Centralni zatvor je, kako se među robijašima govorilo, prva liga, prestižno mesto u kojem se kale beogradski mangupi. Odatle se počinje, pa dokle ko stigne.
Piše : Jordan Antonić
IMA nečeg i u tome što sam vezan baš za beogradski Centralni zatvor, piše u knjizi ”najžešći robijaši Centralnog zatvora” bivši komandir u ovoj ustanovi Jordan Antonić. To je, kako se među robijašima govorilo, prva liga, prestižno mesto u kojem se kale beogradski mangupi. Iz njihovih redova, i iz te sredine, stizali su oni najprepredeniji i najopasniji. Odatle se počinje, pa dokle ko stigne.
Od te sorte nema težih i gorih. Na sve su spremni - da ubiju, otmu opljačkaju, podvale ukradu, utrape drogu, ”reketiraju”. Među njima ima i čudaka svake fele... U njihovom svetu takvi izrastaju u vođe klanova i grupa... Proglašavaju se vitezovima podzemlja i kunu u čast i poštenje, a svi odreda lažu.
Blagoje Radojević, zvani Ćora, prvi put je uhapšen 1984. godine, zbog ranjavanja Miće Dandare, ”kralja Cigana”, iz Marinkove Bare, koji je u to vreme bio blazak prijatelj sa Džambom, Robijom, Mačkom, Kicošem, Totarom, Giškom, Rankom Rubežićem i sličnima.
Ćora i Dandara sukobili su se u večernjim satima u prepunom restoranu ”Lipa”, zbog toga što je ovaj potonji pokušao da sebi rezerviše mesto tako što će ”išćuškati nepoznate klince”. Jedan od tih ”klinaca” bio je i tada potpuno anonimni Ćira, koji je na Dandarinu agresivnost reagovao potezanjem malokalibarskog pištolja i pucao mu u vrat.
Ćora je zbog ovoga osuđen na pet i po godina robije. U CZ mu je najpre, radi njegove lične bezbednosti, određena mera usamljenja, kako bi ga zaštitili od moguće osvete. Međutim, kako je vreme prolazilo, anonimni Ćora je postajao sve osioniji. Zbog toga je često dobijao batine i iznova smeštan u samicu.
Situacija se dalje zaoštravala, pa je Ćora počeo ”da radi žiletom po sebi”, da se samopovređuje. U vreme kada je, posle sudske presude, boravio na izvršnom odeljenju, pre prebacivanja u Zabelu, žiletom se isekao nekoliko puta. Taj ”štos” sa sečenjem Ćora je po svemu sudeći, pokupio od svog tadašnjeg sobnog kolege Pečenog (Zoran Pečenjaković, džeparoš). Bilo je takozvano ”plitko sečenje”. Sečivo za tu svrhu su posebno pripremali: slomili bi žilet na četvrtinu i onda jedan komadić uvukli u filter od cigarete, koji bi potom zapekli upaljačem. Zapečeni filter bi se tako skorio i napravio korice oko žileta. Veština je bila podesiti da oštrica žileta viri iz ”korica” tek nepun milimetar. Takvo ”oruđe” im je omogućavalo da se poseku dovoljno da bi krvarili, ali ne toliko duboko da bi povredili vene. Ovakvo samopovređivanje imalo je za cilj da, zapravo, izazove snažan efekat na okolinu, ali ne i da ”isečenom” nanese vitalne povrede.
Bilo je očigledno da Ćora želi da ostavi snažan utisak, da se pročuje kao neko ko ne žali sebe, ko često dobija batine od stražara. Imajući u vidu njegovu kasniju biografiju, teško je dokučiti zbog čega je imao takvu opsesiju.
NEKA, TREBAĆE
DANAŠNJI kompleks zgrada CZ ima površinu blizu sto hiljada kvadratnih metara. U njemu je i dvanaest kilometara hodnika. Retko kad je bio dupke popunjen, jer je, kako se pokazalo, predimenzioniran. Navodno je neko, još u vreme projektovanja, primetio pred Titom kako je to možda i preveliko, jer ”gradimo novo društvo, koje će ljude prevaspitavati humanijim metodama i vraćati na pravi put bez kazamata”.
Na to je iskusni i svevideći Broz vizionarski odgovorio kratko i presudno: ”Neka, trebaće”, i tako je ostalo. I zaista je bilo nekoliko perioda kad je ”zatrebalo”, a poslednji put nedavno, u vreme policijske akcije ”Sablja”.
(NASTAVLJA SE)