Čelnici bez morala

27. 09. 2005. u 00:00

Ozbiljne erozije morala moglo nas je spasti jedino zavođenje ratnog stanja, ali predsednik nije ni pomišljao na zavođenje reda. Kako sam dobila snažan udarac u leđa od gospođe Ljiljane Karadžić. "Donatori" u dve grupe: Radovanovi i Momini .

ISPRED zgrade Predsedništva, pre rastanka, novinari čekaju na izjave dva predsednika, Karadžića i Kartera, i da kamerama ovekoveče ovaj susret. Nikako da se slikamo, čekamo Radovanovu suprugu Ljilju, jer je ona bila konstantno prisutna. Ja sam sa Mladićem u drugom, trećem redu, a ona treba da stane u prvi red. Malo smo se razmakli da prođe, ali pre toga osetila sam vrlo snažan udarac iza leđa, u kičmu, i da me Mladić nije držao sigurno bih pala. Od snažnog udarca dah mi je stao. Prolazeći, ona me je udarila kožnom tašnom jakih rubova.
Ovaj udarac registrovali su fotoreporteri i oni koji su stajali do mene. Posle dva časa, za taj incident rekla sam Karadžiću, a te večeri hrvatska TV je to prikazala, kao i beogradski Studio B. Zvao me je brat iz Beograda, pitajući kako se osećam. Ovaj udarac trebalo je da me opredeli da podnesem ostavku. Usledilo je još nekoliko ružnih izjava ove žene koja prema mojim merilima nije posedovala osobine zbog kojih bih je poštovala, osim što je bila supruga predsednika.
Na početku ovih dogaćaja, mi Srbi bili smo prisutni oko Bihaća, kao borci, izbeglice - žrtve muslimanskog terora za vreme njihove ofanzive (oktobar 1994), a na kraju ove storije koja ulazi u 1995, umesto boraca, glavni su akteri mafijaši i šverceri. Naravno da sa njima nema srećnog završetka. A, kakav je završetak ove bihaćke priče, takva je završnica i kada se radi o celokupnoj Republici Srpskoj. Kada su glavni akteri postali šverceri i kada se rukovodstvo uključilo u tu rabotu, nismo mogli ni da očekujemo dobru završnicu rata. I opet ponavljam: dobro smo prošli ko nas je vodio.
A šta je bilo sa skupštinskom komisijom za ispitivanje afera "golf", "aluminijum", "nafta 1", "nafta 2"?
NE ZNAM količinski koliko aluminijuma, koliko nafte, ali znam da se radilo o oko 2.500 automobila marke "golf", koji su bili proizvedeni u Vogošći. Na kraju, zaključak komisije (naravno, o njenom sastavu odlučivao je Radovan) bio je da Republika Srpska nije materijalno oštećena. U vezi sa ovim izveštajem, predsednik je rekao da je on dostupan javnosti i da ovim treba da stanu sve priče koje dolaze iz neprijateljskih krugova. Ko je smeo iza ovoga, tj. “izveštaja” zvanične komisije i predsednikove završnice, da nešto kaže. A skupština je sa malim brojem poslanika koji su glasali protiv, usvojila izveštaj. Ja sam izrazila svoje neslaganje i nezadovoljstvo izveštajem. Kada se raspravljalo o ovim starim aferama, nove su već bile u toku i to i veće i po obimu i po broju, u koje su uključene i institucije, a ne samo pojedinci. Zaista, značajno napredujemo!!!
Nakon ovakve završnice rada skupštinske komisije, čvrsto sam odlučila, zadala sebi reč, da prvi mirovni sporazum koji nam bude ponuđen i koji garantuje naš opstanak, normalan život i postojanje Republike Srpske, ja sama prihvatim i da ubeđujem druge da to učinimo. Jer, ako se nastavi rat, intenzitet šverca i svega što uz to ide, pojačavaće se. Da ne bismo doživeli da se Republika Srpska raspadne od ove užasne bolesti i da je kriminalci, u samom rukovodstvu, unište, bolje je prihvatiti i neke teže kompromise. Važno je da narod i Republika Srpska opstanu. Kako su krenuli, uništiće i narod i državu.
A kada se rat završi, biće izbori i neka narod bira čestite ljude. Pa, narod nikada nije ni birao svog predsednika. Tako sam ja razmišljala kada sam se suočila sa ovom moralnom erozijom. Bila sam užasno, užasno naivna u svojim poodmaklim godinama. A, stidela sam se umesto njih i zbog toga, nekada u prisustvu drugih, ublažavala i sakrivala tu bolest. Nisu oni ni u miru odustajali od svojih stečenih navika, tj. lopovluka. Ubijali su one koji su im stali na put, jer oni nisu obični šverceri, lopovi, oni su mafija.
Za vreme rata samo uvođenje ratnog stanja moglo nas je spasti od ove moralne erozije, ali to stanje po ustavu proglašava predsednik koji se užasava od pomisli na to, od pomisli da bi se mogao zavesti neki red. Jedina sam ja među političkim rukovodstvom tražila da se uvede ratno stanje i govorila u Skupštini i van nje: kada je rat onda se ratuje, a ne trguje.
KADA sam putovala iz istočnog u zapadni deo Republike Srpske, a to je za vreme rata bilo više od stotinu puta, prolazila sam kroz Bijeljinu. I bez zaustavljanja, samo u prolazu, vidi se kako se tu trguje, švercuje, dogovara biznis. To je bilo tako upečatljivo da se moralo o tome razmišljati. Pa, ako je ta trgovina niskog intenziteta, za preživljavanje ljudi jer tu ima mnogo izbeglica, to se može i razumeti. Ali, nije samo to. Kroz Bijeljinu prolazi mnogo kamiona, pokrivenih ceradom, punih vojnika koji idu na ratište. Sve to oni vide dok razmišljaju da li će se živi vratiti. Tada je Bijeljina za mene bila mesto takvih kontrasta da ih je bilo teško podneti. Govorila sam o tome u Skupštini, ali uzalud, nisam imala podršku.
A oni koji se obogatiše, ekspresno postadoše “donatori”. Jedan od njih doterao je za Božić na sarajevsko ratište janjad za zaoblicu. Impresionirao me svojom “žrtvom” i “dobrotom” dok nisam ubrzo analizirala ovog i slične “patriotske” akcije ove vrste ljudi. On je oslobođen mobilizacije i poreza. O tome je vodio računa Radovan. Takvi su postali “sponzori države” (čitaj: Radovana i Mome). Neki od njih pripadali su gazda-Momi, a neki doktoru, tj. Radovanu. Prema tome, i tu su postojala dva lobija. Ovi ljudi, obično, žele da se zna koji od ove dvojice je njihov zaštitnik i jezik im često leti pre pameti, pa pričaju koliko daju i šta poklanjaju svojim zaštitnicima.
Upravo sada mislim, poštovani čitaoče, da vas upoznam sa mojim vrlo oskudnim iskustvom sa jednim od njih. Dobro sam se od njih čuvala, ali ni oni nisu pokazivali interes za onoga ko ne može da ih spase od mobilizacije i poreza. Međutim, jedan se nakratko pojavio, upravo ovaj koji je poslao zaoblicu na sarajevsko ratište, a zove se Branko Đukić.
Na putu Pale-Banjaluka, blizu Banjaluke, seli smo da popijemo kafu i da vozač predahne. Stolu prilazi mlađi čovek, srednjeg rasta, okrugle velike glave, znojav, raskopčane košulje. Sav raspojasan zauzima mnogo prostora prilazeći stolu. Očito želi da svi prisutni registruju taj prilazak. Prvo što je prozborio je pitanje upućeno meni, da li je moguće da je onaj izbušeni "golf" pred vratima moj, zar potpredsednik da se vozi takvim kolima. Ne ostavlja vremena da odgovorim i nastavlja o tome kako se on vozi u "mercedesu", nekom posebnom modelu za celu teritoriju bivše Jugoslavije. Samo petora su takva kola.
I ZAPOČE da nabraja imena vlasnika, od Slovenije pa nadalje. Više sam ga posmatrala nego slušala. Ništa na njemu, tj. njegova spoljašnjost, njegovo ponašanje kao i u njemu, njegova pamet, njegova psiha, ne može da “podnese” teret tog "merecedesa", velikih para, ogromnog bogatstva koje je stekao preko noći. Da bi mogao to breme ležerno da nosi, potrebne su još najmanje tri generacije Đukića. To je bilo evidentno ne samo kod njega nego i kod ostalih.
Sa "mercedesa" prešao je na opis drugih bogatstava. Veli, izgradio je crkvu. To volim da čujem. Bila sam na osveštenju crkvenog hrama a bogosluženje je obavio njegova svetost patrijarh Pavle.
Priča sa mercedesom je završena kada sam mu na njegovu ponudu da mi ga pokloni ili novog kupi, rekla da "golf" nije moj, nego državni i kakav jeste upravo odgovara vremenu i mojim potrebama. “Ali ako imate mnogo novca...”, on me odmah prekinu, raširi ruke kao da su te pare negde oko njega i sav ozaren veli: “One mi same lete...” A onda sam ja njega prekinula: “Vi možete mesto `merecedesa` da kupite invalidska kolica, osam, deset, za naše kvadriplegičare.” “Mogu i više.” Tada sam mislila da mi je sam Bog poslao ovog čoveka, jer su potrebe za kolicima u bolnici Slankamen bile velike. Trebalo je da mu dostavim, odnosno njegovoj sestri koja mu vodi računovodstvo, broj uplatnog računa i prospekt da vidi šta kupuje. U međuvremenu sam bila na osveštenju njegove crkve. Prolazili su meseci i jedna godina, pitala sam i švajcarsku firmu koja je trebalo da isporuči kolica, odgovor je bio negativan. Mogao je da kupi makar jedna. Razmišljala sam umesto njega: neki invalid je nepokretan, ranjen u ratu zamenjujući njega dok se ovaj šepurio "mercedesom" i još koje čim i dok je svoju obavezu iskupljivao parama, pa i poklonima onima koji su ga oslobodili ratovanja. On sigurno o tome nije razmišljao. Drugim rečima, makar da je uradio nešto za svoju dušu, za svoju savest. Doduše, poslao je zaoblicu za Božić na ratište!!!

A POLICIJA ĆUTI
MNOGIMA sam o ovome (Đukiću) pričala, pa je moglo doći i do njegovih ušiju. Prošlo je dosta vremena, vozeći se za Banjaluku, upravo pored njegovog objekta, ali sa suprotne strane puta pukla je guma i dok je vozač menjao točak, ugledam Đukića. Odmah je ušao u zgradu i izašao sa puškom i počeo pucati u mom pravcu, ali u vazduh. Ovaj događaj je prijavljen policiji, a ja sam lično ispričala ministru unutrašnjih poslova, mislim da je tada to bio Kijac.
Nikada nisam dobila zvanično obaveštenje da li su pokrenuli postupak. Nekolicina iz policije rekli su mom vozaču da je napravljena nagodba za Đukićem: oni su povukli prijavu, a on njima 40.000 nemačkih maraka. Za moj život, zaista je tarifa niska. Oni koji su bili u tom dilu predstavljaju ološ. Sve je bilo i komično i tužno. Tužno je saznanje da ne samo pojedinci nego i državne institucije tonu u živo blato nemorala.
(NASTAVLjA SE)

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije