Iako povređen, pukovnik Saša Đorđević organizuje obuku, obilazi padobrance i strada po povratku sa Midžora
Gubitak prvog čoveka u svakoj instituciji velika je tragedija. To nije odlazak jednog čoveka, već promena ljudi u vrhu odlučivanja, zemljotres koji može da ugrozi dotadašnju stabilnost rada. Za Sašu Đorđevića kažu da je bio starešina koji je znao šta hoće da ostvari i umeo je da dođe do tog cilja. Nije se isplatilo ljutiti ga, bez obzira na to ko je protivnik. Bio je pravedan i strog. Uvek sa svojim ljudima, teškoće ga nisu plašile. Nepokolebljiv, istrajan i spreman da se žrtvuje. Najviše je vremena provodio s padobrancima, a, nažalost, manje s porodicom. Takve su bile godine rata. Zapravo, poput svih padobranaca, nosio je u srcu svoje dve porodice - onu pravu i ovu u kojoj je ostavio život.
- U februaru 1993. godine ušao sam u njegovu kancelariju. Teško je ustao da bismo se pozdravili. Jedva se kretao. Video sam pre toga u kakvom je stanju "puh". Sleteo je u planini niz padinu, a njega i vozača je od pada u provaliju spaslo stablo. Zahtevao je od mene da ne govorim. Ipak sam pokušao da ga ubedim da ide kući i da se odmara. Ništa nije prokomentarisao. Brinuo se što deo jedinice ne može da ide na obuku u zimskim uslovima zbog raznih tehničkih problema. Odlučio je da izviđamo Babin zub na Midžoru i pokušamo tamo da organizujemo obuku - priseća se pukovnik Ilija Todorov, sadašnji komandant brigade koji je u to vreme bio načelnik Odeljenja za operativno-nastavne poslove.
Nakon izviđanja donosi odluku. Jedan deo jedinice ići će na Kopaonik, a drugi na Babin zub. Zimska obuka je tog februara teško organizovana.
Pri kraju prve smene pukovnik Đorđević je obišao svoje vojnike na terenu. Došao je još povređen od prethodnog saobraćajnog udesa. Nije mogao da sakrije bolove.
Obaveze su nalagale da komandant obiđe i drugu smenu ljudi na terenu. Bio je 19. februar 1993. godine. Na put je krenuo helikopterom "gazela", jer je morao da obiđe svoje ljude na Kopaoniku i na Midžoru. Nažalost, prilikom povratka sa zadatka i poletanja sa Midžora, ta letelica više nikada nije stigla u svoju bazu. Počela je mećava i tek nakon dva dana potrage, padobranci su uspeli da pronađu olupinu helikoptera i beživotna tela njegovih putnika.
Dužnost komandanta primio je tada najstariji padobranac, major Duško Knežević. Na tom mestu zadržao se relativno kratko, oko godinu i po dana, a zatim je skinuo uniformu i počeo da se bavi mirnijim poslovima. U vruću stolicu komandanta 63. padobranske brigade tada je seo tridesetdvogodišnji kapetan prve klase Ilija Todorov. Komanda padobranske brigade bila je sastavljena isključivo od mladih ljudi koji su, poštujući kodeks padobranske i vojničke časti, uspeli su da dovedu jedinicu na presto jedne od najboljih u našim oružanim snagama i održe je na tom mestu godinama.
Ostalo je zapisano u jednoj novinarskoj beležnici da je na analizi borbene gotovosti Korpusa specijalnih jedinica za 1996. godinu 63 padobranska brigada proglašena za najbolju jedinicu tog elitnog korpusa. Kuriozitet je bio da su Komandu brigade sačinjavale isključivo mlade starešine. Ali su zato imali veliko borbeno iskustvo, praksu stečenu na mnogobrojnim zadacima i srce pobednika.
ZADACI
ZA mnoge sastave Vojske Jugoslavije vreme od 1993. do 1998. godine nije predstavljalo nešto uobičajeno. Radilo se u miru, dok se u okruženju i dalje vodio krvavi rat. On je posebno bio razoran u Bosni i Hercegovini, dok je u Hrvatskoj kulminirao 1995. godine napadom Hrvatske na Srbe pod zaštitom snaga UN. Epilog tog rata je stotine hiljada razorenih porodica i njihovih domova i nekoliko stotina hiljada izbeglica. Nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma, rat je formalno bio završen, ali bezbednosne prilike na delu državne granice zahtevale su i dalje pojačano obezbeđenje. Bez padobranaca taj zadatak se nije mogao uspešno izvršiti. Na tim, nimalo lakim zadacima, od 1993. godine do sredine 1996. godine, 63. padobranska brigade je imala određene gubitke.
(NASTAVLJA SE)