Lutke za život

07. 03. 2005. u 00:00

Gospođa Crnjanski izrađivala je lutke, ali joj je bilo dozvoljeno da zarađuje samo 500 funti godišnje. Nikada nije tražila britansko podanstvo.

Piše: Dragan R. AĆIMOVIĆ

GOSPOĐA Crnjanski se obradovala našem dolasku. Baš je crtala modele svojih lutaka kad uđosmo. Posedimo s domaćinima još dva sata, popijemo čaj, a potom hitamo na sastanak s našim bugarskim prijateljem Dankom Sotirovim, spikerom na bugarskoj emisiji Bi-Bi-Sija. Crnjanski nam objašnjava kako ćemo k njemu otići, ali mi smo već udesili da idemo sa Nenadom Petrovićem jer poznaje put.
Zanimljivo je zašto gospođa Crnjanski nije tražila britansko podanstvo. Ona prima mesečnu pomoć od 14 funti, a da je britanska podanica to bi joj bilo ukinuto, kao Crnjanskom. Ovu pomoć deli Udruženje slobodnih građana Jugoslavije čiji je predsednik i mecena Vane Ivanović, privrednik i sportista. Ja mislim da on finansira "Našu reč".
Gospođi Crnjanski dozvoljeno je da zarađuje samo 500 funti godišnje. Kako svoje lutke prodaje po velikim radnjama, uz račun i novac dobija čekom, te tako ne može ništa zatajiti. Kad ispuni svoju godišnju zaradu, mora da prestane sa radom. I to je nešto što se na Kontinentu ne može zamisliti: ograničiti zaradu nekome ko je sposoban da više zaradi. To, čak, ne rade ni komunisti. Francuzi, ako nema dovoljno posla za njihove građane, oduzimaju pravo rada strancima. Međutim, kad nekome već daju pravo na rad, ne ograničavaju zaradu!
Crnjanski nam priča o tom čudnom odnosu svoje žene i britanskih vlasti, pod laburistima uglavnom, i opet završava sa: „Jes, ser, a šta na to kažete?“
Crnjanski ne prestaje da sipa cijankalijum na svoje protivnike. Uživanje je slušati kako slika jednog poznatog emigranta u Londonu. Da se to snimi na filmsku pantliku, bilo bi vredno najboljeg glumca.
Rečeni gospodin bio je na službi u porodici koja se brinula o srpskim emigrantima. Prvog dana dođe na posao obučen kao engleski džentlmen, sa zlatnim dugmadima na rukavima košulje, sa zlatnom navlakom za čačkalicu koju je dobio od nekog rumunskog državnika. Domaćica primeti Crnjanskom da njen novi sekretar, izbeglica, izgleda lepše obučen od njenih prijatelja, domaćih, koji su baš pravi džentlmeni. Idućeg dana naš čovek promeni odelo i sve u vezi s njim. Trećeg dana, takođe, i tako sve, dok jednog dana domaćica kaže Crnjanskom da ga opomene. "Englezi će verovati", kazala je ona, "da su emigranti u tako dobroj situaciji da im pomoć ne treba". Crnjanski skrene pažnju elegantnom Srbinu. "Ta-ko!", reče on. Sutradan se pojavi u starinskom tvidu koji je svakako kupio u nekoj telalnici, sa neispeglanim pantalonama od kašea, sa košuljom nešto pocepanom oko vrata, u starim, iznošenim cipelama, ali očišćenim. "Nedostajale su samo pocepane čarape", primeti Crnjanski. "Bilo je neverovatno videti ovu promenu u roku od 24 časa. Nešto kao u pozorištu..."
JOŠ lepšom pričom nastavlja Crnjanski.
"Kad je pala poslednja emigrantska vlada sa Purićem, pojavi se visoki činovnik i kaže lično bivšem predsedniku:
- Gospodin predsednik zna vrlo dobro da sam svoj posao vršio savesno i odano...
- Tačno je - odgovori Purić.
- Da li gospodin predsednik može nešto da učini za mene: moja kuća u Beogradu, srušena je u bombardovanju. Da li bih mogao da dobijem neki akonto od eventualne ratne štete?
- Žalim - odgovori Purić, - ali ako Nemci budu plaćali ratnu štetu, imaćete pravo na žalbu. Naša vlada to ne može da plati. Uostalom: kase su prazne.
Nimalo zbunjen ovim hladnim odgovorom, on nastavi:
- A za moj prekovremeni rad, zar vlada ne može odsekom da mi da izvesnu sumu?
- Već sam vam rekao da su kase prazne.
Visoki činovnik se ponovo presavije:
- Ako gospodin predsednik ne može da učini ni to, zašto mi bar poslednjeg dana u funkciji ne učini nešto za što treba samo potez pera: da me unapredi u višu grupu.
- To bi bilo nezakonito - odgovori Purić.
Neumoran u presavijanju, činovnik tada pređe iz trećeg lica jednine u drugo lice množine:
- Pa dobro, gospodine predsedniče, dajte mi onda bar jednog `Svetog Savu`."



ZUBAR

ZATIM, gospođa Crnjanski priča nešto sa atmosferom "Baskervilskog psa".
Crnjanskog su boleli zubi, pa se požali jednoj staroj Engleskinji ne bi li ga ona poslala svom zubaru. "Kako da ne?" Ode Crnjanski jednom starijem gospodinu mirnog izgleda i zamoli ga da mu pregleda zube. "Ja ću taj zub odmah izvaditi", reče zubar. "Zar ga ne možete plombirati?" - upita Crnjanski. "Ne, moramo ga vaditi i to - odmah."
- U međuvremenu - nastavi Crnjanski, ovaj je zubar povadio zube našim ljudima i sve ih pokazivao svojoj staroj klijentkinji. Izgleda da mi Srbi imamo naročito račvaste, barbarske zube, šta li...

(NASTAVLJA SE)

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije