Pobeda antihaškog lobija

07. 07. 2005. u 00:00

Prva velika i prava pobeda tzv. patriotskih snaga i antihaškog lobija, imala je, za mene, važan efekat. Od tog trenutka premijer Đinđić gubi poverenje u dojučerašnje "sagovornike", a Čeda Jovanović postaje najžešći i najotvoreniji protivnik "crvenih beret


Piše:Dušan MIHAJLOVIĆ
PREMIJER nije odgovorio na pismo, ali je jasno da je odabrao drugu varijantu, dajući mi, kao pojačanje, za zamenika svog šefa kabineta, uz promene na čelu beogradske policije i UBPOK-a. Iz njemu znanih razloga nije išao do kraja, ali nam je zbog tog nepoverenja i silnog kombinovanja trebalo još godinu dana da krenemo u konačan obračun sa akterima "crvene pobune". Zato je pobuna početak kraja ove čuvene jedinice, ali i početak kraja mog autoriteta, kao i autoriteta Đinđićeve vlade. Prva velika i prava pobeda tzv. patriotskih snaga i antihaškog lobija, ipak, imala je jedan, za mene lično, važan efekat. Od tog trenutka premijer Zoran Đinđić gubi poverenje u dojučerašnje "sagovornike", a moj ljubimac Čeda Jovanović postaje najžešći i najotvoreniji protivnik "crvenih beretki", njihovog bivšeg komandanta Milorada Ulemeka Legije i Legijinog ortaka Dušana Spasojevića Šiptara.

U članku "Crvenkape i vukovi", objavljenom u NIN-u 15. novembra, novinar Dragan Bujošević, između ostalog, piše:

"Pouka bajke glasi: ne može se Miloševićeva institucija preneti u demokratski poredak.

Bogami, ministar policije Dušan Mihajlović, mogao je da kaže `neka Bog čuva građane Srbije` umesto što je rekao `neka Bog čuva ove momke` odlazeći iz `Štolca`, Centra za obuku `crvenih beretki` u utorak po podne (13. novembra), jer odgovarajući na pitanje novinara šta će biti ako Mihajlović i dalje bude šef policije, jedan od komandanata `crvenih beretki` je rekao: `Ako Mihajlović ne podnese ostavku, onda na svoje izveštaje stavite tri tačke`.

Pretnja je jasna poruka da ono što je načelnik Resora državne bezbednosti Goran Petrović (u sredu podneo ostavku, kao i njegov zamenik Zoran Mijatović) okarakterisao kao `odbijanje poslušnosti Jedinice za specijalne operacije` preraste u otvorenu pobunu koja Srbiju dovodi na ivicu građanskog rata. Tu pretnju momaka čiji su zaštitni znaci i crvena beretka i vuk, ne umanjuje ni tvrdnja upućenih u njihov kodeks koji ih obavezuje da nikada ne pucaju na Srbina".

Uz ovaj članak NIN daje i pregled istorije ove jedinice:

"Crvene beretke"
JEDINICA za specijalne operacije Resora državne bezbednosti Ministarstva unutrašnjih poslova Srbije naslednica je jedinice koju je organizovao Franko Simatović Frenki. Navodno, Slobodan Milošević je od Jovice Stanišića, tadašnjeg šef DB, tražio formiranje tajne oružane grupe, a Stanišić je zadatak poverio Frenkiju.

U to vreme policija Srbije imala je Jedinicu za posebne namene, kojom je rukovodio Radovan Stojičić Badža. Ta jedinica je izbacila iz rudnika "Stari trg" albanske demonstrante 1989. godine.

Činjenica da se formira nova jedinica mimo postojećih vojnih i policijskih specijalaca, odmah je proizvela gomilu nagađanja o njenim posebnim namenama, kao i priču da se među njenim pripadnicima nalazile i kriminalci kojima su zatvorske kazne oproštene zarad stvrstavanja u novoobrazovanu jedinicu.

O zadacima i operacijama Frenkijevih "crvenih beretki", kako je u javnosti najčešće nazivana ova jedinica, zna se neverovatno malo. Izesno je samo da jedinica nije bila zvanično vezana ni za Vojsku Jugoslavije ni za MUP Srbije.

Da su "crvene beretke" "mimo posebnih jedinica policije" potvrđuje u jednom intervjuu 1993. godine Dragoslav Bokan, vođa paravojnih "Belih orlova". Zoran Anđelković Baki kaže da pojma nije imao šta je JSO radio na Kosmetu 1998. i 1999. godine: "Oni su bili mimo nas (političari) i policije".

Tek 1996. godine JSO, odnosno "crvene beretke" (crvene beretke nose, inače, i neke jedinice Vojske Jugoslavije) ulaze u sistematizciju Službe. Posle smenjivanja Jovice Stanišića sa mesta šefa DB, Franka Simatovića na čelu JSO zamenjuje Milorad Ulemek Legija, kojeg je u ovu jedinicu - sa još nekoliko Arkanovih "tigrova" doveo upravo Stanišić zadovoljan njihovim učinkom u Bosanskoj Krajini tokom hrvatske "Oluje".

Posle okončanja agresije NATO na Jugoslaviju Slobodan Milošević je odlikovao Milorada Ulemeka Legiju ordenom za hrabrost i požrtvovanje. Orden su dobili još neki pripadnici JSO, ali niko od njih nije snimljen jer je televizijskim i fotoekipama rečeno da ih "preskoče".

Od 1996. godine JSO je u sistematizaciji Službe državne bezbednosti. "Dotad je to bilo neregularna poluvojna formacija koja je korišćena za ratna dejstva", rekao je u intervjuu NIN-u Goran Petrović, načelnik DB i dodao da je "služba promenila namenu jedinice i ona sad služi za borbu protiv raznih oblika otmica i terorizma, a imaće i ulogu u borbi protiv organizovanog kriminala".

Kad je Dušan Mihajlović došao na čelo Ministarstva unutrašnjih poslova, svi pripadnici JSO su primljeni u stalni radni odnos, a dotad su bili "vojnici po ugovoru", kaže Goran Petrović".

Eventualne dileme oko prave prirode ove demonstracije snage i moći Legije, Čumeta i Šiptara, perjanica "zdravih patriotskih snaga", raspršio je čovek odgovoran za zakonitost u postupanju pripadnika policije, Vladimir Božović, generalni inspektor MUP, koji je 27. maja 2005. godine izjavio:

"Vukašinović (bivši pripadnik JSO, koji, po gen. inspektoru, "po Zakonu nema pravo na oružje", radnik Agencije "Lupus", Legijine supruge Aleksandre Ivanović) je bio pripadnik jedinice koja je u novembru 2001. izvršila oružanu pobunu. Po zakonu niko ko je učestvovao u oružanoj pobuni ne sme da poseduje ili nosi oružje!"

Kratko, jasno i tačno!


SVAKI krupniji događaj, pa i pobuna "crvenkapa", dolivao je ulje na vatru koju je izazvao "rat kabineta", kako sam zvao iracionalan sukob gordih saradnika dvojice lidera. Koštunica i Đinđić nisu imali snage da ugase tu vatru koja je gutala zemlju i njene institucije.

Kraj 2001. godine doneo je i "aferu Delimustafić", koja se, takođe, koristila za dalje produbljivanje "rata kabineta". Služba je došla do saznanja da određni strani faktori žele da preko poslovnih aranžmana Delimustafića i drugih sa partnerima u Srbiji ugroze "bezbednosne, ekonomske i političke interese Republike Srbije". Zbog toga je on u Beogradu sa falsifikovanim ispravama. Počinje posebna operativna akcija koju vodi beogradski centar. Sve informacije imaju oznake "državna tajna - po upoznavanju vratiti". O operativnoj akciji Služba informiše premijera i njegov kabinet. Akcija Službe na praćenju i aktivnosti Delimustafića i njegovih partnera odvija se uspešno i u najvećoj tajnosti. Ali, odjednom se u medijima pojavljuju informacije o boravku Delimustafića, njegovim kontaktima sa Sašom Tijanićem i tome da mu je prostor u Beogradu iznajmila firma Zorana Drakulića, sponzora Demokratske stranke Srbije.

Akcija državne bezbednosti je "provaljena" i za prave kombinacije više nema šansi. Služba ostaje praznih ruku. Aktivnost je presečena, ali nisu poznati svi planovi i ciljevi ove međunarodne operacije, niti su pohvatane sve veze preko kojih su oni trebalo da se realizuju. Nekome je važnije bilo to što su se u tome slučajno našli i ljudi bliski "drugoj" strani i što su u tome videli priliku za njihovu kompromitaciju. "Zbog kile mesa, zaklali su vola", kaže narod za takvo ponašanje.

Nije bilo podataka da Drakulić i Tijanić znaju šta su spremili određeni obaveštajni centri spoljna i lako ih je bilo opomenuti da ne bi upali u njihovu zamku. Oni su ionako bili slučajni učesnici, jer je glavna "veza" za približavanje državnom vrhu bio čuveni biznismen Moma Mandić, nekada policajac i zamenik Delimustafića, ministar pravde Vlade RS i direktor Karadžićevog biroa za vezu u Beogradu. I opet sam ispao "kolateralna šteta" i u ovom slučaju.

Naime, posle ove afere moćni bosansko-srpski tajkun se obrušio na mene, iako nije bio tema mog ličnog interesovanja. iskonstruisao je tezu i plasirao je preko medija u kojima je imao uticaj srazmeran svom bogatstvu i moći, da ga "ministar Mihajlović progoni zato što mu svojevremeno nije dao kredit za tov". Zaista, maštovito i prljavo da je teško parirati. Zloupotrebio je susret koji je pre desetak godina organizovao naš zajednički prijatelj iz Sportskog društva "Partizan", koje je "Lutra" pomagala, a u kome je Mandić bio veliki rukometni aktivista i finansijer.

Video sam ga na nekoliko minuta, naši razgovori nisu završeni uspešno i zaboravio sam na taj razgovor. Ali, svakome, pa i Momčilu Mandiću, ministar policije je bio dobar izgovor. Njega nije progonila ni policija, jer je u njoj imao debele veze, ni njen ministar, koji ga je zaboravio, već je sam privukao pažnju policije na sebe. Do tada "nedodirljivi" i sa jakim vezama u službama bezbednosti, takvi ljudi nisu mogli da shvate kako policija sme da se interesuje za njihove aktivnosti.

(Nastavlja se)

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije