Mržnja i netrpeljivost između Srba i Šiptara eskalirala je do krvavog obračuna, u kojem su moćnici sa zapada stali na stranu Šiptara. Srbima je servirana još jedna lekcija da se problemi na Balkanu mogu rešavati samo u skladu sa interesima velikih.
NA Kosovu i Metohiji suočeni smo sa dve asimetrične koncepcije: srpskom - geopolitičkom i šiptarskom - demopolitičkom. Pri tom je kod Šiptara prisutan intuitivni geopolitički nastup oslonjen na snažan osećaj vrednosti zemlje, što ih instinktivno nagoni da osvajaju prostor. To čine ekspanzivnom demopolitikom dok Srbi racionalno zastupaju integralističke i geopolitičke nazore, a postepeno se dezintegrišu uzastopno gubeći prostore. Šiptari geopolitičke ciljeve postižu demopolitičkim sredsvima, dok Srbi nervozno deluju zbog ubrzanog demografskog opadanja.
Aktuelno stanje na Kosmetu oduzima mogućnost razmatranja različitih opcija rešenja kosmetske krize. Naime, u poslednjoj fazi te krize, koju je zapad i zvanično kontrolisao na način da je dozirao po vremenu i intenzitetu sukoba, upravljao njome i dirigovao metodima njene eskalacije. Očigledno je da je taj najzamršeniji čvor jugokrize u celini ostavljen za finale intervencije NATO, a finalni rezultat - rešenje krize, makar i privremeno, podešen interesima zapada (NATO i SAD) u regionu i preko regiona, bez obzira na srpske i šiptarske ciljeve i pretenzije.
Jugoslovenska (srpska) strana dovedena je u situaciju da primeni radikalne mere u borbi protiv (planski) eskaliranog albanskog terorizma na Kosmetu, da bi NATO-u to poslužilo kao generalni motiv (pored insceniranih događaja poput Račka, slično Markalama u BiH) da interveniše punom snagom, što je preraslo u agresiju na SRJ u celini.
NA Kosmetu je, dakle, došlo do rata između jugoslovenskih snaga bezbednosti i terorističke OVK, što je najnepovoljniji ishod rešavanja konflikta sa stanovišta perspektive održanja celovitosti državne teritorije u tom delu. Naime, netrpeljivost i mržnja koje su decenijama taložile između Šiptara i Srba na Kosmetu (i drugih u manjem obimu), eskalirala je do stepena krvavog obračuna. Da situacija bude dramatičnija, "međunarodna zajednica" stala je na stranu Šiptara, što bi trebalo da znači da su Srbi agresori i na svojoj zemlji.
Prezasićeni vekovnim i dnevnim terorizmom Šiptara pri otimanju srpske zemlje na Kosmetu, ovog puta Srbi u Srbiji su, poput Srba u Republici Srpskoj, navino pomislili da je vreme da se jednom radikalno stave na put šiptarskom terorizmu, te da se privedu građanskom pravu i žive ravnopravno kao i druge nacionalne manjine u Jugoslaviji i drugim evropskim zemljama. Međutim, Srbi su još jednom morali da uče lekciju iz istorije da strane sile nikad neće dopustiti rešenje nijednog balkanskog čvora, osim na način kako to njima odgovara. Posebno su žustri u tome kad je u pitanju srpski narod, u istoriji Balkana poznat po suprotstavljanju svim spoljnim osvajačima i kolonizatorima.
Kosmet je danas pod protektoratom stranog faktora (izaslanika NATO i SAD posebno, a ne UN) i njegova dalja sudbina je u njihovim rukama. Zbog toga je neophodno detaljno analizirati ciljeve i namere svetskih silnika u čitavom regionu jugoistočne Evrope, pa i šire, kuda smeraju da se proširuju i kako nameravaju da udovolje radikalnim ciljevima Albanaca na Kosmetu i u celini, jer je sigurno da se oni neće zadovoljiti statusom protektorata. Taj status ne omogućava im ostvarenje separatističkih ciljeva u pogledu potpune secesije teritorije Kosmeta iz Srbije i Jugoslavije, niti udovoljava prohteve kabadahiluka u trgovini narkoticima, kao i daljeg otimanja srpske zemlje u dubini Srbije (i posebno na njenom južnom delu).
ZA Srbiju, Kosmet je okupiran od NATO i nikakva druga kvalifikacija ne dolazi u obzir, bez obzira na sporazumno razmeštanje snaga UN na tom prostoru, jer je taj sporazum bio iznuđen, ultimativan od NATO, što je ravno zauzimanju teritorije u toku rata. Poznato je, međutim, da se zauzimanje prostora u ratu i po međunarodnom pravu kvalifikuje kao nevažeće dok se ne potvrdi međunarodnim mirovnim ugovorom (što je učinjeno i sa BiH u Dejtonu i Parizu). S druge strane, kosmetski prostor zauzele su trupe treće strane, a ne strana u sukobu, što je dodatni razlog privremenosti njihovog boravka. Dakle, bitno je, kakvu će politiku i doktrinu Jugoslavija razraditi da bi što pre povratila suverenitet na tom delu državne teritorije.
Zasada je izlaz vidljiv samo u strpljivom diplomatskom, političkom i pravnom dokazivanju legitimnih jugoslovenskih prava na teritorijalnu celovitost i pun suverenitet vlasti države i na Kosmetu, kao i u drugim delovima zemlje. Nažalost, što se međunarodne podrške tim našim legitimnim zahtevima tiče, očigledno je da će morati da se sačeka na veću promenu konstalacije snaga na međunarodnoj sceni, na čemu intenzivno rade Rusija, Kina i druge progersivne zemlje, koje su i same ponižene brutalnom agresijom NATO na SRJ bez njihove saglasnosti, kao ravnopravnih stalnih članova Saveta bezbednosti UN.
SILA I KONTRASILA
PRAKSA je pokazala da kosmetsku krizu nije moguće prevladati racionalnim metodama. To se moglo pretpostaviti, bar u jednoj varijanti, budući da je osvajanje Kosmeta od divljih albanskih plemena, pa do savremene albanske i šiptarske narko-mafije vršeno istim metodama - otimanjem srpske zemlje, tj. nasiljem. Kao i svaka sila, po zakonu fizike, i ta šiptarska okrutna sila može se zaustaviti samo kontrasilom. Druge metode taj, skoro instinktivni pljačkaški mentalitet, ne prepoznaje.
Kulturološki oblik zaustavljanja razloga instinktivnog širenja životnog prostora Šiptara, tj. etnopolitičke metode borbe protiv egzotičnog nataliteta te populacije, nije bilo moguće primeniti za kraće vreme - šanse su davno ispuštene iz državne kontrole. Osim toga, administrativna državna kontrola nije bila efikasna ni u sprečavanju ilegalne imigracije Albanaca iz Albanije, u kojoj je životni standard decenijama zaostajao za onim na Kosmetu.
(NASTAVLJA SE)