlučnije odbio prigovor, čudeći se kako Holbruk nasjeda na takve neistine. Onda je ovaj, mrtav-hladan, pred nas stavio satelitski snimak mosta na Drini, gdje se vidi cisterna koja ulazi u Republiku Srpsku. “A, to ‘nije se dao zbuniti Slobodan’, to je cisterna sa mlekom...” Nije, nastavio je Holbruk, izvršena je spektroskopska analiza i ustanovljeno je da je unutra dizel gorivo”. To je potvrdio istom slikom samo uz spektralnu analizu i ključ za njeno razumjevanje. Ostali smo bez riječi. Holbruk je nastavio tvrdnjom da nije slučajno što nam je pokazao baš ovu sliku. Oni, naravno, znaju za sve što ide prema Republici Srpskoj. Realisti su i razumiju da bi ona bez naše pomoći upala u agoniju, što nikome ne može biti cilj. Oni, dakle, nisu protiv pomoći, uopšte, već da se ona smanji na mjeru koja će imati efekta kod rukovodstva bosanskih Srba.

PRITISAK NA - VLAST

Sve što sam čuo, ili pročitao o nadmoćnosti američke tehnologije, prikazalo mi se na dlanu. Stoga, sasvim sam siguran da oni imaju sve podatke, snimke i dokaze o švercu cigaretama preko Jadrana, ali da im nije bio (ili još uvijek nije) cilj da ih iskoriste i zaustave glisere koji su parali Jadran. Na velikoj šahovskoj tabli strateških interesa, teško je shvatiti pravi smisao ovog, sa njihovog stanovišta, sitnog međupoteza. Mnogima od nas, a vjerujem i cijeloj državi, on je ipak mijenjao sudbinu.
Ekonomske sankcije, posebno zabrana plaćanja prema inostranstvu legalnim bankarskim kanalima, imale su i dodatne razorne efekte. One su uništavale svaki segment privrede i trgovine. NJihova osnovna posljedica je bilo narastajuće siromaštvo stanovništva i vrtoglavo bogaćenje novih elita. Istovremeno, kada su ove kaznene mjere uvedene i podržane od ogromnog broja država, proklamovano je da one nisu usmjerene prema stanovništvu, već da su sredstvo pritiska na političko i državno rukovodstvo da ispuni zahtjeve “međunarodne zajednice”.
Razlika između ovih riječi i stvarnog stanja, bila je toliko velika da je prosto bola oči. O njoj sam govorio prilikom obraćanja Evropskom parlamentu u Briselu 30. juna 1993. godine. Bili su kasni popodnevni sati. U toj visokoj evropskoj instituciji, moje gostovanje nije izazvalo naročitu pažnju. Došli su samo oni parlamentarci koji su, na neki način bili uključeni u eksju-krizu, što znači ne njih premnogo. Nezavisno od toga, ili upravo zbog toga, u završnom dijelu obraćanja, napustio sam uglađenu diplomatsku retoriku i ocijenio politiku vlada njihovih zemalja, kao čisto farisejstvo.
Sutradan, kod mene u hotel došao je iskusan i ozbiljan gospodin, poslanik iz redova njemačke Socijaldemokratske partije. Susret je bio neformalan (kasnije sam ga ocijenio i kao prijateljski) što mi ne dozvoljava da navedem njegovo ime. Obratio mi se sa očiglednim simpatijama. On, naime, sinoć nije slušao moj nastup, ali su mu kolege prenijele najvažnije elemente. Posebno dio u kojem sam pokušao da ih “bocnem” i pokažem dvoličnost politike njihovih vlada.
“Mislite li Vi, mladi gospodine, da mi to ne znamo”, upitao me sa pokroviteljskim smješkom. Objasnio mi je da se ne radi o odstupanju od sistema, već je to što ja kritikujem, sistem sam po sebi. Oni bi, naravno, mogli da hermetički zatvore sve naše granice, kada bi to htjeli. Ali, to im nije cilj. “Mi ne želimo da vas zadavimo, već samo malo pridavimo”, plastično se izrazio, kako bih ja bolje shvatio.

STARI RECEPT BOGAĆENJA
SANKCIJE su naličile na silni vrtlog u teškoj i tamnoj rijeci. Kad se zapadne u njega, ne postoji način da se izvuče, već se tone sve dublje i dublje. Svijest o tome i poznavanje mehanizama i procesa koji ovdje djeluju ne pomaže ni u čemu. Štaviše, oni samo smetaju zbog snažnog osjećaja potpune bespomoćnosti. Ništa od opisanog nije vidljivo i najčešće je veoma teško dokazivo. Jedini način da bude spriječeno, bila bi potpuna zabrana poslovanja sa inostranstvom, što je samo drugo ime za ekonomsko samoubistvo nacionalne privrede. Nezadrživo “topljenje” je, ipak bila manje loša varijanta.
Meni je posebno i dodatno smetalo što su i u ovim poslovima “kajmak skidali” pripadnici onog istog establišmenta koji su našoj zemlji, prvo, neosnovano pripisali krivicu za sve i svašta, da bi je onda kaznili i na kraju od toga izvlačili velike ekonomske koristi. Konačno, nijedan od načina za brzo i enormno zgrtanje novca na ovim prostorima nije trebalo izmišljati. Svi su oni odavno primjenjivani u raznim prilikama i raznim zemljama. Naša država je, po toj logici, jednostavno došla na red.
Kanale šverca, prevare sa osiguranjem, legalizacija keša i pranje novca, izbjegavanje poreza i sve ostale ekonomske vratolomije koje se vezuju uz naše novokomponovane biznismene, prije i iznad svega, treba pripisati pravim svjetskim igračima, koji su toliko veliki i jaki da i ne treba da imaju neko posebno ime. NJihovi lokalni pioni su, za ovdašnje prilike postali moćni, ali ipak nisu promjenili ulogu. Ostali su pioni.
(Nastavlja se)