Apeli bez odjeka

17. 09. 2004. u 00:00

Svako pismo kontroliše Udba, svi znaju šta se na Kosmetu zbiva, ali pozivi episkopa Pavla nemaju efekta. Ne može se više živeti od arnautskog zuluma i terorističkih ispada, piše episkop.

IAKO se znalo da svako pismo kontroliše Udba, i da su ljudi na vlasti dobro obavešteni o onome što se na Kosmetu zbiva, ovi apeli nisu imali nikakvog efekta. Nisu imali čak ni onda kad je, kao 3. aprila 1968. godine, episkop Pavle uputio očajničko pismo iz Deviča: "Ne možemo više da živimo od arnautskog zuluma. Prosto ne znamo šta da činimo od terorističkih ispada žitelja susednih sela... Proširili su vest da su isekli i ubili igumaniju Paraskevu. Stalno prete: - Ovo ovde više nije vaše. Selite se, šta čekate". U sledećem pismu vladika kaže: "Situacija je užasna... Sinoć je jedan Šiptar ranio milicajca Markovića revolverom... Takođe, juče su napali kuću Milutina Mijovića iz Streoca, u kojoj je bio sa dva sina. Milutin je dobio sekiru u glavu, i naredili su im da napuste imanje, inače će ga zapaliti. Opet je počela hajka kao pre tri meseca, i ko zna kuda ovo vodi..."
Ocena tadašnjeg episkopa raško-prizrenskog bila je da Srbi na Kosovu žive "gore nego u vreme okupacije, jer su tokom okupacije bar imali nekakva prava"; opominje da se na školama nezakonito ističu zastave s albanskim dvoglavim orlom, da se ljudi odvode u zatvor zato što "drže liturgiju kroz selo", iako se liturgija služi u porti (što zakon ne zabranjuje); presija se nastavlja rušenjem crkava i grobalja, napadima na vernike, nasilnim ugovorima o prodaji imanja, administrativnim maltretiranjem Srba.
POČELO se s otmicama, bombama, premlaćivanjima nedužnih ljudi na javnim mestima i, što je najgore, sistematskim upadima u srpske kuće. Današnji srpski patrijarh upozoravao je da se ljudi, goli i bosi, isteruju iz svojih domova, da pri tom ne uživaju nikakvu zaštitu pred zakonom, da se Šiptari masovno doseljavaju iz Albanije. Kada je jedan Srbin upitao zašto se u srpskom selu Labljane slavi godišnjica Skenderbega, završio je u agoniji u prištinskoj bolnici. Krivaca nikada nije bilo.
Državne vlasti nisu reagovale, čak, ni onda kada se raško-prizrenski vladika obraćao na razne državne adrese, uključujući tadašnju Komisiju za odnose sa verskim zajednicama, upozoravajući da je deponija otrovne jalovine iz flotacije u selu Badovcu zagadila sve bunare, zemljište i korito reke Gračanke, dovodeći u pitanje živote ljudi.

U sećanjima na period kada je bio običan kaluđer, a potom i vladika raško-prizrenski, patrijarh Pavle trudio se da sagleda kosovski problem sa svih strana, ne umanjujući krivicu tadašnjeg državnog vrha Srbije i Jugoslavije za potonja tragična zbivanja. "Po sebi se razume", zapisao je, "da za stanje na Kosovu krivicu ne snose samo Šiptari. Njih su podržavali i podbadali ne samo iz republika zajedničke države Jugoslavije, već i iz stranog sveta. Ali, mene se najviše dotiče saučesništvo političkih ljudi našeg naroda."



NEVOLjE
- DOLAZEĆI u Eparhiju raško-prizrensku, znao sam da me tamo neće očekivati putevi posuti cvećem, nego teškoće raznih vrsta... Nevolja je bilo dosta, ali mi se čini da nas veće nisu snalazile...

(NASTAVLjA SE)

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije