Romantika kao renesansa

Piše: Akademik Dejan Medaković
U RAZVOJU Zagreba vidno mesto je zauzimalo pozorište, koje se postepeno ugrađivalo u temelje probuđene nacionalne svesti Hrvata. Ta svest se jedva može zamisliti bez učešća pravoslavnih stanovnika grada, koji su pozorištu novčano pomagali i bili uključeni u njegov umetnički razvoj kao pisci, glumci i intendanti. Ovom usponu svakako su doprineli i opšta duhovna kretanja u Evropi, u kojoj se rasplamsavao romantizam. O tome je Jozef Matl zaključio da "romantika zapravo predstavlja za južne Slovene renesansu, nacionalno-kulturno ponovno rađanje, povoljan porast u njihovom celokupnom kulturnom razvitku".

Već na početku pozorišnog života u Zagrebu, tridesetih godina 19. veka, istaknuti prijatelj pozorišta bio je Hristofor Stanković. On je odlučio da deo svog imetka uloži u podizanje stalnog pozorišta, čime su prestala gostovanja stranih, mahom nemačkih trupa. Putujući glumci davali su predstave u palati grofa Amadea, a nastupale su uglavnom drugorazredne nemačke trupe igrajući na nemačkom jeziku.

Po želji svojih sugrađana, Stanković je pristao da u staroj gradskoj opštini na Markovom trgu, tokom 1833. i 1834. godine izgradi svoje pozorište. Već 7. januara 1835. godine odigrana je prva predstava iz hrvatskog života. Tada se prvi put s pozornice čula i Gajeva programska budnica: "Još hrvatska nij’ propala", koja je brzo prihvaćena kao himna hrvatskog narodnog preporoda. Nacionalna orijentacija u hrvatskom pozorištu bila je oslabljena činjenicom da su predstave igrane na nemačkom, sa glumcima koji su jedva razumeli hrvatski jezik.

Stankovićevo pozorište je još punih 25 godina nastavilo da služi više nemačkoj nego hrvatskoj kulturi. Nemački režiseri nisu mogli da izmene ovu činjenicu, iako su u međučinove stavljali hrvatske pesme, pokušavajući da bar malo ugode domaćoj publici i smanje njeno nezadovoljstvo. Na sednici Ilirske čitaonice od 24. juna 1840, grof Janko Drašković je rekao da "nam je uz veliku ljubav prema narodnom jeziku, sveta dužnost da podupiremo mlađahni institut novopodignutog domorodnog teatra, iz kojega bi se pretakao u publiku sve više i više bolji i izobraženiji jezik i običaji naši narodni, gde bi se u krasnom našem jeziku, ne samo mladež, već i puk učili ujedno dužnostima dobrog domorodca".

Briga o pozorištu imala je odjeka u Hrvatskom saboru, gde se od 10. do 18. avgusta 1840. godine prvi put službeno govorilo o ovoj instituciji. Banski namesnik biskup Juraj Haulik imenovao je prvi kazališni odbor, sa grofom Jankom Draškovićem na čelu. Tada je rečeno: "Hram nam je božice Talije amanet više naobrazbe, pa treba da ga čuvamo dok ga imamo, a narod koji teži za naobrazbom, ne može biti bez sinova boginje Talije, ako ne želi nazadovati". Značaj pozorišta obrazložio je i ban Jelačić u svom znamenitom proglasu "na sve oblasti i odličnike zemlje", u kojem kaže:

"Jedna je između glavnijih zadaća pučkoga izabraženja, koje se nalazi još u razvitku, utemeljenje narodnog kazališta. Želja se za kazalištem javlja u našem narodu sve silnije i jače! Zaista, bez narodnog kazališta nema nade da će se razviti naša književnost, dakle, ni napredak našeg duševnog izobraženja. Da je kazalište potreba narodna, a isto tako i najglavniji uvjet za narodno izobraženje, učimo se iz narodnog života sadašnjih najizobraženijih naroda. A isto tako vidimo da narod, čim je na nižem stupnju svog izobraženja, manje haje za kazalište. Napokon je kazalište živo ogledalo prošlih i sadašnjih običaja, te nas, kad nam k tome još u narodnom jeziku zbori, još silnije nuka na stazu više izobraženosti. A obzirom na prilike današnjeg vremena, ne da se roditi boljim uspehom o napretku i učvršćenju narodnog života našeg, nego baš putem narodnog kazališta. Složimo se, dakle, u toj nameri, koja je za razvitak našeg duševnog života tako odlučna".

TIM proglasom osnovana je neka vrsta deoničarskog društva, u kojem upisnici nisu sudelovali u dobitku, već su jedino imali pravo da im bude vraćen njihov novac, sakupljen od 4.000 rodoljuba sa ulogom od po 25 forinti. Kad je 1841. pokrenuto prikupljanje novca za Hrvatsko narodno kazalište, među prvima se prilogom od 25 forinti oglasio gornjokarlovački episkop Evgenije Jovanović, a zatim i Srbi oficiri iz banske i ogulinske regimente, od kojih su se neki obavezali da od svojih mesečnih plata redovno odvajaju po 10 do 20 krajcera.

Prikupljenim novcem otkupljena je pozorišna zgrada i njen inventar, udareni su temelji stalnom hrvatskom kazalištu. Pored finansijski, dva su osnovna problema otežavala rad ovog pozorišta: nacionalni repertoar i glumci koji su mogli da igraju na narodnom jeziku. Taj problem rešen je pozivanjem novosadske putujuće družine Adama Mandrovića, koja je već nastupala sa komadima domaćih pisaca i za koju jezik nije predstavljao teškoću.

Novosadski glumci prikazali su Kukuljevićevu dramu "Juran i Sofija", za koju je prolog sastavio Ivan Mažuranić. U njemu je rekao da je to "seme od kojega će negda može biti naši unuci uživati slatke plode". NJegov tekst za predstavu od 10. juna 1840. godine glasio je:

"Iz dolnjih stranah domovine naše
Evo nas ovde za prokušat ono
Što nikad nitko prokušao nije
Na ovom mestu!
Nadvladati ima, koji novom stazom
Pram cilju ide!
A šta nas vuče iz dalekih stranah
Na ove vruće daske, kuda samo
Božica prave umetnosti šeće?
Nas putnike koji smo samo od šale,
Za radost svoju i veselje drugih
Po koju žertvu Taliji priželi?"

PEVANJE I BESEDE
U ZAGREBU su javni nastupi srpskih pevača ili besede na proslavama Svetog Save bili prvorazredni društveni događaji, pa se vesti o njima mogu naći i u novinskim prikazima. Prikaz Svetosavske besede od 27. januara 1898. godine objavljen je u "Agramer cajtungu". Neki očevidac sa ironijom primećuje: "Vi ste našu besedu sasvim kroatizirali, a u auditorijumu ne vidi se ništa drugo sem fraka i balskih haljinica". Dalje se kaže da su na ovoj svečanosti bili prisutni i gradski karakter i zahtevi moderne kulture.
(NASTAVLJA SE)