Kafa kod Alije

PIŠE: Momir Bulatović
PARALELNO sa svim ostalim, tekli su pregovori (u Dejtonu) o mapama podjele Bosne i Hercegovine na dva entiteta. Oni su bili suština postizanja cjelokupnog sporazuma, ali i područje na kojem su isprobana gotovo sva moguća rješenja. Na svim prethodnim pregovorima na ovom pitanju je konstatovan neuspjeh, i, usljed toga, nastavljan je rat, pogibije i razaranja.
Osnovu za raspravu predstavljala je mapa Kontakt grupe, sačinjena na ključu 50 naprema 49 odsto teritorije, u korist muslimansko-hrvatske federacije. Prethodno, nju su odbili predstavnici Republike Srpske, a druga strana je prihvatila. Međutim, svi su, bez razlike, smatrali da je ona jako loša i složili se da rade na njenom poboljšanju. To je, drugim riječima, značilo da se ponovo otvara beskrajna diskusija šta kome pripada, ko je gdje bio žrtva i ko je ginuo za neka područja. Toliko smo tih godina gledali u geografske karte i slušali jezive ratne argumente suprotstavljenih strana, da odonda imam averziju čak i kada treba pogledati običnu auto kartu.

MUKE OKO MAPA
SVE strane u sukobu, u odnosu na teritorijalno pitanje imaju istu logiku. Oni moraju da ispostave svoje zahtjeve i iznesu svoje dokaze, ne zato što je to realno, nego što je nužno. Oni su obavezni prema svojim sunarodnicima, svojim građanima, da ne kažem biračima. Jer, u politici se, ipak, sve svodi na moć koja proističe iz podrške glasača. Znači, ispostavljaju se zahtjevi da bi se pred njima moglo reći - eto, mi smo to tražili, a nismo dobili, jer je neko drugi kriv za to.
Ja sam dugo i mnogo radio sa kolegama iz Republike Srpske upravo na mapama. Svaki novi gubitak teritorija koje su, po svemu trebalo da ostanu u okviru srpskih područja, padao je sve teže i stvarao dublji jaz između nas. Slobodan Milošević se rijetko uključivao u detaljnu diskusiju. On je prezentovao samo globalne dogovore, ili označavao naša popuštanja na pojedinim područjima. Milan Milutinović je imao izgovor da se u mape uopšte ne razumije, tako da sam često bio sa ljudima koji su bili formalno sa iste, ali suštinski sa druge strane pregovaračkih interesa. Moji pregovarački ciljevi bili su znatno višeg ranga. Oni su se morali držati svakog mjesta i svakog kvadratnog kilometra teritorije.
Zato su se nesporazumi množili, a pred kraj se pretvarali u otvorene svađe. Oni su, barem imali na koga da se izviču kada saznaju za neki naš novi ustupak koji je značio dalji gubitak značajnih dijelova njihove teritorije. Vjerujem da su i tada znali da mi to ne činimo ni iz kakvog luksuza, već zbog ljute nevolje. Ipak, teško su nas sumnjičili, odbijajući sva racionalna objašnjenja.
Neposredno pred kraj pregovora, konkretni teritorijalni zahtevi muslimanske strane, koje su nam upućivali preko Amerikanaca kao svojih moćnih portparola, prevazišli su svaku granicu. Tada smo odlučili da neke od njih prećutimo pred članovima delegacije iz Republike Srpske. Za nevolju nikad nije kasno, računali smo, pa je bolje da se sa njima suočimo na osnovu konačnog rješenja (ako ga uopšte bude bilo). Tada se rodila druga, ne manja muka. Zašto ćutimo i ne dajemo pravovremene informacije, pitali su nas, jer su informacije curile iz drugog tabora koji je imao ucjenjivačku poziciju? Sve gore, od gorega.

OREOL NEVINE ŽRTVE
FINALE ovog dijela priče sadrži se u trenutku kada (opet ja sam) Krajišniku, Koljeviću i Buhi pokazujem konačnu mapu, kao sastavni dio sporazuma u Dejtonu. Vrijeme je ispred podneva u utorak, 21. novembar 1995. godine. Predsjednik SAD, Vilijem Klinton upravo preko Si-En-Ena objavljuje da je postignut sporazum, a Krajišnik ne može očima da vjeruje kad vidi toliki srpski gubitak na području Sarajeva. Onda počinje bujica riječi protiv Miloševića i mene. Na kraju surova otpužba koja ujeda za srce. **Reci mi, Boga ti, koliko ste para vas dvojica uzeli za ovoliku izdaju oko Sarajeva**? Umjesto odgovora, jer tu nije bilo mjesta ni za kakvu priču, ustajem i napuštam svoju sobu. Poluglasno izgovaram crnogorsku uzrečicu: **E, blago ti u pamet...**
Mjesecima poslije toga, kad je Dejtonski sporazum već osigurao mir i kada su se svi faktički zakleli nad njim, na sastanku u Beogradu pitam Momčila Krajišnika sjeća li se šta mi je sve rekao u Dejtonu, povodom tog istog dokumenta, koji sada hvali i primjenjuje. **Ne**, bio je njegov odgovor. **Ja sam sve to odavno zaboravio, a i ti bi, bolan, trebalo ako si pametan**. Prišao sam mu, izljubili smo se (obavezna tri puta) i postupio sam kako mi je rekao. Tada su važila neka druga **pravila ćutanja**.
Ali, valja objasniti kako je, uopšte, dolazilo do ovako naglih promjena u mapama. Za sve vrijeme pregovora, muslimanska strana, sa Alijom Izetbegovićem na čelu, ponašala se kao razmaženo derište. Čim im se ne da ono što traže, dignu glas do neba i zaprijete napuštanjem pregovora. To im je omogućavao oreol nevine žrtve, kako su bili predstavljeni u Americi i dobrom dijelu svijeta. Uz to, domaćini su se gotovo utrkivali da ispune svaku njihovu želju, predstavljajući je kao svoju i kao svoj zahtjev za uspješnost kompletnih pregovora. U njihovom timu je bio i Haris Silajxić, ministar inostranih poslova i čovjek izuzetno vješt diplomatskim igrama. Isticao se i Muhamed Šaćirbej (ranije Šaćirbegović), predstavnik BiH u Ujedinjenim nacijama i javni miljenik i sad uticajne Medlin Olbrajt, šefa američke misije pri OUN. Za njega nisu važila ograničenja javnih nastupa, tako da se nije skidao sa programa svjetskih mreža, odakle je kuknjavio preko svake mjere.
Sa njima smo najmanje komunicirali, ne zato što je to bio naš izbor, već što to nije davalo nikakve rezultate. U dva navrata (u stilu **ajdemo kod Alije na kafu...**), pokušali smo da otvoreno razgovaramo i stavimo tačku na sve nove i nove zahtjeve. Ali, za razliku od svih ranijih pregovora, Alija Izetbegović je bio formalan i naglašeno uzdržan. Drugi put smo tražili da pričamo pred Kristoferom i Holbrukom, ali je na sastanak došao samo Silajxić. Pred sam kraj pregorova, otvoreno smo ih izbjegavali, jer je svaki susret sa njima rađao nove teritorijalne prohtjeve.

HOLBRUKA ČEKA ŽENA
PITANJE mapa nije bilo samo politički, već i tehnički izuzetno teško. Jedno je politička priča, drugo potez olovkom po geografskoj karti, a sasvim treće precizno ustanovljavanje granica na realnim uslovima. Posebno je bilo važno trenutno ustanoviti veličinu teritorije, kako bi se poštovala dogovorena proporcija (51:49). Našim kartografima, ponekad je za manje promjene, trebala cijela noć da izračunaju tražene procente.
Jedne smo večeri vidjeli kako taj posao izgleda u organizaciji američke armije. Miloševića, Milutinovića i mene, pozvao je Holbruk u dio zgrade gdje je neposredni domaćin bio general Vesli Klark. Prema njegovim riječima, tu je bilo angažovano oko osamdeset oficira sa rangom pukovnika, da pruže traženu logističku podršku pregovaračima.
Doslovno kompletna Bosna i Hercegovina snimljena je trodimenzionalnom tehnikom i pohranjena u memoriju moćnih kompjutera. Demonstrirali su to na primjeru Sarajeva. Ubaci se CD rom i uzme xojstik koji ima ulogu pilotske palice. Tako kružite iznad grada, zapažate najsitnije detalje, spuštate se na ulice i dolazite do ulaznih vrata zgrada. Sve to prate trenutni i beskrajno precizni proračuni. Ali, njihov cilj nije bio samo da nas fasciniraju (što se mene tiče, više su nego uspjeli), već da zatraže našu pomoć pri kreiranju zemaljskog koridora koji bi enklavu Goražde i Srebrenica spojio sa Sarajevom. Put je u cjelini trebalo da ide srpskom teritorijom, pa su im, uprkos silnoj tehnologiji, trebale naše sugestije.
Te je večeri Holbruk bio naglašeno nervozan. Bilo je petnaesto veče pregovora, njemu je u posjetu došla supruga, a on je prebirao po snimcima nekog kamenjara u društvu političara i vojnika. Izgledalo je da se ne šali kad je rekao da se boji da će ga i ova žena ostaviti zato što je više posvećen poslu, nego njoj.
Slobodan Milošević mu je velikodušno ponudio da ode na večeru i da se lijepo provede. Neka ne brine, mi ćemo za to vrijeme, pronaći taj koridor. Zatražio je da nam donesu po viski, za srećan početak posla. Po tome je ovaj put nazvan **njhisky njay** (put viskija). O ovome piše i Holbruk u svojoj knjizi, iako je njegova interpretacija bitno drugačija. Po njoj je viski bio razlog Milioševićeve popustljivosti. Za razliku od njega, ja sam bio tu sve vrijeme i moj utisak je bio sasvim drugačiji.


U ULOZI POSREDNIKA
PALATA Ujedinjenih nacija u Ženevi. Nova runda pregovora. Ovaj put obilježena žestokim sukobima muslimana i Hrvata u sjeverozapadnoj Bosni. Tuđman i Izetbegović neuobičajeno udaljeni. Tek procjede pokoji pogled, kad već ne mogu zaobići činjenicu da su za istim stolom. Sala je velika. U njoj je, pored konferencijskog stola, nekoliko izdvojenih garnitura za sjedenje i u uglu sto sa kafom, kolačićima, voćem...
Naporan dan se primiče kraju. Jedna je od mnogobrojnih pauza i vrijeme je kad čovjek više ne zna ništa bi sa samim sobom. Potpuno neočekivano, prilazi mi predsjednik Tuđman i, gotovo prijateljski(!?) kaže: **Idite, molim vas, pitajte onog vjerskog fanatika (pokazuje glavom put Izetbegovića), koliko još treba da mu izgine ljudi, da bi prekinuo svoje napade na položaje mojih snaga. Vjerujem da vas neće odbiti da razgovara!** Nastavlja, da se prema izvještajima koje dobija na frontu odvija pravi masakr. Pripadnici **zelenih beretki** sa vjerskim usklicima u talasima idu pred cijevi hrvatskih snaga. Stradaju hiljade njih. **Toliko**, završava Tuđman, **da jednostavno više ne mogu da ih ubijaju. Shvatio sam, tehnički ne mogu, a ne stoga što je proradila nečija humanost**.
Izetbegović je sam pred stolom sa posluženjem. Kao u magnovenju prelazim tih nekoliko metara što nas dijeli i nadam se da će prihvatiti da razmjenimo nekoliko riječi. NJegova ruka počiva na sjajnobijeloj, uštirkanoj salveti. Govorom tijela pokazuje da mogu da počnem razgovor.
**Čujem, gospodine predsjedniče, da vaše snage trpe velike gubitke...**, postavljam se u ulogu posrednika, jer je morao vidjeti ko je bio moj izvor informacija.
**Jah...**, odgovora duboko pognute glave i odsutnog pogleda.
Pitam da li je tačno da su u pitanju hiljade ljudi? Odgovara istom bosanskom potvrdnom uzrečicom i ne mijenja položaj. Pitam, konačo, da li zna tačan broj i dobijan odgovor koji glasi: **Ne. Jer, to i nije toliko važno. Svaki od njih je pao za pravednu svar, a kod nas pravednici imaju svoju nagradu.
(Nastavlja se)