U operaciji "Sablja" novac najvećeg narko-kartela iz Zemuna nije pronađen, jer je završio u švajcarskim bankama. Žestoka medijska hajka zbog hapšenja Spasojevića i Lukovića. Ponuda Dušana Spasojevića iz zatvora.
BILA je to psihološka priprema javnosti za nešto što će se dogoditi. Oni su koristili Šešelja da nastavi započetu kompromitaciju, jer je bio političar kojem je mnogo građana verovalo. Sve je bilo mnogo ozbiljnije nego pokušaji koji su išli preko "Identiteta" i članaka koje je mafija naručivala protiv Đinđića i mene. Šešelju je ta uloga prijala zato što je tako dokazivao tezu da je najobavešteniji čovek. On je zaista bio obavešten čovek, jer je imao svoje izvore informacija, praktično svoju obaveštajnu službu koja je imala pipke bukvalno svuda. I u policiji i u bezbednosti i u Vojsci, u svakoj stranci, svakom ministarstvu, u Vladi. Tim svojim radom stvorio je dokumentaciju na kojoj bi mogla da mu pozavidi i sama služba.
Uz njega je bila grupa penzionisanih obaveštajaca iz vojne i civilne strukture, koji su relativno mladi otišli u penziju. Kako su penzije male, pa im treba dodatni prihod, nastavili su svoj posao za račun novih gazda u pojedinim strankama. Šešelj ih je dobro koristio, jer ima ta znanja, doktor je upravo bezbednosnih nauka. Jedini je imao i bezbednosnu kulturu i znanje. Lider radikala se zato i najbolje organizovao i najviše izvukao iz inforamcija srpske tajne policije koje su služile za razne političke potrebe.
Vojislav Šešelj je faktički bio glasnogovornik "krvavog proleća" koje se i desilo. Napravio je aluziju sa ubistvom poslednjeg Obrenovića, i sa svojim odlaskom u Hag, odnosno Pašićevim odlaskom u banju. Time je jasno rekao šta će se dogoditi kada on ne bude tu. Vojislav Šešelj je to uradio iz njemu znanih razloga, očito sklanjajući se od predstojećih događaja.
DA je policija imala ikakve političke ambicije, ili da je bila gluplja, ona bi skočila i rekla: "Evo, pa Šešelj je rekao da to zna! On je naručilac!" Kako su saznanja od učesnika samog atentata dala mnogo podataka o Šešeljevim vezama sa Spasojevićem, on je obuhvaćen krivičnom prijavom kao podstrekač, ali se daljom istragom brzo shvatilo da je Vojvoda bio "dimna zavesa" pravim organizatorima. Zato je specijalni tužilac i odustao od njegovog gonjenja. Iako su iz Haga dolazili signali d će ga "rado ustupiti radi istrage", to nije traženo, jer je procenjeno da se radi o namerno podmetnutom lažnom tragu. To je ujedno i najbolja negacija optužbe da je "Sablja" bila politički obračun, jer da je bila, logično je da bi njene prve žrtve bile pravi ideološki protivnici DOS radikali vojvode Šešelja.
Ne smatram da je, unutar Đinđićevog kabineta, trebalo dublje tragati za odgovornošću zbog propusta u zaštiti srpskog premijera. Mi nismo živeli u normalnoj državi, već u državi u kojoj novi demokratski funkcioneri nisu imali poverenje u policiju. Zoran Đinđić nije mogao da poveri svoj život nekome iz policije sa kojom je do juče ratovao na beogradskim ulicama. Bilo je zato sasvim logično što je lider Demokratske stranke svoje poverenje poklonio onima koji su ga do tada čuvali od Slobodana Miloševića i njegove policije. Za mene ništa drugo noje ni bilo logično, tako da nisam mogao da kažem Zoranu Đinđiću:
- To više ne važi, po propisu, policija je odgovorna za tebe i sada mora da te čuva MUP, general Senta i drugi policajci, koji su čuvali Slobodana Miloševića!
Da tako nešto ne bi bilo ispravno pokazali su događaji od 9. novembra 2001. godine. Mi smo u sistemu obezbeđenja posle 5. oktobra 2000. godine nasledili učešće pripadnika JSO u pratećoj koloni. Oni su bili obično u drugim kolima. To su bili ljudi vični pucanju i njihova uloga je bila da se u slučaju napada na zaštićenu ličnost suprotstave napadačima. Tako su u obezbeđenju svakog funkcionera DOS, pa čak i u mom obezbeđenju, praktično pored ljudi iz Šeste uprave, bili i pripadnici "crvenih beretki". Međutim, 9. novembra 2001. godine, kada je Dušan Maričić Gumar, komandant JSO, pozvao "crvene beretke" u Kulu, oni su svi napustili nas i otišli tamo da prave pobunu. Pokazali su, naime, da nisu verni onima koje čuvaju, nego onima koje su ranije čuvali. Imajući to u vidu, nije čudno što je i obezbeđenje premijera Srbije funkcionisalo na specifičan način.
IZ istorije je poznato da ne postoji savršen način obezbeđenja i da nijedno obezbeđenje i nikakvi telohranitelji, ma kako bili sposobni i opremljeni, nisu uspevali da u određenim okolnostima sačuvaju ličnosti koje su štitili, od predsednika najmoćnijih država sveta, do zemalja mnogo razvijenijih od Srbije. Suština obezbeđenja nije u telohraniteljima i u nekim glupostima tipa "zašto je premijer ulazio na ova vrata, a ne na neka druga", već u obaveštajnom i kontraobaveštajnom radu. Tačnije, u prikupljanju podataka o tome ko, zašto i kako želi da ugrozi život premijera. I tek ako se te informacije znaju i imaju, onda je moguće napraviti neki plan obezbeđenja. I on se u suštini sastoji u preventivnim aktivnostima tajne policije protiv onih koji lica koja se identifikuju kao lica koja žele da ugroze bezbednost premijera. A mi od tadašnje Bezbednosno informativne agencije nismo dobili ni jedan jedini podatak o ugroženosti premijera.
Večna borba između policije i kriminalaca se nastavlja, ali u novim uslovima. Slomljena je kičma mafiji i u najtežem periodu sačuvani su mir i stabilnost zemlje. Međutim, mora se imati u vidu da operacija "Sablja" nije sve obuhvatila, a mnogo važnije od toga je što nikada nije ni započeta operacija "Skalpel protiv finansijskog kriminala", koju je inicirao moj kolega Boža Đelić. Osnovni motiv organizovanog kriminala je novac, a njegovi koreni su u dobro organizovanom sistemu za pranje novca od droge i drugih kriminalnih aktivnosti i njihovu legalizaciju. Videli smo na primeru "zemunskog klana" i njegove novosadske firme koliko su suptilno razrađeni sistemi za pranje i legalizaciju prljavog novca. "Sablja" nije obuhvatila čitav taj sofisticirani mehanizam. Nismo ni pipnuli novac koji je srpska mafija zaradila.
U operaciji "Sablja", novac najvećeg narko-kartela iz Zemuna nije pronađen, jer je taj novac završavao u švajcarskim bankama. Milioni evra i dolara Dušana Spasojevića leže u najboljim svetskim bankama, oprani. Sticajem okolnosti, saznao sam to u toku događaja oko hapšenja Šitpara i Kuma zbog kidnapovanja Miroslava Miškovića, vlasnika "Delte", u proleće 2001. godine.
KADA su Dušan Spasojević i Mile Luković sa pajtašima deportovani iz Francuske i stavljeni u pritovor u čuveni CZ, nastale su moje Isusove muke, jer nikad veći pritisak nisam doživeo. Podigla se medijska hajka kako su nevini ljudi u zatvoru. Pravljene su konstrukcije kako da oni izađu iz zatvora, odnosno kako da tog tvrdoglavnog i nerazumnog ministra ubede da treba da ih pusti. Prva kombinacija je svođena na tezu da otmicu nisu izršili Spasojević i Luković, već Karadžićevi ljudi koji su tako prikupljali novac za Radovanovo skrivanje i obezbeđenje.
Dobio sam poruku da Dušan Spasojević nudi te dokaze, ali traži da ga samo pustimo sedam dana na slobodu i "Duća će završiti taj posao". Naravno, preko posrednika, jer nikad nisam video nijednu osobu iz "Bele knjige", što mi je možda bila velika mana. Uzvratio sam da to ne dolazi u obzir i dodao:
- Spasojević može da predloži sve dokaze i policija će ih proveriti, pošto mene interesuje istina.
Onda je Spasojević predložio nesrećnog policijskog inspektora Slobodana Pažina, da on proveri njegove navode kako su to učinili Karadžićevi ljudi. Šiptar je naveo da u Pažina kao čoveka ima poverenje, jer ga je Pažin jedini hapsio, a da ga nije reketirao. Rekao sam inspektoru Pažinu da ima odrešene ruke da proveri sve što mu kažu i obavi istragu do kraja. Pažin je krenuo na posao - prikupio je nekoliko podataka, nađen je stan u kojem su vršene pripreme za kidnapovanje, kao i jedna od garaža. Međutim, to je bilo sve.
GSUP Beograda i inspektor Slobodan Pažin nisu uhvatili lice koje je trebalo o tome da svedoči i kao dokaz da deo novca od otkupnine. Umesto novca od iznude, policija je našla u stanu navodnog otmičara samo svežu i praznu rupu, a krunski svedok je pobegao preko Drine. Tako Dušan Spasojević i Slobodan Pažin nisu dokazali da su Karadžićevi ljudi oteli Miroslava Miškovića i naplatili iznudu od 7,5 miliona maraka.
Ovo pričam zbog toga što je Spasojević prema meni učinio još jedna pokušaj, pre nego što je uspeo da, mimo policije, obezbedi svoje puštanje iz zatvora. Poruka je bila neverovatna - Duća je spreman da mi dostavi ili lično pokaže račune koje ima u bankama širom sveta.
- Kad ministar policije vidi koje stotine miliona maraka ja kao biznismen imam na tim računima, on će odmah shvatiti da nemam razloga da nekog tamo Miškovića otimam zbog sedam i po miliona maraka - poručio mi je Dušan Spasojević.
Danas se kajem što to nisam prihvatio i lično se uverio u priču o milionima u švajcarskim i drugim svetskim bankama. Tako bismo barem znali gde je danas novac "zemunskog klana" i najvećeg srpskog narko-dilera Spasojevića. Međutim, smatram da je i priča o novcu zamajavanje, kakvo je bila i priča o Karadžićevim ljudima. Da smo našli novac "zemunskog klana", mi bismo i faktički započeli operaciju "Skalpel".
(KRAJ)