Snovi o državi

Piše: Dejan Medaković
JEDAN od prvih Srba koji su se ugradili u politički život Hrvatske bio je Mojsije Baltić, još u prvim godinama delovanja ilirskog pokreta. Za njega je i LJudevit Gaj govorio da je uticao na njega. Uočivši Baltićeve sposobnosti, ban Jelačić ga je pozvao u bansku vladu. Kasnije postaje podžupan u Pakracu, a od 1855. postao je tajnik Namesničkog veća, pa savetnik zemaljske vlade u Zagrebu, gde je vodio gospodarsko odeljenje.
Među uglednim srpskim političarima bio je i Maksimilijan Prica, istaknuti pravnik i političar u Hrvatskoj i Slavoniji. Rođen je 1823. u Korenici, gimnaziju je učio u Karlovcu, a prava u Zagrebu, gde je i ušao u krug iliraca. Za vreme revolucije 1848. godine, ban Jelačić ga uzima za svog sekretara. Učestvovao je i na sveslovenskom kongresu u Pragu kao predstavnik Hrvatske. Na tom kongresu bio je blizak radikalnoj struji, koja se zalagala za jedinstvo slovenskih naroda u Austriji. Te ideje zastupao je i kao član redakcije lista "Slavenski jug", a bio je i među osnivačima društva "Slovenska liga", koje je osnovano u Zagrebu 1848. godine.
Za vreme Bahovog apsolutizma, povukao se iz javnog života i bavio se advokaturom. Zajedno sa Ivanom Mažuranićem, grofom Julijem Jankovićem i Ivanom Kukuljevićem učestvovao je u izradi programa o savezu Hrvatske i Ugarske. Zastupao je mišljenje da je za Hrvatsku jedino moguće ustavno uređenje u savezu sa Ugarskom, pri čemu se zalagao za teritorijalnu celinu Hrvatske.
BLISTAVI srpski političar na političkom nebu Hrvatske bio je i Svetozar Kušević, koji se javnim poslovima bavio punih pedeset godina. Rođen je u Požegi 1823. godine. Završio je bogosloviju, a zatim pravno-političke nauke u Đeru, Požunu i Beču. Službovanje je započeo 1845. godine, kao konzistorijalni podbeležnik Pakračke eparhije, a dve godine kasnije ušao je kao poslanik Požege u Sabor u Požunu. Izabran je i u Hrvatski sabor, gde se zalagao za zajedničko istupanje Srba i Hrvata prema Mađarima. U javnim službama je brzo napredovao, već 1854. godine bio je imenovan za sekretara Namesništva u Zagrebu. Pripadao je zvaničnoj politici bana Josipa Šokčevića i Ivana Mažuranića. Godine 1862. dodeljeno mu je plemstvo, a ta počast ga je trajno vezala za Habzburški dvor.
Interese srpskog naroda branio je zaštićen položajem čoveka odanog dinastiji i austrijskoj vladi. O tome svedoči i njegovo pismo od 11. februara 1863, upućeno Ivanu Kukuljeviću, velikom županu zagrebačke županije, u kojem ističe da "Hrvati silno greše što, pozivajući se na hrvtsko državno i istorijsko pravo, poriču Srbima političku individualnost i na tlu tzv. Trojednice priznaju samo hrvatski "politički narod`, a Srbe smatraju pravoslavnim Hrvatima i tretiraju ih kao deo hrvatskog `političkog naroda`."
Feudalni koncept Hrvatske, stvoren kao protivteža ugarskom modelu, postaće glavna tema u raspravama Srba i Hrvata. Na tom konceptu izgrađene su političke osnove hrvatskog nacionalnog pitanja. Jednom stvorena zabluda, utemeljena na neubedljivim istorijskim dokazima, kobno je opteretila i tekuće i buduće odnose Srba i Hrvata. To shvatanje nosilo je u sebi otrovne zametke ultranacionalističkog i beskompromisnog shvatanja o trajnoj ugroženosti hrvatskog naroda. Tako je stvorena glavna kočnica razvoja nove jugoslovenske države posle 1918. godine. Pokušaji da se ta država izgradi kao moderna građanska država, stalno su propadali.
Dok su Hrvati uporno isticali svoje državno-pravne dokaze, Srbi su svoju ideologiju prilagodili demokratskim načelima, ne preuzimajući velikosrpske ideje koje su se oslanjale na Dušanovo carstvo. Tako su se na političkoj sceni Hrvatske sučelila dva shvatanja istorizma, čije mirenje nije bilo moguće. Trajno su se raspršili snovi o fiktivnoj državi sa onima koji su u oslobodilačkoj borbi uistinu obnavljali svoju državu. Insistiranje na ovim nespojivim načelima sahranilo je ideju zajedničke jugoslovenske države.
Bila je to drama sa mnogo trajnijim posledicama od onih koje su tada uočavali njeni rušioci. Kušević je sledio politiku austrijske države u kojoj je pobedila ideja dvojne monarhije. Postao je unionista koji je pragmatično prihvatio novonastalo stanje državnog jedinstva. U oštroj polarizaciji srpske politike, njeni protagonisti su na razne načine pokušavali da se snađu i da izvuku neku pouku za srpski narod. Umro je na svom spahiluku u Blackom, 1911. godine.
Jedna od značajnih srpskih ličnosti koje su delovale u Hrvatskoj u 19. veku, bio je Ognjeslav Utješenović Ostrožinski, rođen 21. avgusta 1817. godine u Ostrožinu, a umro u Zagrebu 8. juna 1890. godine. NJegova značajna javna delatnost bila je obeležena političkim, književnim i publicističkim radom. Ostvario je i sjajnu činovničku karijeru, postao je dvorski savetnik, podžupan, a zatim i varaždinski župan. Stupio je u javni život pristupanjem Ilirskom pokretu LJudevita Gaja, a u svom književnom razvoju prigrlio je ideje Srpske omladine. Diplomirao je na zagrebačkoj Pravnoj akademiji 1848. godine.
U političkim krugovima zapažena je njegova izuzetna marljivost, na osnovu koje je ušao u Jelačićev kabinet kao savetnik u zagrebačkom vojnom odseku. Radio je i u Zakonodavnom odboru Hrvatskog sabora, posebno na pripremi Zakona o ustrojstvu nove hrvatske narodne vojske i Zakona o ukidanju Vojne granice i njenom spajanju sa Hrvatskom. Po Jelačićevoj odluci, posle rata 1848. godine postavljen je za podžupana varaždinske županije. Na toj dužnosti ispoljio je mnoge vrline zbog kojih je nazvan "prvim praktičnim upravnikom Hrvatske".
U vreme Bahovog apsolutizma, postao je u Beču 1856. godine ministarski sekretar, a od 1862. do 1867. bio je dvorski savetnik kod Hrvatske dvorske kancelarije. Bavio se i izgradnjom pruge preko Hrvatske i Slavonije, tzv. Dunavsko-jadranskom železnicom. U Beču se zapaženo bavio i književnim radom. Pokrenuo je inicijativu za objavljivanje Vukovih sabranih dela. Posebno se istakao epom "Nedeljno", objavljenim 1860. godine. Bilo je to delo napisano pod uticajem ruske religiozne misli, o kojem je rečeno da "samo tom ruskom uticaju ima se pripisati da se u doba kulta Miloša Obilića i Kraljevića Marka mogla kod nas pojaviti ovakva knjiga, u kojoj je eminentno religiozni karakter prevladao svetovno-nacionalni".

NASTAVLJA SE)