Prvi posao - premijer!

Piše: Momir BULATOVIĆ
U SKLADU sa našim ranijim dogovorom, nakon izborne pobjede, trebalo je da Milu Đukanoviću povjerim mandat za sastav Vlade. To sam uradio tek kada sam dobio ponovljene (usmene) garancije, u prisustvu drugo dvoje potpredsjednika Partije, da će on svoj dio obaveza u formiranju i djelovanju Vlade ispuniti na obećani način. To je bilo treći put da mu se ukazuje tako veliko političko povjerenje i odgovornost. Prva dva puta sam svoju odluku obrazlagao njegovim ukupnim kvalitetima. Ovaj put sam ih tek spomenuo, ali je u prvom planu bilo očekivanje da će on uspješno realizovati obaveze koje je DPS preuzela tražeći povjerenje crnogorskih birača. Odluka je objavljena 27. novembra, a Vlada je izabrana tek nakon gotovo mjesec dana (24. decembra 1996. god).
U međuvremenu, trajale su naše rasprave o personalnom sastavu Vlade. Većina rješenja nije bila sporna, ali ona druga su se pokazala kao nepremostiva. Milo nije mogao da ima partijsku saglasnost, bez moje prethodne, a ni po koju cijenu nije dozvolio da mu “namećem” svoja kadrovska rješenja. Posebno ne kod ministarstva unutrašnjih poslova. Ministarsku policijsku fotelju je bio namijenio Vukašinu Marašu i to nije moglo da se promijeni ni na koji način. (Svi ostali ministri kako ti hoćeš, ali ovaj je moj!!!) Kako ja na to nisam htio da pristanem, uslijedila je njegova odluka da vrati mandat, jer nije u stanju da sastavi Vladu koja bi bila izabrana u Skupštini. Pismo kojim me zvanično obavještava o tome, zateklo me je u Beogradu. Držao sam taj papir u ruci i - bilo mi je žao. U mislima sam prebirao sve godine zajedničkog rada, velikih iskušenja koje smo savladali i ogromnog puta koji je taj mladi čovjek uspješno prevalio.
NAIME, ja sam ga zapazio još iz studentskih dana. Bio sam asistent na važnom predmetu (politička ekonomija) na prvoj godini studija. U Đukanovićevoj generaciji dominirale su dame. Bio je neki eksperiment sa služenjem vojnog roka, usljed kojeg je bilo svega pet-šest muškaraca. Bilo je, zato, lako upoznati ih i pratiti tokom cijelih studija. Milo se nije pretrzao od učenja ali je pokazivao neke druge sposobnosti.
Kada sam mu prvi put ponudio da bude predsjednik Vlade (imao je svega 29 godina) rekao je da bi jako volio da to postane, ali priznao je iskreno, da on to ne zna da radi. Nema veze, odgovorio sam, ne znam ni ja da budem predsjednik države. Učićemo i radićemo zajedno. I tako je bilo svih prethodnih godina.
Milo Đukanović nikada nije pokazao volju da svoje suštinsko obrazovanje podigne na veći nivo. Nije čitao knjige, ni stručnu literaturu. Nije učio strane jezike, niti ikada sjeo za računar. Ali, kao svaki rasni političar, hvatao je stvari u letu. Povezivao je činjenice munjevitom brzinom i bio zadovoljan prvim slojem njihovog tumačenja. Ono što bi tek bio načuo, ili spoznao u osnovnoj formi, odmah bi prisvajao i izgovarao kao istinu sa kojim živi od svog rođenja. Govorio je jednostavno, odlučno i oštro (nadimak “Milo britva”). Volio je da citira sam sebe i da ponavlja svoje riječi i nastupe, ali ne u smislu latinske izreke da je to majka znanja, već instinkta da je “ponavljanje otac političara”. Imao je izrazit psihološki “dar za prikrivanje”, odnosno bio bi najubjedljiviji onda kada bi sakrivao neki podatak, ili činjenicu. Narodski rečeno, savršeno je lagao i to do mjere u kojoj bi i sam povjerovao u svoje konstrukcije. Zato nikad nije imao problema kada ga oponenti uhvate u dijametralno suprotstavljenim tvrdnjama (za šta im je, ruku na srce, često davao obilje materijala).
Uprkos svemu tome (ili bolje: upravo zbog svega toga) volio sam da radim sa njim. Opisano građevinskim riječnikom, Milo nikada nije bio nadaren za kreiranje trase i određivanje putnih karakteristika. Ali, za probijanje već ucrtanog pravca, u Crnoj Gori odavno nije bilo sposobnijeg.
UZ sve emocije i uspomene koje su se pojavile u susretu sa njegovim pismom - ostavkom, morao sam da dam prioritet racionalnom pristupu. Ranije sam pretpostavio mogućnost da Đukanović odustane i razmišljao kome bi drugom mogao prepustiti ovaj zadatak. Jedino realno rješenje je bio Srđa Božović, visoki funkcioner DPS, stručan i čovjek sa priličnim iskustvom iz rada državnih organa. On je bio pripadnik takozvanog “Podgoričkog lobija”, uticajnog i jakog dijela DPS koji je godinama bio kritički nastrojen ka premijeru i njegovom učinku. Pored njega, ovu su grupu predvodili: Predrag Bulatović, Zoran Žižić i Miodrag - Miško Vuković. Božović, koji je bio upućen u sva dešavanja i sukobe na relaciji Momo - Milo, nije htio da prihvati tu dužnost. NJegovo obrazloženje je bilo jednostavno, ko je zemlju uveo u sav taj kriminal i vezu sa italijanskom mafijom neka je odatle i vadi! On je smatrao da postoje veće šanse da bude ubijen od mafijaša kojima bi prekinuo poslove, nego da bude izabran za predsjednika Vlade.
Ostali iz ove grupe su ga potpuno podržali. Među njima je bilo snažno ubjeđenje da je Đukanović već nepovratno u raljama organizovanog kriminala. Tako, kada je kasnije, Đukanović sastavljao Vladu, umjesto Zorana Žižića, predložio sam Miška Vukovića za potpredsjednika za pravna pitanja. U istom društvu (bilo nas je desetak) Vuković me upitao: “Predsjedniče, da li ti to mene žrtvuješ, šaljući me u tu lopovsku Vladu?” “Ne, Miško, ne žrtvujem te, već te šaljem u Vladu da ona više ne bi bila lopovska”, bio je moj odgovor.
Znači, drugog rješenja za mandatara osim Mila nije bilo, ukoliko nisam želio da izazovem politički raskol unutar svoje Partije. Moguće da je to imao u vidu i sam Milo Đukanović, pišući mi pismo, a ne objavljujući ga. Postojao je samo jedan način da to provjerim. Nazvao sam ga i rekao da sam dobio nekakvo njegovo pismo, ali da ga neću pročitati do sutra. Onda ćemo se sresti i zajedno vidjeti da li pismo, uopšte postoji. Ponovio sam da mu ja jesam protivnik, ali nisam neprijatelj. Ima ih on isuviše i bez mene. Zaista, nakon svih sukoba i čuda koja su se dešavala, mirno pogledavši u sebe, vidim da tom čovjeku nikada nisam poželio išta loše.
SUTRADAN “pisma nije bilo” (iako ga ja do danas čuvam u svojoj dokumentaciji). Nastavili smo teško usaglašavanje o Vladi. I jedan i drugi bogatiji za novo međusobno iskustvo.
Vrijeme je obojici isticalo. Naime, trebalo je formirati Vladu u Ustavom propisanom roku, inače se morao ponoviti kompletan izborni postupak. Napravljeno je nekoliko završnih ustupaka. Milo je odustao od svoje uporišne tačke (Maraš - ministar policije) ali je tražio da se stanje u tom resoru ne mijenja, što je značilo da ovaj ostaje šef Službe državne bezbjednosti. Naše partijske kolege iz Izvršnog odbora, to su ocijenile kao krunski ustupak, iako je ostalo isto, ono što je moralo biti promijenjeno. Na neka druga važna mjesta u Vladi, predloženi su ljudi koji nisu imali veze sa DPS, partijom čijim glasovima je trebalo da bude izabrana Vlada. Milo se branio da je to tačno, ali da sa tim ljudima može i zna da radi, a Partiju poštuje i slijediće njene političke odluke.
Sve se to odvijalo daleko od očiju javnosti. Bilo je nekih glasina o razmiricama na vrhu vladajuće partije, ali ni jedan medij, uključujući one “nezavisne”, nisu istraživali tu temu. Izborom Vlade, nije stavljena tačka na političke sukobe. Budući da je Milo Đukanović, nedvosmisleno pokazao da ne namjerava da ispuni svoj dio “pogodbe”, ovim je bila okončana tek politička predigra. Slijedila je rasprava u organima Demokratske partije socijalista, kao prvo poluvrijeme, i predsjednički izbori krajem 1997. godine, kao drugi dio nadmetanja koje nije bilo ni sportsko, ni viteško, već tužno i opasno.
U oba poluvremena sam izgubio. Oba “gola su bila iz nedozvoljene pozicije”, ali sudije su ih priznale. Istina je da se, na kraju, pamti samo rezultat, ali neke utakmice valja zapamtiti i zbog samog toka igre. Mislim da ova spada među njih. Jer, nakon svega i poslije svih godina, ja sam veoma srećan što sam OVAKO izgubio, nego li da sam ONAKO pobijedio.

RUGANJE JUGOSLAVIJI
PRIČA o sukobima unutar vladajuće Demokratske partije socijalista Crne Gore, tokom prve polovine 1997. godine, u osnovi je tragikomični vodvilj. Kada se iskaže sa dovoljne vremenske distance i bez nepotrebnih emocija (koje su potrošile sve ove godine i kasnija dešavanja), vidi se da su njeni zapleti bili komični, a njeno razrješenje je dovelo do pravih malih i velikih tragedija. Neki su ih doživjeli odmah, a druge su njihove “lične drame” čekale i dočekale u narednim godinama.
Vjerovatno nema primjera u parlamentarnoj praksi da neka partija pobijedi na jasnom državnom programu, formira Vladu i odmah, bez ikakvog jačeg povoda, ospori samu suštinu države zbog koje je i dobila povjerenje građana. Upravo to je uradila DPS Crne Gore. Milo Đukanović se, tokom kampanje zaklinjao u SR Jugoslaviju, izrugivao se opoziciji koja je prijetila da će sruštii tu “umjetnu tvorevinu” i zdušno branio Srbiju i njenog predsjednika od lokalnih optužbi.
(NASTAVLJA SE)