Nalazim se između čekića i nakovnja: Miloševića i Panića, obojica upornih da jedan drugoga sruše. Amerikanac Vens i Englez Oven favorizuju Muslimane i oslobađaju Hrvate odgovornosti za rat. Vens je načelniji i mekši. Oven je borbeniji i lukaviji.
11. SEPTEMBAR 1992.
Panić i ja sa saradnicima dugo i ozbiljno smo razgovarali s Vensom i Ovenom o prekidu građanskog rata u Bosni i rešenju bosanske krize. Aemrikanac Vens i Englez Oven su iskusne diplomate s jasnim ciljem: mir u Bosni po svaku cenu. Za mir sam i ja, ali i za poštovanje osnovnih nacionalnih prava srpskog naroda, čime se ne ugrožavaju prava Muslimana i Hrvata. Oven i Vens, "međunarodni posrednici" s veštinama inteligentnih političara, favorizuju Muslimane i oslobađaju Hrvate odgovornosti za rat. Jednostavno ignorišu moje dokaze o hrvatskoj odgovornosti za započinjanje rata protiv Srba.
Kao da im je zabranjeno da govore o Hrvatima. Načelno smo se dogovorili o demilitarizaciji Prevlake. Ne verujem da će se mir u Bosni postići zadovoljavanjem osnovnih srpskih prava i interesa. Vens je načelniji i mekši, Oven je borbeniji i lukaviji.
Panić je samouveren, agresivan i nestrpljiv; on je bezuslovni mirotvorac. Ponudio im je priznanja otcepljenih republika i strane posmatrače na granici s Bosnom. Panić veruje da bi nas to oslobodilo sankcija. Nisam sklon Panićevom optimizmu kojim penuši svaki njegov politički govor. Nastojao sam tolerancijom da odbranim svoj funkcijski autoritet i sačuvam pregovaračku poziciju SR Jugoslavije. Valjda sam Vensa i Ovena uverio da sam iskren pobornik mira. A zar u to treba nekog ubeđivati? Treba! Svet dubi na glavi i mora se dokazivati identitet. A možda i mi dubimo na glavi.
Milan Panić kao predsednik vlade, priredio je u Belom dvoru svečani ručak u čast Vensa i Ovena. I tim ručkom u lepoj trpezariji kneza Pavla "dečak s Voždovca", "mali srpski emigrant", kako sebe u šali naziva, iz Titovog komunizma pobegao je u Ameriku s dvesta dolara i postao milioner, a korišćenjem Belog dvora, u kojem se ponaša kao gazda, dokazuje svoj emigrantski trijumfalizam: on je jedini srpski i jugoslovenski emigrant iz "Titove diktature" koji se vraća u otadžbinu kao predsednik vlade. Svojim ponašanjem deluje samouvereno i pobednički. U njegovoj radosti ima i neke spontane oholosti.
Za vreme tog glamuroznog ručka sedeo sam pored Sajrusa Vensa. Uz pomoć prevodioca, predstavljali smo jedan drugom svoje biografije. Posmatrajući ljude za trpezom, Sajrus Vens mi poveri svoj doživljaj: - Za ovim stolom, gospodine Ćosiću, jedino vi i ja nemamo nikakve lične interese u poslovima kojima smo se posvetili. Za moju mirotvornu misiju, mesečna plata iznosi jedan dolar. A vi, obavešten sam, ni platu ne primate. Verujem da su nam ciljevi isti i humani.
- U to sam uveren, gospodine Vens. Odsustvo svakog egoizma u motivima naših misija učiniće nas slobodnim da u svemu moralno postupimo.
Vens je zabrinuto klimuno glavom.
Dok smo pili kafu u kneževom salonu, sećao sam se svojih junaka iz "Vernika" uoči potpisivanja Trojnog pakta 1941. godine - kneza Pavla i Vukašina Katića, i njihovog diplomatskog dijaloga ispod El Grekovog "Laokona". Vukašin je posle razgovora s knezom Pavlom iz Belog dvora otišao pešice kući, na vrh Birčaninove. Njegov tvorac će sa ovog dedinjskog ćuvika da se odveze predsedničkim automobilom i s pratiocima. Ali sa odlukom: da dvorove proglasi muzejima i dvorski park - narodnim parkom.
12. SEPTEMBAR 1992.
Milošević nastavlja da ruši Panića. Naredio je Vladislavu Jovanoviću, ministru spoljnih poslova, da podnese ostavku, s obrazloženjem da se ne slaže sa spoljnom politikom savezne vlade i predsednika Panića, koja je "suprotna interesima srpskog naroda". Nije velika šteta. Jovanović je inteligentan i obrazovan diplomata, ali je pod odlučujućim uticajem Miloševića i njegove stranke.
14. SEPTEMBAR 1992.
S Božicom, doktorom Boškovićem, mojim odanim i dragocenim prijateljem, njegovom Dadom i pratiocima stigoh u Njivice, iza Herceg Novog. Odmaramo se u vili predsednika Crne Gore. Uz sve prijatnosti, ne napušta me nelagodnost zbog te privilegije na Hercegnovskoj rivijeri, čijoj se lepoti teško odoleva.
Ovde imam vremena da se osvrnem za sobom: šta sam uradio za sto dana na dužnosti koju vršim? I šta treba da radim u narednim danima?
Nisam učinio veću političku grešku od one koja se nalazi u samom mom polazištu, a to je neusklađenost sopstvenih moći sa objektivnim mogućnostima, unutrašnjim i spoljnim. Malo mogu da uradim na promeni poretka i državne politike. Potcenio sam prepreke. Osobito sam potcenio ideološke razlike koje postaju između Miloševića i mene; između mojih shvatanja savezne države i Bulatovićevih i crnogorskih shvatanja. "Državni vrh" Savezne Republike Jugoslavije - Panić, Bulatović, Milošević i ja - vrlo je heterogen i antagonizovan. Saglasnost se ne postiže, sarađuje se s naporom. Ciljevi su nam različiti.
Patriotizam, kao pretpostavka našeg delovanja, nije dovoljan da se zasnuje nova, demokratska država, a i vodi jedinstvena i uspešna politika u ovako teškom položaju. Milošević je autokrata od glave do pete. Panić je biznismen od glave do pete, hoće uspeh koji će ga i u Americi proslaviti; Bulatović je titovski Crnogorac, modernije i liberalnije varijante; ja sam neizlečivi pisac. Milošević istrajava u samovoljnoj politici. Panić ne shvata prirodu i dubinu međunacionalnih antagonizama na tlu Jugoslavije i ne pristaje na politiku kao "veštinu mogućeg", a iskreno želi dobro novoj državi i srpskom narodu; Bulatoviću je cilj da sačuva crnogorsku državu i svoju vlast; ja sam reformator bez moći da sprovedem reforme... Nalazim se između čekića i nakovnja: Miloševića i Panića. To su sada dva jarca na brvnu. Obojica su uporni da jedan drugog sruše.
6. SEPTEMBAR
Đilas, moj dugogodišnji intelektualni prijatelj, dao je intervju "Politici". Brozu su se stresle kosti ispod mermerne ploče. Značajan politički događaj. Nije do kraja artikulisan i u svemu u pravu, ali je stari Đido, nesumnjivo, još uvek veliki političar, poslednji političar iz revolucionarnog naraštaja čiji je vođa bio. Mora se slušati i njegova reč. Mene smatra "nacionalnim demokratom", a sebe samo demokratom. Dobro. Videćemo šta će vreme učiniti s našim idejama i mojom "ideologijom" s kojom se on ne slaže. Možda je važije od svega Đilasovo mišljenje da "Srbija nije boljševička", što zapad uporno tvrdi. Olga i Tasa smatraju da mi je Đilas dao značajnu podršku. Žika ne misli tako. Ni Lule.
(NASTAVLjA SE)